Kritika U sklopu ovogodišnjeg Human Rights Film Festivala prikazan je dokumentarni film Casa Susanna francuskog redatelja Sébastiena Lifshitza. Casa Susanna tematski se naslanja na ostatak Lifshitzove filmografije, koja problematizira prava LGBTIQ osoba kroz protagoniste različite životne dobi i društveno-povijesnog konteksta. Osim filmom, redatelj se od rane mladosti bavi i izgradnjom queer foto arhiva, kojeg povremeno izlaže. Pri istraživanju za izložbu A Secret History of Cross Dressers, Lifshitz je naišao na disertaciju povjesničarke umjetnosti Isabelle Bonnet. Primarno se baveći fotografijom, Bonnet je 2014. godine objavila rad na temu fotografija zajednice i prostora imanja Catskills, kasnije preseljenog i preimenovanog u Casa Susanna. Susanna Valenti, ključna figura imanja, svojevrsna verzija uloge majke u ballroomkulturi, sa svojom ženom Marie pružila je mnogim trans ženama i muškarcima tijekom 50-ih i 60-ih godina sigurno mjesto za izražavanje rodnog identiteta. Događaji i priče okupljene oko imanja narativno su predstavljene kroz razgovor s četiri protagonista_ice, od kojih se ističu Katherine Cummings i Diana Merry-Shapiro kao sudionice zabava u Casa Susanni. Primarno se koristeći fotografijom kao polaznim gradivnim materijalom pri vizualno-povijesnom situiranju filma, redatelj uključuje i snimke preuzete iz različitih emisija, kratkih filmova i pronađenog materijala iz 60-ih godina.
Povijesni kontekst jasno je naznačen već u uvodnoj sceni filma, preuzetoj iz pseudo-dokumentarnog filma Queens at Heart iz 1967. godine. Zvuk analogno snimljenog glasa voditelja otvara intervju s četiri žene, čije izraze lica pratimo u krupnom planu. Postavljena pitanja, aktualna i u današnjem izvještavanju o trans osobama (zbog čega je udruga kolekTIRV i osmislila i objavila ovaj vodič) usmjerena su na propitivanje autentičnosti njihove ženskosti. Cjelokupni dojam kiča ove scene postignut je uparivanjem otrcanog TV studija i visokih fen frizura, mod haljina, babydoll šminke te grandioznog svjetlucajućeg nakita natjecateljica, za koje voditelj naglašava da krše zakon zbog nepoštivanja pravila u izražavanju rodnog identiteta. Umetcima poput ovog, Liefshitz se referira na razdoblje 60-ih u SAD-u, obilježenog mnogim prevratima, od kojih je jedan bio i Stonewallska pobuna, koja se smatra referentnom točkom početka queer revolucije. Iskustva podijeljena u filmu Casa Susanna, na više su načina preteča, odnosno prikaz jedne od zajednica koje su se godinama potajno organizirale i okupljale u strahu od policije i društvenog odbacivanja, odnosno ugnjetavanja.
Diana i Kate, sada osamdesetogodišnjakinje, osvrću se na prijateljstva, zabave i nastupe, zahvaljujući kojima je imanje prepoznato kao siguran prostor za istraživanje rodnog identiteta. U vlasništvu para Valenti, imanje u ruralnom području okruženog planinom Catskill, koje su Njujorčani i Njujorčanke posjećivali vikendima prerasta u pravi camp (mišljeno u oba smisla). Zajednica se širila zahvaljujući usmenoj predaji, a sudionički krug uglavnom je bio ograničen na dobro situirane bijele muškarce i žene. Govoreći o svom ocu, prijatelju Susanne Valaneti i autoru knjige A Year Among the Girls, Betsy Wollheim spominje upravo svojevrsni elitizam zajednice, koji se implicitno nameće i kroz film. Mreža Casa Susanne s jedne se strane prikazuje kao prilika za slobodu, a s druge strane otkriva perpetuiranje i prešućivanje veoma snažnih rasnih i klasnih razlika unutar sebe, i nameće pitanje kome je ta prilika bila otvorena.
Unutar zajednice oformljena je i određena hijerarhijska struktura, a osim Casa Susanne, istovremeno su se razvijala i druga mjesta okupljanja s povlaštenim patronama, koje su zahvaljujući visokom ekonomskom statusu pomagale siromašnim trans osobama osiguravanjem terapije, paralelno pružajući prostor drugim queer osobama u istraživanju identiteta.
Osim fizičkog prostora, obje protagonistkinje spominju i časopise, od kojih je jedan i Transvestia, kao priliku za upoznavanje i dijeljenja trans iskustava. Časopisi poput ovog uglavnom su bili dostupni i svojim sadržajem zastupali bjelačku trans zajednicu više srednje klase, oslanjajući se na dominantne modele feminiteta 60-ih godina kao poželjnu sliku ženskosti. Diana i Kate su u počecima također koristile mrežu spomenutog časopisa kako bi istražile vlastitu transrodnost. Prisjećajući se dana u Casa Susanni, obje žene pripovijedaju o životnim iskustvima i kompleksnog puta od shvaćanja prema prihvaćanju vlastitog rodnog identiteta.
S obzirom na to kakav je sigurnosni rizik predstavljala, dokumentacija tog razdoblja na imanju bila je suptilna. Hrabrije članice, poput Diane i Kate, koje su s vremenom prošle i medicinsku tranziciju, pojašnjavale su strah pred objavom fotografija s obznanjenim građanskim imenima i identitetima van zajednice. Poslovna, odnosno ekonomska sigurnost, kao i privatna bila je ugrožena potencijalnim outanjem široj zajednici. Ovaj strah, koji je ujedno igrao ulogu u definiranju termina korištenim unutar zajednice, otežao je outanje mnogima, što je u filmu spomenuto samo usputno, kad se Diana prisjeća prijatelja_ica koji_e su počinili_e samoubojstvo zbog nemogućnosti usklađivanja identiteta. Rizik outanja prikazuje i arhivski snimak Christine Jorgensen, trans glumice, koja je 50-ih uživala celebrity status često popraćen javnim preispitivanjem rodnog identiteta, odnosno medijskog tretmana poput onog u uvodnoj sceni filma.
Naslov filma, odnosno naziv imanja, jednoznačno upućuje na pojam doma u kojem se odvija rast i razvitak primarnih društvenih grupa. Zajednice okupljene oko prostora Casa Susanne i njoj sličnih otvorile su vrata javnom istupu primarno trans žena, ali i muškaraca. Lifshitz u nastojanjima da dotakne partikularna, zapravo prikazuje opća mjesta trans iskustva pritom nažalost ispuštajući mnoge, ranije spomenute klasne i rasne borbe. Unatoč tome, Casa Susanna funkcionira kao dirljiv prikaz lako previđenog dijela povijesti, čiji su tragovi, u mnogočemu ostavljeni na (re)interpretaciju pronalaznika.
Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
