

Predstave nastale prema dramama Slobodana Šnajdera u hrvatskim (narodnim) kazalištima neuobičajena su pojava.
Piše: Zvjezdana Balić
Slobodan Šnajder: Kako je Dunda spasila domovinu (pokazna vježba iz kanibalizma) / režija: Snježana Banović / produkcija: Istarsko narodno kazalište / premijera: 5. listopada 2012.
Dobrovoljni izgon iz Hrvatske (politički uslovljen) udaljio ga je s domaće kazališne scene gotovo cijelo jedno desetljeće. Iako se u Hrvatsku vratio prije punih dvanaest godina (čak je četiri godine bio ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih), povratak njegovih komada na kazališne daske još uvijek je u statusu čekanja. Rijetko se izvode, a mnogo češće (još uvijek!) zabranjuju, odnosno, zbog smanjivanja budžeta jednostavno brišu s repertoara. Postavljanje Dunde tako u zagrebačkom kazalištu Kerempuh cinično je uvjetovano izmjenom cijelog djela, no u svom se izvornom obliku ipak pojavila na sceni.
Redateljici Snježani Banović ovo je drugo postavljanje nekog Šnajderovog teksta na scenu. Režirala je Šnajderov mirakul Enciklopedija izgubljenog vremena u travnju 2011. godine, u Varaždinskom narodnom kazalištu, stoga i ne čudi poveća zainteresiranost javnosti za prvu premijeru ovogodišnje sezone pulskog Istarskog narodnog kazališta, Šnajderovu dramu Kako je Dunda spasila domovinu (pokazna vježba iz kanibalizma).
Tuđi animozitet prema Šnajderovim dramama tu je, ponajprije, zbog onoga što se u tim tekstovima nalazi te temama koje on propitkuje, objasnila je sama redateljica. Premda je radnja povijesna i ne tiče nas se izravno (okosnica je francusko–pruski rat, a protagonistica je posuđena iz Maupassantove novele Dunda), Šnajderova je drama ispunjena nimalo suptilnim poveznicama s poznatim nam podnebljem, ljudima i situacijama. Iako je izjavila kako u svojim režijama ne voli ići na ”prvu loptu jer će u predstavi netko možda prepoznati svojeg susjeda”, gledateljima je ostavila izrazito malo prostora za dodatna pojašnjenja te im gotovo sva svoja rješenja, možda prvotno zamišljena kao metaforom zaključana, ponudila bez imalo očekivane kamuflaže. Tako naslovna Dunda (Lana Gojak) nije ni morala otpjevati znanu nam budnicu Još Hrvatska ni propala (mijenjajući samo riječ Hrvatska sa Francuska) da bismo prepoznali kako je francusko–pruski rat izrazito transparentan paravan za sukob Hrvatske s Drugima. A Prusi, u ovom slučaju – neprijatelji, nepogrešivo podsjećaju na stereotipizirane predstavnike (očito još uvijek zastrašujuće) Europske unije. Na sceni se ističu uniformiranošću, strogošću, pohlepnošću. Oni su ti koji će njima, u ovoj slučaju – Francuzima, “uzeti i ono što nemaju” (a ponosno naglašavaju kako imaju “svoj jezik i stoljetnu kulturu”), upregnut će narod te će se, u usporedbi s onim što ih čeka, priče Markiza de Sadea činiti potpuno djetinjastim. Prusima, koji su prikazani kao grabežljivi otimači čije su namjere posve jasne, suprotstavljeno je šaroliko (francusko) društvo sastavljeno od najrazličitijih karaktera (pohotna vježbačica (Helena Minić), nimalo pokorne časne sestre (Romina Vitasović, Gea Gojak), licemjerni grofovi (Mladen Vasary, Mirjana Sinožić)) koji površno kriju svoje nakane, no ubrzo do izražaja dolazi njihova zajednička osobina – lažno domoljublje. “Rat protiv agresora opravdan je rat” te svi likovi nastoje što bolje profitirati od njega. Drvena kola (zapravo središnji motiv na sceni za čiju je scenografiju zaslužna Dinka Jeričević) njihovo su spasonosno sredstvo koji će ih odvesti u neki drugačiji, bolji život. Atmosfera kaotičnog bijega od okupacije upotpunjena je glazbom (potpisuje je Mate Matišić) te iako u njoj dominiraju melankolični blues–rock tonovi (koji se suprotstavljaju dinamičnoj atmosferi), ona čini odgovarajuću ritmičnu podlogu za sve ono što se na sceni događa. Kostimografkinja Đenisa Pecotić odjenula je likove prema njihovoj funkciji i karakteru, a glavnu je junakinju gotovo posve razgolitila, nataknuvši joj samo crvenu satensku spavaćicu te naglašavajući njezinu moralnu neopterećenost i slobodu. Svojom se odjevnom kombinacijom uklapala u redateljičinu viziju Šnajderove drame u kojoj je nepotrebno prenaglašena seksualnost te se nekoliko trenutaka i najliberalnijim gledateljima čini kako su ti momenti, u kojima je raskalašeno ponašanje prisutno, sasvim suvišni i radnjom neopravdani. Ako je namjera redateljice i bila alegorizacija prikaza onoga što nam se ”sprema” (približavanjem ulaska u Europsku Uniju) ili ono čemu smo u ne tako davnoj prošlosti svjedočili, ovaj Šnajderov tekst (nagrađen i nagradom ”Marin Držić” Ministarstva kulture) ipak iziskuje ponešto ”više” od prečestih i pojednostavljenih prikaza ljudskih primarnih nagona.
Već spominjana Lana Gojak u ulozi Dunde ”varira” od vrlo dominantne beskompromisne i iskrene žene do gotovo nezainteresirane slučajne prolaznice čineći svoju naslovnu ulogu neujednačenom, pomalo i neuvjerljivom. Iako se glumačka ekipa sastoji od pulskih i varaždinskih glumaca, čime je moglo doći do nerazmjera u njihovim ostvarajima, s obzirom da pripadaju različitim glumačkim ansamblima, ta se podjela na sceni ne osjeća. Djeluju uigrano i ravnopravno (možda i zbog toga što je podjela na nešto ”glavnije” likove u ovoj predstavi gotovo nezamjetna).
Dodatak naslovu predstave, Početna vježba iz kanibalizma, vidljiv je tek pri kraju predstave, u trenutku kad Francuzi proždiru Dundu, njihovu Juditu, njihovu nadu za spas. Revolucija je pojela svoju djecu, Francuzi su pojeli svoju spasiteljicu, a Banović je gledateljima za večeru uspjela servirati ”lako probavljiv komad od Šnajdera”. Unatoč ponešto slabijoj predstavi, još hrvatska kazališna scena nije potpuno propala dok god buntovnički gledateljima nudi ono mnogo puta zabranjivano. A samim time i primamljivije.
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije. Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije. Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.