Kritika Postavljanje pitanja je umijeće, a da bismo došli do kvalitetnih, smislenih pitanja ključna je iscrpna priprema. Upitati koga nešto trebalo bi značiti da smo prethodno o sugovorniku mislili, temeljito ga istražili i naučili što je više moguće o njemu. Vjerojatno ćete se složiti da nije svejedno čitamo li (ili gledamo) intervju koji vodi nepripremljena osoba, kad nas od pitanja pomalo hvata susramlje, ili kada je voditelj_ica razgovora posvećeno izučio_la temu i osobu kojom se bavi tako da cijeli razgovor teče, a nama pasivnim sudionicima užitak je biti dijelom tog razgovora. Pažljivo postavljena pitanja i razrađen koncept razgovora pokretačka su snaga dobrog intervjua, ali nipošto nije zanemariva ni ona komponenta koja se odvija u tišini – neverbalna komunikacija i pomno slušanje. Pristupačan stav i iskrenost da se ne pretvaramo kako znamo više no što zbilja znamo sigurno će iznjedriti priču koja će obogatiti čitatelje/gledatelje novim znanjima i dati novu perspektivu u razumijevanju svijeta.
Upravo majstorsku pripremu i temeljito istraživanje svoje teme napravila je Ivana Meštrov – kustosica izložbe Što bi nam priroda rekla kad bismo postavili prava pitanja? Kao glavnu misao vodilju kustosica ističe promišljanja o nadilaženju dihotomije priroda-kultura te o “spekulativnim, filozofskim, znanstvenim strategijama” dobre suradnje s ne-ljudskim vrstama. Naziv izložbenog projekta inspiriran je knjigom belgijske filozofkinje Vinciane Despret Što bi nam životinje rekle kad bismo postavili prava pitanja?, koja potencira nove poglede na naše ustaljene ideje o tome što životinje rade, o čemu razmišljaju i što žele. Na tom tragu i ova izložba nastoji probuditi našu svijest o prirodi te poziva na promišljanje kako živjeti u suglasju s prirodom ili, riječima kustosice, “kako misliti kolaborativna preživljavanja i ekološki osvještenije koegzistencije”.
Skupna izložba nastala je u organizaciji Umjetničkog paviljona koji je trenutno zatvoren zbog obnove, tako da je postav izmješten na nekoliko lokacija u Zagrebu. Centralni segment izložbe svoj zamjenski dom našao je u prostoru Galerije Forum gdje se na dvije etaže propituje ideja dominacije čovjeka nad svime što je ne-ljudsko. Odmah na ulazu u galeriju nalazi se plakat tropske šume preko cijelog zida iz kojeg viri 3D print lubanje orangutana. Poput nekog zloslutnog znaka izumiranja, ta lubanja vrlo direktno komunicira kako će ostatak izložaka, kao i ona sama, dati kritički komentar na razdoblje antropocena i njegovih eksploatacijskih praksi. Iz popratnog teksta saznajemo da se radi o 3D modelu lubanje orangutana Emila, na pozadini njegovog prirodnog staništa Sumatre. Rad je to vizualne umjetnice Andree Palašti, svojevrsni in memoriam orangutanu iz bečkog zoološkog vrta koji je 30-ih godina prošlog stoljeća bio omiljena atrakcija, sve dok nije postao toliko depresivan da je odbijao svaki kontakt. Serija fotografija svjedoči o podjeli Emilovih dijelova tijela (mozak, šape, koža) nakon smrti u četiri znanstvene institucije i muzejske zbirke, a jedino što nedostaje upravo je lubanja. Video instalacijom koja pokazuje Emilov životni put autorica naglašava da je ono što nedostaje u zoološkim vrtovima – pogled životinja. Pogled koji posjetitelji ne mogu sresti, a čiji izostanak budi zabrinutost, jer u široj slici predstavlja razne modele dominacije i okrutnosti čovjeka nad životinjama.
Zanimanje za životinje i njihovo iskustvo života u kontroliranim uvjetima bilo je poticaj i za drugu video instalaciju iste umjetnice Fitness for Unlikely Species: the Penguin Pool Edition. U suradnji sa somatskim stručnjacima i kineziolozima, Andrea Palašti propituje kako bi bilo zamijeniti pozicije s drugom vrstom, stavljajući naglasak na pingvine u londonskom zoološkom vrtu, preuzimajući njihove prirodne kretnje, kao i one proizašle iz stresnih uvjeta umjetne nastambe u zoološkom vrtu. Bazen za pingvine smatra se jednim od najvažnijih primjera britanske moderne arhitekture, ali ta izvana dojmljiva građevina u svojoj ideji skriva zapravo veliku surovost. Bazen je u vrijeme nastanka 1930-ih smatran eksperimentalnim projektom jer je u potpunosti izgrađen od armiranog betona, a upravo takva orijentiranost arhitekture zooloških vrtova, koja je projektirana više za ljude nego životinje, problematična je i dugoročno neodrživa. To potvrđuje i činjenica da bazen više nije u funkciji jer su pingvini od hodanja po betonu zadobili mikro-posjekotine na stopalima i razvili bakterijsku infekciju.
