Tema Festivali, a pogotovo oni muzički, užasna su stvar. Previše ljudi, previše alkohola, previše muzike, a sve to ograničeno satnicama koje u jednakoj mjeri frustriraju i one koji stoje na i one koji stoje ispred predimenzioniranih pozornica. Uglavnom, radi se o suludom koktelu praktičnih neuroza i romantičnih ideja koji se prečesto svodi na izbor između vlastitog mentalnog zdravlja i ekstatičnog prepuštanja trenutku. No, šibenski “glazbeno-ekološki festival” Terraneo u svojoj je debitantskoj inkarnaciji pokazao da je iskustvo promjenjive naravi i da se, uz minimalnu logiku i maksimalan entuzijazam, unaprijed stečene predrasude itekako mogu razbiti. Ili barem zdravorazumski modificirati. Nevjerojatno se pokazalo mogućim: odlazak na šank ne mora nužno predstavljati borbu s imaginarnim zidinama, ulazak u sam prostor festivala ne mora nužno biti kafkijanska parabola o zakonu. Toliko od osobnih gunđanja, i tamo i ovdje.
Izbor lokacije za održavanje festivala “alternativne” žanrovske provenijencije koji odudara od srednjostrujaške kulturno-turističke matrice činio se neobičnim, a pokazao gotovo briljantnim. Zagreb posljednjih desetak godina sasvim solidno kotira na koncertnoj karti ovog dijela Europe, no krajem svakog lipnja zbivanja na pozornicama na tromeđi KSET – Studentski centar – Spunk zamrla bi kao i subotnja špica. U tom bi periodu – boreći se sa žestokom medijskom rotacijom hrvatskog ljetnog sna kao tradicionalne pučke fešte pastoralnog ugođaja i plastičnih parada hiperseksualiziranog kiča – (nat)prosječan konzument koncertnih zbivanja bio prisiljen zadovoljiti se dvomjesečnom apstinencijom ili potražiti sreću na nekim sunčanijim obalama, recimo onim susjednih Exita ili Szigeta. No, spomenuti festivali proporcijama te žanrovskim i organizacijskim neredom već imaju svoju ovdašnju inačicu – zagrebački InMusic. Za publiku koja bi željela uživati u glazbi više nego što bi željela izgubiti razum u nepreglednom moru preklapajućih izbora, to zapravo i nije neka opcija. Terraneo bi, kako sada stvari stoje, mogao popuniti tu rupu, prvenstveno stoga što zdravorazumski usklađenim izborom izvođača odudara od prosjeka, a potom i zato što je logistički sveden na mjeru čovjeka. Festival s ljudskim licem, reklo bi se.
Radi se o festivalu koji je u pet dana na tri pozornice uspio predstaviti neke od najuzbudljivih glazbenih priča trenutno i dati šarolik presjek izvođača koje se uglavnom etiketira kao “nezavisne” ili “alternativne”, no glazbenici poput Janelle Monáe, Destroyera i Crystal Castlesa, da spomenem tek neke, u svakom smislu nadilaze bilo kakva (pod)žanrovska ograničenja. Također, Terraneo se pokazao i kao manifestacija koja nema namjeru provoditi standardnu diskriminacijsku politiku velikih glazbenih festivala koji lokalne i regionalne izvođače tretiraju kao drugorazrednu robu čiji akteri imaju biti beskrajno sretni što su se uopće našli u tom šarenom izlogu i šutke prihvatiti svaki organizacijski hir. Svi izvođači, bez obzira na svoje geografsko ishodište ili stilski habitus, podjednako su bili zastupljeni na sve tri pozornice i, barem ako je suditi prema reakcijama publike na neke od njih, ti lokalni i regionalni izvođači – primjerice My Buddy Moose, Repetitor, Peach Pit, Overflow, Seven That Spells i Bernays Propaganda – takav su tretman u potpunosti i zaslužili.
Za razliku od festivala gargantuanskih razmjera u čijoj je nevidljivoj hijerarhiji besmislena i nimalo sramežljiva akumulacija kapitala daleko iznad publike i izvođača, Terraneo ima demokratičnu, inkluzivnu, optimističnu dimenziju. Kao da iza njega stoje ljudi koji godinama pozorno osluškuju ne samo vlastite muzičke strasti, nego i inklinacije onih koji su integralni dio koncertne dinamike. Treba imati hrabrosti upustiti se u avanturu koja stremi nečemu višem od pozitivnog balansa na računu, nečemu poput onog o čemu piše Ivan Živković u tekstu objavljenom u Novostima: “(…) u Šibeniku je organiziran alternativni kulturni spektakl koji je taj grad od nerazvijene provincije (…) učinio metropolom urbane kulture, u koji su pristigli ljudi iz svih onih gradova u koje su Šibenčani godinama odlazili uhvatiti malo kulture i zabave”.
Sve spomenuto čini svaku razliku i predstavlja presudan moment u kojemu jedna nepretenciozna kulturna manifestacija, u čitavom spektru generičkih tendencija hrvatske ljetne kulturno-turističke ponude, postaje centralna točka ljeta, figuralna plaža oko koje se kroje svi drugi planovi. Priča o Terraneu sad je zapravo priča o sljedećem ljetu. I koliko bi uzbudljivo moglo biti.
Fotografija: Dražen Smaranduj, Bernays Propaganda
ObjavljenoObjavljeno
