Tema Piše: Antonija Letinić
U nepuna dva mjeseca zagrebačka udruga Domino potpisala je dva pažnje vrijedna produkcijska poduhvata – Perforacije u New Yorku i deveto izdanje festivala Queer Zagreb. Čini se važnim spomenuti ovu iznimno hrabru produkcijsku eskapadu jer osim zahtjevnosti samog čina – seljenje čitavog festivala na drugi kontinent, promicanje nezavisnih izvedbenih radova iz regije u drugim sredinama, pogotovo u ovakvom, sabitom izdanju značajan je doprinos radu ovih stvaraoca. Produkcijski gledano, još se i značajnijim čini kada se uzme u obzir budžet kojim je projekt ostvaren. Dok mnogo izdašnije financirani festivali jedva sklapaju program na domaćem terenu, Dominu je pošlo za rukom prevesti preko bare više od pedeset ljudi i predstaviti čak dvanaest radova.
No, vratimo se Queeru, koji se ove godine održao u Zagrebu od 26. travnja do 6. svibnja, i kao i prethodnih godina, uz izvedbeni program, predstavio i filmski. Posvećen Aziji, izbor filmova ponudio je uvid u odnos ovog dijela svijeta prema queer tematici.
Ono što zagrebački Queer razlikuje od ostalih festivala ovog fokusa u svijetu, najčešće koncipiranih oko filma, jest pogled kroz izvedbene radove. No, čini se da iz godine u godinu festival, osim propitivanja pogleda publike, propituje i svoje. Ove su godine tako dobar dio programa zaposjele žene, što bi se moglo smatrati pravim potezom jer je upravo ovaj rakurs promijenio cjelokupni kolorit Queera, otvorio nove interpretativne linije, ponudio drugačiji odnos prema pojmu queera, a i pomalo utišao trajne prigovore na rodnu segregaciju i unutar ove društveno marginalizirane grupe.
Festival je otvorila plesna predstava Joseph Luce Giacoma Schultea, dugogodišnjeg suradnika Raimunda Hoghea, koji pak sve više postaje stalnim gostom Queera i sve više nalikuje na zaštitno lice ovog festivala. Uz Schultea, u njegovom drugom samostalnom koreografskom radu – Joseph, nastupa Joseph P. Cooksey. Vjerojatno bi bilo ispravnije reći da Schulte nastupa uz Cookseyja, obzirom da na njemu leži najveći dio izvedbe čitavog rada, no upravo okamenjena uloga Schultea, koji gotovo da preuzima funkciju scenskog radnika, čini ovaj rad posebno zanimljivim. Nježno, mekano, savršeno uvježbano, po čitavom prostoru raspršeno Cookseyjevo kretanje, kontrapunktirano je mehaničkom kretanju, svedenom na puki hod ili pak samo stajanju Schultea. U igri prevelikog broja simbola, natrpavanja rada beskrajnom količinom detalja, znakova i skica, Schulteu izmiče dramaturgija, zaboravljena u mnoštvu koreografskih rečenica nepoveznih u jasno pratljivu cjelinu. Ako damaturgija i ima svoju unutarnju logiku, rad je promatraču nikako ne daje naslutiti. Ritam izvedbe i razvojnu liniju rada diktiraju glazbene numere čiji je logički slijed također teško raspoznatljiv – Wagner, srednjovjekovni madrigali, francuske šansone. Ova zbrka dodatno naglašava dramaturške nedosljednosti, no ipak u konačnici ostvaruje, ako ništa drugo, onda ugodnu scensku kompoziciju skica mogućih cjelina. Iako manje vješt od svog uzora, Hoghea, Schulte je dosljedni graditelj melankoličnih atmosfera, prostorne sabranosti, scenskog i gestualnog minimalizma te ravnopravni štovatelj ljepote ljudskog tijela u kretanju.
I predstava Actions/Ples naklona Johna Scotta igra se kontrastom statičnost – pokrenutost, minimalizam – pretrpavanje. Dok se Scott izvodeći Ples naklona poigrava gegovima i gestama, svodeći prostor kretanja na linije, sažimajući pokrete na marionetizirane iskorake, a jezik na svega glasovno sricanje, Akcije pak nude iznimno rasplesane, pa možda i prerasplesane pokušaje pogubljenog mladića koji, eto, tako otkriva da bi se možda mogao baviti plesom, pa traži pomoć vještog znalca. Mentorsko vodstvo, u izvedbi Michaela Snipea Jr.-a, malo može učiniti ovoj razbuktaloj ambiciji, pa se tako nadobudni mladić prepun energije i zanosa razbacuje čitavim prostorom, dok učitelj pokušava njegova kretanja usustaviti u smislenu cjelinu, no učestalo bez uspjeha. Mladić, u izvedbi Philipa Connaughtona, bacakajući se tako po dvorani, dodatno naglašava svoju neozbiljnost neprestanim se doskočicama pokušavajući učiniti dopadljivim, zavodljivim, uvjerljivim. Od jednake neuvjerljivosti pati i predstava iz koje pršti pretjerana želja da bude duhovita čime znatno odmaže komadu zanimljivog scenskog potencijala. Namjesto da se fokusira na kontraste, ova dvodijelna kompozicija ponaša se kao da ih nije ni svjesna, a namjerom da zabavi publiku u drugi plan gura sam rad i pretvara ga u sredstvo, a ne bit.
Zadanostima tijela bavila su se tri rada. Dok se Odmaranje sjemena usredotočilo na proces nastajanja budućeg bića, predstava Žena sa suzom tijelu se posvetila u procesu starenja, a Pamti me propitivalo femininost i maskulinost pretapanje muškog tijela u žensko i obrnuto.