Pitanja koja nam autorica postavlja tijekom izvedbe Fitnesa za neizvjesne vrste možda se isprva čine iščašena i čudna, ali zapravo svjedoče o dubinskom promišljanju autorice o temi. U neizvjesne vrste iz naslova rada autorica je, uz životinjske vrste kojima prijeti izumiranje, uključila i biljni svijet te čak i jedan ledenjak. Tako nas tijekom izvođenja vježbi u Fitnesu pita jesmo li se ikad zapitali kako je to gegati se poput pingvina, ljuljati poput gorile, ali i jesmo li se ikad zapitali kakav je to osjećaj puknuti poput ledenjaka koji se topi. Ovom ludičkom vježbom oponašanja drugih vrsta umjetnica želi razviti prepoznavanje i probuditi empatiju prema svim entitetima na čije postojanje utječu klimatske promjene i gubitak bioraznolikosti. Ako i sami želite okušati kako je to izvijati vrat kao polarni medvjed i “pozabaviti se vlastitom eko-tjeskobom”, zadnji dan izložbe, 22. travnja, bit će izveden performans Fitnes za neizvjesne vrste, što je samo jedno od događanja bogatog popratnog programa izložbe.
U prirodno osvijetljeni prostor na katu Galerije Forum pastelno zelenim koloritom izvrsno su se uklopili akvareli Mirne Kutleše koji, nastali po narudžbi za izložbu, personificiraju biljku mandragoru. Mandragora je biljna vrsta koja je u povijesti smatrana čudotvornom i ljekovitom, ali isto tako i opasnom. Svojom feminističkom interpretacijom mitova vezanih uz mandragoru, namjerno naglašavajući njezin jedinstven korjenasti izgled koji podsjeća na noge, Mirna Kutleša u akvarelima Pisma Alrauni1 ispituje spoj ljudskih i ne-ljudskih osobina i još jednom naglašava kako je danas potrebno gledati beyond nature and culture (Philippe Descola).
Još jedna multimedijalna instalacija smjestila se, pomalo skrovito, na katu galerije. Riječ je o audio zapisima umjetnice Ane Zubak Zidovi u cvatu, popraćenima njezinom fotografijom iz djetinjstva zalijepljenom na stakleni zid galerije. Tako uklopljena, fotografija djeluje kao stalni izložak, a ne nužno dio trenutnog postava. Slušalice za posjetitelje također su poprilično skrivene na malom bočnom zidu pa bi vrlo lako mogle promaknuti posjetiteljima (priznajem, meni jesu prilikom prvog posjeta izložbi), a propustiti ove zvukovne zabilješke autorice na tragu eko-poezije bila bi zbilja velika šteta. Fotografija pomalo ispranog kolorita prikazuje autoricu kao dijete na stablu među granama i savršeno nadopunjava zvukovne zapise koji bilježe osobne doživljaje tog stabla i prirode čineći tako intimni dokument autorice. Ana Zubak ovim radom nastoji prizvati dječju uronjenost u prirodu i obnoviti intimne veze s prostorom prirode u kojem je odrasla. Svoju preokupaciju sinergijom čovjeka i prirode zadnje tri godine razrađuje kroz projekt Tajno šumsko društvo kojim želi obučiti mlađe generacije, primarno djecu, za suočavanje s izazovima koje će klimatske promjene donijeti, odnosno već donose.
