Tema Smrt gitarske glazbe proglašena je nebrojeno puta. I dok je u komercijalnom smislu to manje-više očito, u kreativnom smislu stvari su daleko složenije. Tijekom posljednjih sedamdesetak godina koliko je električna gitara jedan od osnovnih instrumenata popularne i manje popularne glazbe, njen zvuk je prošao nebrojene permutacije i (zlo)upotrebe. Njen spoj iznimno reaktivne taktilnosti i nebrojenih mogućnosti tehnološke manipulacije jamči joj pak nastavak i razvoj kreativnosti i onda kad se sve čini iscrpljeno i već odsvirano.
U prvoj polovici devedesetih, glazbeni kritičar Simon Reynolds je pojam post-rock definirao kao glazbu koja “koristi rock instrumentaciju za nerokerske svrhe, koristeći gitare prvenstveno za istraživanje tona, tekstura i atmosfere umjesto za tipične rifove i akorde”. Ovakva definicija zapravo je nevjerojatno široka i može uključiti gotovo sve forme gitarske underground glazbe posljednjih dvadesetak godina, od raznih ambijentalnih, eksperimentalnih i drone radova do djenta i drugih formi modernog metala koji gitare i sviračke tehnike koriste u sprezi sa suvremenom digitalnom tehnologijom kako bi dobili najrazličitije i često svjesno umjetne, izrazito digitalne zvukove.
Kako to obično biva, u godinama koje su uslijedile ovaj pojam se uvažio kao definicija puno užeg stila instrumentalne glazbe oslonjene na izmjenu dinamike tiho-glasno i beskrajna krešenda, tone reverba i delaya te neodređenu “epsku” atmosferu. Kao i mnogi drugi žanrovi, tako se i post rock sveo na parodiju početne, vrlo slobodne ideje, što je čest slučaj kad se stil i sadržaj spoje u jednu, neodvojivu cjelinu; odjednom nešto što se činilo domišljatim i svježim postaje zmijom koja sama sebi jede rep. U trenu u kojem se formiraju određena pravila i bendovi počnu stvarati glazbu kao da ispunjavaju molbu za posao, žanrovi prestaju biti korisni opisi i postaju kavez za kreativnost.
Zagrebački instrumentalni trio Peach Pit s većim ili manjim pauzama djeluje tridesetak godina. Njihov novi, prilično jasno nazvan album 2018-2023 objavljen je u svibnju u standardno samozatajnom stilu, iako su u njemu sudjelovale čak četiri neovisne etikete (austrijski Interstellar Records te hrvatski izdavači Geenger Records, Kekere Aquarium i Guranje s litice). Rana ostvarenja poput Tricky Slaughter Operation iz 1998. i Suspicious Cargo iz 1999. priskrbili su Peach Pitu etiketu post rock benda. S obzirom na ekspanziju i aktualnost žanra u vrijeme tzv. drugog vala te popularnost bendova poput Mogwai i Godspeed You! Black Emperor u svijetu gitarističke underground glazbe, moglo bi se reći da su se u tom trenutku Peach Pit, zajedno sa suborcima iz benda Lunar, našli u žiži svjetskog trenda.
Ironično nazvani po bistrou iz kultne tinejdžerske serije Beverly Hills 90210, Peach Pit su od početka razvili specifičan reski zvuk gitara, sklonost nepravilnim mjerama i strukturama pjesama baziranima na repeticiji. Sve ove karakteristike mogu se izravno povezati s utjecajem prekooceanskog noise rocka, post hardcorea i američkim post/math/art rock bendovima poput Slint, Gastr del Sol, June of 44 ili Tortoise. Svim navedenim (pod)žanrovima zajedničko je to što su ponikli iz punk i D.I.Y. pristupa i onda s tom etikom i tim žarom pristupili avangardnim i egzotičnim formama poput minimalizma, duba, krautrocka i slobodne improvizacije.
Takav pristup bio je evidentan i u dobrom dijelu nultih, kad su se Peach Pit iz trija pretvorili u kvartet. Gitarist Bruno Motik pridružio se gitaristu Franji Glušcu, basistu Mihaelu Beli i bubnjaru Bruni Vidoviću Vorbergeru te obilježio tu fazu stvaralaštva stilom koji je bend ironično nazvao “sport rock”. Čak i u toj, po vlastitom priznanju olimpijskoj i perfekcionistički orijentiranoj fazi benda, u kojoj su dominirale matematički precizne zapetljancije, tehnička sposobnost instrumentalista nije bila sama sebi svrhom, nego je služila prije svega kao još jedan alat u istraživanju glazbenih mogućnosti. Istoimeni “split” album iz 2009. s njemačkom grupom Majmoon i njegove četiri kompozicije ostaju spomen snage i fanatizma benda koji se mogao nositi s energijom i kreativnim ludilom tada popularnih lučonoša američkog undergrounda poput Helle, Lightning Bolt ili Battles.
