Intervju Sasha je djevojčica kojoj je pri rođenju pripisan muški spol. Točka. Sashi je u razgovoru sa stručnjakinjom potvrđena rodna disforija. Točka. Suosjećajno i bez nepotrebnog senzacionalizma, Sébastien Lifshitz – redatelj i scenarist dokumentarnog filma Mala djevojčica (orginalno: Petite fille), prikazanog na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu, svoju protagonisticu Sashu postavlja pred oko kamere takvu kakva ona jest, kao djevojčicu koja se pokušava snaći u društvenim standardima, takvima kakvi oni (zasad) jesu. A što je unutar društvenih standarda prihvatljivo, ili nije, i koliko je na njihovom teritoriju teško biti nepoznanicom, u filmu će iskusiti “mala djevojčica” skupa sa svojom obitelji – pionirima koji se hvataju u koštac s nesretnim pitanjem normalizacije i s nespremnosti društva da uvaži kako postoje djevojčice poput Sashe.
Mala djevojčica hrabro se odmiče od ideje o educiranju publike, u pitanju nije film o transseksualnosti per se niti film o pojavi rodne disforije od najranije dobi; nije nikakva fenomenološka ili medicinska analiza ili pak kulturološka studija. U svojoj intimističkoj jednostavnosti, Mala djevojčica je mnogo kompleksnija – okrupnjuje priču jednog obiteljskog nukleusa i ne pati od kompleksa da mora predstaviti cjeloukupnost teme transrodnosti kod djece. Riječ je o filmu koji “samo” zatiče stvarnosnost u svoj njenoj slojevitosti koja podrazumijeva različitost identiteta, ali i tromost mijenjanja socijalnih struktura te sveprisutnu i učestalu bojaznost prema Drugom. Sukladno ideji “zaticanja stvarnosti” redateljska je palica u Maloj djevojčici neutralizirana: filmsko se tijelo nastanilo u kući velike Sashine obitelji kao njezin član i dovoljno “udomaćilo” da u bliskom planu bilježi njihove rituale življenja. Pri boravku u Sashinom dinamičnom domu, filmsko oko krajnje nenametljivo promatra kako se u obiteljsku svakodnevicu zapliće okrutan vanjski svijet.
Iako naslov filma sugerira da će protagonistica biti Sasha, osmogodišnja djevojčica kojoj komad rodnog lista negira mogućnost rodnog identiteta, Mala djevojčica zapravo je dokumentarac o njenoj obitelji, poglavito o majci kao nosivom stupu te zajednice. Ritam pripovijedanja uglavnom diktiraju majčini pokušaji da izbori slobodu rodne ekspresije za Sashu i izvan sigurnosti njihova četiri zida. Drugim riječima, Sasha je jedna od onih sretnih (trans) djevojčica koje u obiteljskom gnijezdu uživaju bezuvjetnu potporu i razumijevanje, ali je i istovremeno “žrtva” odrastanja i činjenice da ne može zauvijek obitavati zaštićena u gnijezdu. Kao i svako dijete, Sasha ide u školu i, kao i drugoj djeci, ona je za nju mjesto osobnog formiranja; važno joj je mišljenje i prihvaćanje vršnjaka kao i odraslih autoriteta poput učitelja_ica.
Centralni sukob u filmu odvija se između Sashine obitelji (na čelu s majkom) i Sashinih škola (regularne i plesne) oko njihove nemogućnosti da uvaže Sashino samoodređenje. Lifshitz uspješno ističe ironiju u institucijskim mehanizmima prateći nenametljivo “što-je-sljedeći-korak” razgovore između Sashinih roditelja ili provodeći jedan na jedan, “pogled-u-kameru” intervjue s majkom i drugim članovima obitelji.