Ostatak izložbenog postava na katu čini izbor iz zbirke Hrvatskog prirodoslovnog muzeja, napravljen u suradnji s njihovim kustosicama i kustosima. Izmještanjem prirodoslovne građe iz muzeja u galeriju, kustosica Ivana Meštrov htjela je premrežiti iskustva umjetnika i znanstvenika te pokazati koliko su ove dvije profesije bliske jer ih obje pogone znatiželja i kreativnost, a nerijetko i pozitivna opsesivnost objektom proučavanja. Slikovit primjer mosta između prirodoslovlja i umjetnosti su fotografije geologa Josipa Poljaka s njegovih terenskih istraživanja Velebita 30-ih godina prošlog stoljeća. Odabir fotografija naglašava kontrast dimenzija čovjeka naspram monumentalnih stijena, ali i kontrast planine prije skoro 100 godina u odnosu na danas kada je deforestacija počela uzimati maha. Osvještavanje malenosti čovjeka pod nebeskim svodom neizbježno se dogodi i dok gledate primjerke meteorita ili fosilnog lišća starog 300 milijuna godina, kao i ljušturu nautilusa – glavonošca koji je preživio peto izumiranje, suprotstavljenog bliskim rođacima amonitima koji ipak nisu bili te sreće. Među predstavljenim fosilnim artefaktima pažnju su mi privukli uokvireni novčići – fosilne foraminifere, a pošto sam na izložbi saznala da su vapnenačke ploče ispred Name u Ilici pune ovih fosilnih ostataka sljedeći put kad budem tamo prolazila, probat ću se sjetiti potražiti ih (izlazi li to upravo na vidjelo moja znanstvena znatiželja?).
Samo nekoliko koraka dalje od Galerije Forum nalazi se Francuski institut u čijem je izlogu dio izložbe pod nazivom Fragmenti urbane divljine, koji već samim oksimoronom u naslovu sučeljava neobuzdanost prirode i projektiranu izgrađenost gradova. Autorice projekta Tonka Maleković i Valentina Gulin Zrnić žele skrenuti pažnju prolaznika na “skrivena mjesta nepripitomljenosti, ustrajne poteze kontroliranja, neuralgična mjesta upravljanja, nostalgična mjesta sjećanja” urbanih sredina, predstavljajući nam skrivene vrtove Vlaške, Zvonimirove ulice, Ulice Republike Austrije i ostalih zagrebačkih “neukroćenih” lokacija.
Zadnji segment izložbe smjestio se u Galeriji na katu KIC-a gdje je postavljen rad Forest Mind vizualne umjetnice Ursule Biemann. Slojevita videoinstalacija prikazana na Venecijanskom bijenalu arhitekture 2023. ujedinjuje znanja domicilnog naroda Inga iz kolumbijske Amazonije o inteligenciji biljaka i odnosima između biljaka i ljudi. Biemann ozbiljno shvaća ulogu gledanja i promatranja u stvaranju videa, pri tom se oslanja na znanstvene, kao i na šamanske perspektive bavljenja svijetom oko nas. Rad Forest Mind dio je autoričinog većeg projekta Devenir Universidad čiji je cilj transgeneracijska znanja lokalnog stanovništva dovesti u dijalog s općeprihvaćenim sistemom znanosti stvaranjem “sveučilišta u pokretu”, a sve kako bi smanjili ili čak potpuno poništili kulturni gubitak uzrokovan kolonijalnim i ekstrakcijskim režimima. Polusatna videoinstalacija poziva na dijalog suvremene umjetnosti s tamošnjom zajednicom, postavlja brojna pitanja o eksploatatorskim politikama na područjima bogatim prirodnim resursima i potiče nas da o harmoničnoj koegzistenciji s prirodom učimo na primjeru Inga.
Izložba otvara kontemplativni prostor s naglaskom na današnje iskustvo planetarnih kriza i poziva nas da se zamislimo koja su to pitanja prava i kako dekonstruirati uvriježene antropocentrične interpretacije, izazivajući nas da promijenimo poziciju koju mislimo da imamo pravo zauzeti. Osim što naglašava suradnju – umjetnika i znanstvenika, ali i ljudi i prirode – kao plodonosni oblik djelovanja, izložba postavlja i pitanja o uspješnoj koegzistenciji s ne-ljudskim vrstama te nas motivira da više obraćamo pažnju i suštinski promišljamo svoje djelovanje u svijetu danas. Jedan od savjeta za dobar intervju, koji sam našla pripremajući se za pisanje ovog teksta, govorio je kako intervju treba tretirati kao prijateljski razgovor, a kako bi zadržao autentičnost preporuča se voditi ga uživo bez posredovanja digitalnih alata. Tako da sljedeći put kad poželite čuti što nam to priroda govori zaputite se negdje izvan grada ili potražite skrivene urbane divljine i zapamtite – dobar razgovor tiha je umjetnost, pustite prirodi da odgovara bez prekidanja, vi samo pomno slušajte i ćutite.
- alrauna (staronjemački: alruna tajna), korijen otrovne biljke bunovine (Mandragora officinalis) ↩︎
Objavljeno
