Kritika Na sceni se pojavljuje žena u odjeći koja podsjeća na tradicionalne narodne nošnje, s krunom od granja nalik na jelenje rogove. Čuje se neodređeno naricanje i zazivanje, oštro i prodorno, kao na početku filma Midsommar u kojem lik Florence Pugh plače za svojim mrtvim roditeljima. U oba slučaja postiže se željeni efekt: gledatelj_ica je brzo i učinkovito izbačen_a iz svojih misli i emocionalno “načet_a” – na svoje se uobičajene racionalne obrane više ne može osloniti. Uvodna je to scena Gavelline predstave Sigurna kuća, autorskog projekta redateljice Anice Tomić i dramaturginje Jelene Kovačić, nastalog prema istoimenom romanu Marine Vujčić. Premijerna izvedba održala se 24. listopada 2025. godine, a predstavu sam pogledala dan nakon, u još uvijek svečanoj i gotovo slavljeničkoj atmosferi.
Pratimo priču o ženi (Dijana Vidušin) koja bi mogla biti bilo koja ili svaka od nas, i njenom mužu (Enes Vejzović), uglednom profesoru, koji se polako otkriva kao nasilnik. Psihološka dinamika žrtve i zlostavljača prikazana je detaljno i bez uljepšavanja: bolno je jasno zašto žena ne uspijeva otići, kako je sustavno izolirana od svojih prijateljica i članova obitelji. Njeno samopoštovanje i slika o sebi raspadaju se iz scene u scenu: svaki put kada osjeti odgovornost za njegove ljubomorne i paranoidne ispade, kada ju susjedi iznevjere apatijom, kada majka kaže “ne pretjeruj, brak je kompromis”.
Situacija eskalira do točke u kojoj žrtva odluči zatražiti zaštitu sigurne kuće i nailazi na ultimativnu izdaju. Socijalna radnica hladno izjavljuje da za nju nema mjesta, a kad zaključi da njena trogodišnja kći svjedoči nasilju obavješćuje ju da će joj možda oduzeti dijete. Svoja saznanja, sukladno zakonu, dužna je prijaviti policiji, koja se tek dva dana kasnije pojavljuje na vratima – u trenutku kada je i nasilnik kod kuće. On tako saznaje da ga je prijavila, a zbog izostanka akutnih ozljeda i njegove lažne uglađenosti, nemaju ga zašto privesti. Izvan scene čak čujemo muškog policajca kako se u razgovoru s nasilnikom smije, poštujući neki sablasni bro code.
Liku policajke dan je trenutak humanizacije, odmak od službene hladnoće – scena se nakratko zaustavlja promjenom rasvjete i otkriva se njena neposredna reakcija, želja da pomogne žrtvi, pod svaku cijenu. Sirova empatija eksplodira u vapaj: “dođi sa mnom, otiđi odavde, smislit ćemo nešto…” Socijalnoj radnici, s druge strane, nije dopuštena čak ni ova kratka fantazija, ona ostaje karikaturalna personifikacija tromog i dubinski nefunkcionalnog sustava. U toj sceni, kao i u cijeloj predstavi, prevladavajuće emocije su beznađe i strah: nemoj tražiti sigurnu kuću jer u njoj neće biti mjesta, ne obraćaj se zavodu za socijalni rad jer će ti oduzeti dijete, ne zovi policiju jer će samo upozoriti tvog zlostavljača da razmišljaš o odlasku.
Jasno je da jedna predstava ne može prikazati sve nijanse stvarnosti pa tako niti obujmiti kompleksnosti javnih sustava (socijalne skrbi, pravosudnog itd.). Važno je, ipak, baveći se temama poput ove, imati na umu vrlo stvarne ljude koji u tim sustavima rade i često uspijevaju zaustaviti eskalaciju nasilja. U pravilu su to stručnjaci kojima je stalo do pružanja kvalitetne podrške građanima – kako na terenu, tako i u znanstvenom radu (osmišljavajući protokole postupanja, liste procjene rizika itd.), unutar institucija i izvan njih (npr. kroz individualni aktivizam i rad u udrugama).
Apeli iz sustava socijalne skrbi nisu novost: već dugo pristižu upozorenja o uvjetima rada koji nisu primjereni, o višestrukoj preopterećenosti brojem slučajeva, sve manjem broju zaposlenih i sve skromnijim resursima s kojima se ni ne mogu očekivati bolji rezultati. Socijalni_e radnici_e i drugi stručnjaci socijalne skrbi (psiholozi, pravnici) susreću se s ljudima u njihovim najtežim trenucima, kada su najmanje suradljivi i opterećeni kompleksnim problemima koji se međusobno amplificiraju (npr. siromaštvo zbog kojega je napuštanje partnera gotovo nemoguće, izostanak socijalne podrške obitelji i prijatelja, neliječeni psihički poremećaji koji otežavaju uvid u vlastitu situaciju i drugo).
Odluka autorskog tima da pojednostavi uloge ovih ljudi na apatične održavatelje bolesnog sustava nije samo lijena – ona je opasna. Ovakvim prikazima narušava se povjerenje spram institucija socijalne skrbi, odnosno postojeće nepovjerenje i stereotipi se potvrđuju i jačaju, što za posljedicu može imati samo još manje prijava zlostavljanja i još manje prilika za drugačije ishode od onih tragičnih o kojima čitamo u crnoj kronici.