Naime, gotovo kao u kakvom kafkijanskom scenariju, postojanje ili pomanjkanje određenog papira repetitivno dirigira institucionalnu perspektivu na Sashin rodni identitet. U početku, za ravnatelja i osoblje škole problematično je to što je u njihovim formularima Sasha evidentirana kao dječak, a što je za njih – apsurdno, ali istinito – nepremostiva zapreka. Zahvaljujući inzistiranju Sashine majke i strepeći za vlastiti ugled, škola ipak dopušta proces pregovaranja, ali da bi uopće razmotrili prihvaćanje Sashinog rodnog određenja potrebno je “crno na bijelo” očitovanje stručnjaka. Čak i nakon što majka dođe u posjed dokumenta kojim Sashi psihologinja utvrđuje rodnu disforiju, ravnatelj škole pribjegava formalnim izlikama poput “gustog rasporeda” kako bi izbjegao dati blagoslov Sashi da bude ono što jest – djevojčica. U jednoj od opservacijskih sekvenci koje dokumentiraju razgovor Sashinih roditelja, njen otac izjavljuje: “To bi moglo biti toliko jednostavno, ali oni su to toliko zakomplicirali. Nitko ih ne traži da skoče s litice”. U očima Sashine obitelji nejasno je zašto je toliko prepreka pred njima i Sashom; ne traže mnogo, samo da dijete oslovljavaju rodnim oznakama s kojima se ona identificira i dozvole joj odjenuti haljinu. Ponovno, kako kaže njen otac: “To nije pitanje tolerancije, to je Sasha i točka.”
Autorska ruka evidentno empatizira sa svojim subjektima, često im je opipljivo blizu, gotovo da sudjeluje kao treći, nevidljivi sugovornik pun bezgranične potpore. S jedne strane, Mala djevojčica ne nudi drugu stranu kovanice, redatelj uglavnom odabire ne prikazati ljude iz institucija u kojima Sasha nije dobrodošla. I dok bi se tu mogao spočitati manjak objektivnosti, s druge je strane to snažan i pohvalan autorski istup kojim se jasno ne tolerira diskriminacija. Umjesto fokusa na Sashine “neprijatelje”, Lifschitz se koncentrira na zajednicu koja ju podržava i koja je – obzirom na Sashine godine – ta koja još uvijek preuzima značajan dio emocionalnog i društvenog tereta procesa tranzicije i pridružene stigme.
Lifschitzove blagonaklone, prijateljske vibracije prema materijalu titraju u svim formalnim slojevima filma. Prikazi Sashinog rastuženog lica kad jedina na baletnoj grupi nema feminini kostim, ili iskrene sreće kad pred prijateljicom iz škole (napokon) može biti odjevena kao djevojčica, uistinu su dirljivi dragulji koje je samo pažljiva kamera mogla uhvatiti. Toplina je prisutna i u vizualnom tonalitetu filma koji je najekspresivniji u igrama Sashe i njezine braće u suncem okupanom dvorištu. Mekoća je značajan element Male djevojčice, što je osjetno je i u polaganom ritmu filma koji, neprestanim uvrštavanjem momenata obiteljskih, prijateljskih i drugih nježnosti, kao da se odupire trzavom tempu birokracije i loptanja između psihologinje i roditelja s institucijama.
Međutim, za prijemčljivost i humanost Male djevojčice presudni su kadrovi koncentrirani na Sashinu majku, s kojom i osobe neupućune u temu transrodnosti lako mogu empatizirati. Jer, više nego bilo tko drugi, ona je ta koja pokušava zahvatiti sve sadašnje i buduće, suptilne i evidentne probleme koje pred Sashu društvo i, za transrodne osobe posebno osjetljivi, izazovi odrastanja mogu postaviti. Kao primarna skrbnica, ona na svojim plećima nosi odgovornost za Sashino fizičko i mentalno zdravlje. Sashina je mogućnost dalekosežnog promišljanja i planiranja ograničena njenim godinama, stoga je njezina majka ta koja mora donijeti određene odluke, pa i one medicinske prirode. S približavanjem puberteta pred njom je, između ostalog, složeno pitanje očuvanja Sashine mogućnosti da ima biološku djecu, a o njemu je poželjno razmišljati prije same hormonalne terapije. Majka neprestano mora pronalaziti osjetljivu ravnotežu između onog što je potrebno Sashi da se osjeća ugodno u vlastitom tijelu, poštivanja njenog rodnog identiteta, te zdravlja i kvalitete budućnosti. Na žalost, jasno je da je Sasha i u tako ranoj dobi izložena velikim emocionalnim stresovima te da neminovno, poučena dosadašnjim iskustvima, primjećuje i shvaća zazor društva. Ipak, svijest o prvim poljupcima, ljubavima i seksualnim istraživanjima koji su gotovo iza ugla nema Sasha nego njena majka, koja pred kamerom otvara dušu i kaže kako zna da ne može očekivati da će sve biti “normalno”.