Dvadesetak godina kasnije, Peach Pit više očigledno nemaju potrebu za principom “brže, više, jače”. U određenom prezentacijskom i konceptualnom smislu, 2018-2023 je njihovo najmanje ambiciozno ostvarenje dosad. Nestalo je korištenje sampleova dijaloga, nestali su naslovi pjesama koji referenciraju različite filmske klasike i nostalgični, generacijski označitelji po kojima pjesme i albumi nose ime poput Moj Mikro ili Doviđenja u Calgaryju. Nestale su zapravo i same pjesme, budući da je ovdje u pitanju kontinuirani polusatni kolaž. Iskustvo sviranja u improvizacijskim i jazz kolektivima poput Franz Kafka Ensemble, Impronedeljci i Cul de Sac, kao i skladanje filmske glazbe bend je pretočio u još dalji bijeg od formalnih struktura.
Prethodne kompozicije bile su daleko od oličenja pop forme, ali su često u sebi krile nekakav skoro pa čujan, implicirani refren. Kao i raniji albumi, 2018-2023 se također obilato oslanja na iznenadne promjene dinamike, ali se dijelovi toliko brzo i nepredvidljivo mijenjaju da se teško naviknuti na ono što upravo svira, a još manje predvidjeti ono što slijedi. Tragovi estetike i manirizama koju su stvarali desetljećima su očekivano itekako prisutni, no ovo nije zvuk ljudi gladnih dokazivanja sebi ili drugima, već prije svega vrlo sigurna i bilo kakvim očekivanjima neopterećena svirka. Tako primjerice negdje u osmoj minuti iznenada uleti trijumfalni, ničim izazvani rif koji zvuči kao da bi mogao biti glazbena tema nekog velikog sportskog događaja, no jednako iznenadno ga zamijeni strpljivo istraživanje praznog prostora u minimalističkoj jazz maniri. Takvim izmjenama raspoloženja i tempa Peach Pit pozicioniraju 2018-2023 kao ultimativni antistreaming album – a može li u 2025. biti išta više punk?
Odnos među instrumentima u bendu je oduvijek bio ravnopravan i usmjeren na komunikaciju, no ovo je prvi album na kojem trio ne razgovara samo međusobno nego i s praznim prostorom. Svatko tko je slušao ovaj bend, bilo na snimkama bilo uživo, vrlo je vjerojatno mogao zaključiti da se, unatoč učestaloj primjeni dinamičkih trikova, gotovo panično boje tišine, kao da svaku desetinku sekunde imaju potrebu popuniti nekim zvukom ili barem nagovještajem promjene u aranžmanu ili samoj kompoziciji. Ovdje to nije slučaj i tišina je praktički četvrti član benda. Tim je zanimljivije kad ona nestane u vidu eksplozivnih, glasnih rifova koji se pojavljuju niotkud.
Vrijedi istaknuti da je, uz vidljivi utjecaj opuštenijeg, jazzom ozračenog sviranja, standardne noise rock ritmičke udare te minimalizam i kraut rock motive, u skladbama učestalo prisutan utjecaj tzv. američkog primitivizma na tragu gitarista poput Johna Faheyja ili Jacka Rosea. Sukobljena s oštrim, suhim tonom gitara i neprekidnim ritmičkim izmjenama, takva ogoljena, iskonska melodioznost kao da je u izravnom kontrapunktu s “urbanom” hladnoćom ostatka zvučne slike. Ako bi stoga trebalo opisati ovu glazbu vizualnom asocijacijom, onda bi to bila napuštena zgrada obrasla u korijenje ili požutjela fotografija na zidu probušena zahrđalim čavlom. Općenito gledano, oštri, metalni zvuci gitara i udaraljki kao da signaliziraju nestabilnost ne samo glazbe i ritma, nego u prenesenom smislu pamćenja i percepcije vremena. Kroz udaljenu grmljavinu bas linija ili strpljivo kuckanje hi hata lako je učitati neku alegoriju o životu kao neprekidnom procesu čekanja, čak i ako to nije bila osnovna autorska namjera.
Ovo je album koji to čekanje potpuno ogoljuje i demistificira, upotrebljavajući ga kao sredstvo čistog, nesputanog izražavanja koje, formirano desetljećima iskustva, nema više nikakvu potrebu osim biti to što jest – glazba lišena ikakve strikne forme, a još manje komercijalnih ili trendovskih stremljenja. Baš zato će opstati, bez obzira na to koliko puta gitare naizgled umiru pa uskrsavaju.
Objavljeno