U slučaju femicida koji se dogodio krajem 2025. godine, kako stoji u članku Nacionala, žrtvi je odmah nakon prve prijave nasilja u srpnju 2025. bio osiguran smještaj u sigurnoj kući, koju je sama napustila nakon nekoliko dana. Njen suprug je tada bio u postupku izdržavanja zatvorske kazne zbog drugog kaznenog djela, ali je još uvijek bio na slobodi. Komentirajući ovaj slučaj i 35 prijava koje je počinitelj dotad imao, glavni ravnatelj policije Nikola Milina izjavio je da se policija, kao i javnost, “ponekad pita zašto je netko na slobodi“. Damir Habijan, ministar pravosuđa i uprave, zaključio je da “svi dionici unutar sustava moraju uložiti sto posto truda i snage kako bi se ovakva grozna i odvratna kaznena djela svela na najmanju moguću mjeru“, dodavši da “pravosuđe dolazi na kraj procesa, nakon što je kazneno djelo već počinjeno”.
Ako policija nije sigurna zašto je netko s višestrukim zločinačkim dosjeom na slobodi, a ministar pravosuđa svoje nade polaže u prevenciju – što bi socijalni radnik, susjeda žrtve ili drugi običan građanin trebao napraviti? Ministar također kaže da kazne ne mogu biti strože, iznose do 40 godina zatvora, kolika je i kazna za ratne zločine. Pitanje je do kakvih je stvarnih promjena došlo od travnja 2024. nakon što je femicid uveden kao zasebna kategorija Kaznenog zakona?
U članku objavljenom u prosincu 2025. godine, odvjetnik Krešimir Škarica navodi da je od tada podignuto samo sedam optužnica, donesene su četiri presude, od kojih su dvije pravomoćne. On također smatra da “nije problem u kazni zatvora, već u preventivnim faktorima”. Sudovi su nemoćni, policija je nemoćna, socijalni radnici su nemoćni. Tko ima moć zaustaviti ovaj užas? Možda Sabor, čija je vladajuća koalicija odbila izvanrednu sjednicu na temu femicida? Možda Vlada, koja većinom šuti, a svoje rijetke izjave ne podupire djelima?
Gledajući Sigurnu kuću, koliko god da su scene nasilja “ublažene” i prikazane simbolički, gledatelj_ica se ne može oteti dojmu da postaje pasivni promatrač, a time i sudionik scene. Pokušaj evociranja nelagode i skretanje pažnje na osobnu odgovornost svakoga od nas utoliko je uspješan – od vlastitih se reakcija u gledalištu teško sakriti, pogotovo u drugoj polovici predstave koja bez predaha niže napetost i patnju, bezizlaznost i bijes. Način na koji predstava tretira sporedne likove poput susjeda postaje mjesto upisivanja vlastitih strahova – bih li se ponijela drugačije? Što jedna susjeda uopće može? Nakon ove predstave, što gledatelj_ica može osim plakati?
Poznavanje vlastite publike otvara mogućnosti prilagodbe sadržaja: priču ispričati jezikom koji razumije, intenzitetom koji može podnijeti i s porukom koju može primijeniti. Poanta Sigurne kuće mogla je biti prenesena bez zauzimanja jednostavnih i moralno čistih pozicija, a pritom sav užas ne bi nimalo izgubio na snazi (dapače, u svojoj slojevitosti bi dulje ostao sa mnom). Na izlasku su moje jedine emocije bile tuga i bijes, najviše nemoć, a broj telefonske linije podrške prikazan na ekranu u zadnjoj sceni činio se kao okrutna šala – tko bi, poučen predstavom, nazvao i tražio pomoć? Pomoći, na prvi pogled, nema.
Nijanse i složenost problema nisu potpuno zanemareni u Sigurnoj kući; osjeti se frustracija usmjerena na pravosuđe, na višegodišnja suđenja nakon kojih izostaju stroge kazne, na kulturu koja skreće pogled od nasilja. Nerazmrsivi čvor odgovornosti uključuje i odgoj dječaka koji veliča agresivnost, odgoj poslušnih djevojčica, svetost braka koju se ne preispituje, susjede koji su selektivno slijepi i gluhi, te u konačnici, socijalne radnike_ce i policajce_ke koji su ponekad održavatelji, a ponekad i sami žrtve sustava koji ih istodobno štiti i sputava.
Statistike o femicidu u Hrvatskoj su porazne i zahtijevaju hitnu pažnju – svih nas. Pritom se ne smijemo tapšati po leđima i čestitati si na svojoj nevjerojatnoj brizi. Stajaće ovacije kojima završava Sigurna kuća ne samo da nisu dovoljne – možda su i previše ako smo njima umirili svoju nelagodu. Svijest i prepoznavanje više nisu dovoljni. Lajkanje još jedne objave na društvenim mrežama nije dovoljno, tuga nije dovoljna. Vrijeme je da država u svim svojim ovlastima preuzme odgovornost za donošenje i provedbu sveobuhvatnih preventivnih mjera i učinkovitih pravosudnih procesa – a na nama je da tu odgovornost zahtijevamo svim dostupnim sredstvima i da kao pojedinci reagiramo na svako nasilje. Ozbiljna rješenja su nam već dugo očajnički potrebna. Vjerujem da smo konačno za njih spremni.
Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.
ObjavljenoObjavljeno