Uistinu, ona je ta koja je svakodnevno na prvoj liniji gdje poput sokola prati i locira potencijalne ugroze svog djeteta. Pred nama je filmsko svjedočanstvo koje bilježi bolni poraz majke, koja se mora pomiriti s granicama svojeg utjecaja, ali istovremeno prenosi i određeni ponos s kojim majka preuzima zaštitničku, gotovo martirsku poziciju. Iako joj je teško što ne može zamisliti svijet u kojem Sasha neće naići na kakvu “životnu minu”, ona zna da će majka, kao kamen oslonac i životna suborkinja, biti uz nju – i u toj sizifovskoj hrabrosti možda se kriju i najvrjednije sekunde Male djevojčice. Te su slike i izjave, koje graniče s banalnim, gledateljskom oku najživotopisnije i najpotresnije: ako i držimo zdravorazumskim da svaki roditelj bespogovorno voli i štiti svoje dijete, pogled na Sashinu majku kako jednostavno radi baš to dolazi kao dragocjeni podsjetnik na zavidne kapacitete roditeljske predanosti i ljubavi.
U konačnici, Sashina obitelj uspijeva ju nagodinu upisati u školu kao djevojčicu. Vidimo kako čiste ormare od konformističkih višaka, a Sasha više ne mora nositi plavu boju, boju koju ne voli iako je mama uči da to nije samo “muška” boja. Sat i pol zapleta raspliće se sretno, Sashu na trenutak vidimo u ulozi princeze u bajci, ulozi s kojom se oduvijek poistovjećivala. No, Lifshitz i njegovi dokumentarni subjekti svjesni su kako neće “živjeti zauvijek sretno”. U zadnjim minutama filma pratimo Sashinu obitelj u novom posjetu psihologinji. Sramežljivo, paralizirana traumom, Sasha daje naslutiti kako se dogodilo nešto loše. Oslanjajući se još jednom na maminu snagu prepušta joj da ispriča priču o instruktorici baleta koja ju je gurnula iz dvorane jer je za nju Sasha persona non grata. Psihologinja i ostali nemoćni su pred uplakanom Sashom i mogu reći samo da je takvo ponašanje za osudu. I dok je nakon gledanja filma, koji Sashu portretira s takvom brižnošću, nezamislivo da bi itko mogao navijati protiv nje, autor na kraju opominje da, na žalost, još uvijek kao društvo imamo dug put.
Sentimentalan i tankoćutan baš poput Sashe, Mala djevojčica je film koji naglasak stavlja na nježnu atmosferu koja obilježava njen dom – na predanu majku, oca koji ih uzdržava, braću i sestre koji spremno prihvaćaju svoj dio bremena – kao i na nježnost inherentnu krhkoj, a opet silovitoj Sashi. Prisnost kamere sa Sashinim svijetom i stupanj otvorenosti protagonista_kinja odaju osjećaj privatne povezanosti i potrebe autora da oda počast toj složnoj obitelji. Lifshitzova leća ne iscrpljuje svoje subjekte minucioznim istraživanjem njihovih identiteta i društvene situacije, umjesto toga, ona ih jednostavno predstavlja i nad njima tiho meditira, svjesna, prije svega, ljepote i snage njihovih međusobnih odnosa.
Tekst je nastao u sklopu edukacije i mentoriranja mladih kritičara koje u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