Grupa Plumes dans la Tete predstavila je rad Silvije Coste Odmaranje sjemena. Ove bi se plesačice publika mogla sjetiti po predstavi Hey, Girl! Romea Castellucija, a utjecaj suradnje s ovim autorom jasno je vidljiv na radu izvedenom u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Gusti mrak probija samo slabo osvjetljenje staklenog akvarija nasred dvorane. U njemu tijelo u fetalnom položaju, leđima okrenutim publici tako da se jedva razaznaju njegovi dijelovi, polaganim se kretnjama vrti i pomiče kroz skučeni prostor, dok se akvarij polagano puni bjelkastom tekućinom iz koje će se, rastom razine vode jedva razaznavati. Kako razina vode raste i tijelo se počinje okretati, baš kao plod u maternici, zamućena tekućina tek povremeno nam daje vidjeti pojedine udove kako izrastaju iz sjemena. Doslovnost naslova spram prikazanog rada ne igra mu na ruku, pogotovo kad se razlije crnilo i zamuti vodu na samom kraju izvedbe zagušujući svako moguće iskakivanje iz ponuđene interpretacije, svodeći je na crno-bijelu tehniku. Srećom ili nesrećom, za razliku od višeslojnosti slika Castellucijevih radova koje pršte interpretativnim linijama i smjerovima, ovaj rad ostaje na jednoj, ali zadržava, odnosno do određenog stupnja doseže slikovnu upečatljivost i vizualnu rječitost uzora. Iako ne jednako impresivna slika kao mnoge koje je u svojim radovima živim tijelima i prostor/vremenom određenim medijem izgradila matična grupa Romea Castellucija, Sociteas Rafaello Sanzio, prepoznavanje njezine snage duboko je ukorijenjeno u Costinom kreativnom impulsu. Iza nje tako ostaje rad bez zakrabuljene poruke, ali pun zanimljivih slika koje bi se mogle i zadržati u pamćenju.
Od trenutka kad se počne razvijati iz sjemena, tijelo započinje proces starenja kojem se posvetila Elena Cordoba u predstavi Žena sa suzom. Njezin me rad podsjeća me na međimursku gibanicu – svi okusi koje ne volim utočeni su u jedan, a u ovoj kompoziciji čine ugodni okusni sklad. Rad u cjelini zanimljiva je, no ne i pretjerano dojmljiva priča tijela i njegova starenja. Izvedbeno prepun nespretnosti – osobito same Cordobe koja vrlo često zapada u neuspješnu simulaciju nekontroliranih radnji, dok njezina suizvođačica Maria Jose Pire, dubokom koncentracijom uspijeva izvesti voljne kretnje koje oku promatrača stvaraju dojam refleksnih pokreta. Video u pozadini donosi povijesne crtice o suzama i nudi vrlo suzdržan, ali iznimno funkcionalan tematski okvir. Ono što posebno iznenađuje u njemu jest odsustvo pretenzije da mu se pridoda umjetnički dojam, da doprinese “novomedijskosti” rada – on ima funkciju dokumentarne podloge, svojevrsnog ishodišta onome čime se rad u izvedbenom dijelu posvećuje, na tome ostaje i tu funkciju savršeno zadovoljava. Upravo ovo odsustvo cijelom radu daje na težini precizno određujući čemu što služi, ne zakrivajući drugim sredstvima nedostatak jasne vizije vlastitog koncepta. Posebno zanimljiva je, vizualno i olfaktilno, scena rezanja luka. Obnažena Maria Jose Pira sjedi na stolcu a u njedrima gomila luka kojeg ljušti i rasijeca potičući očne sluznice na intenzivno lučenje dok je na videu prati priča o suzama kao otpusnicima tuge izravno povezanima s ovim osjetilinim korpusom. Poza renesansnih madona duboke sabranosti u tuzi čija je tjelesna manifestacija ovdje potaknuta lukom, impresivan je crtež koji otvara duboki ponor ljudske osjetilnosti. Starenje tijela u ovom je radu prikazano privlačnim, odbija strah od rastvarnaja i nestajanja te naglašava njegovu živost, energičnost i rječitost, a njegove transformacije čini interesantnima.
Dok se starenjem Cordoba bavila iz perspektive ženskog tijela, Sineglossa suprotstavlja žensko tijelo muškome. Rad ove talijanske kompanije prostorno-svjetlosna je instalacija Pamti me, osamnaestominutna kompozicija koja se jednostavnim efektima i minimumom činjenja bavi rodnim pitanjem. Kroz scenu iz Purcellove operne arije u kojoj se Didona trsi kako bi se utisnula u Enejino sjećanje, trenutak prije nego što će si oduzeti život, svjetlosnim se efektima igra zamjenom spolova, pa tako i uloga. Pretapajući dva tijela u jedno poništava granice između spolova, ujednjuje prostor emocija, težnji, htijenja i nagona. Stapajući galerijsku instalaciju s dramskim teatrom, briše fizičke granice spolova, a izmjenom pozicije muškarca i žene, dovodi ih u pitanje.
U nedostatku interesa za sadomazohistička scenska sakaćenja, odgledala sam još jednog Josepha, onog Ivice Buljana, ostavljajući unaprijed izgrađenim pretpostavkama radove Diane Pornoteroriste, Ricci-Forte i Davida Wampacha, bez da im dam priliku da me razuvjere. Buljanov Joseph još je jedan scenski eksperiment u kojem se redatelj zabavlja prebacivanjem radiofonskog materijala na scenu. Bez dramatizacije predloška, bez glume, bez scenografije, bez kostimografije, bez rasvjete, bez dramaturgije, bez režije. Nakon ovoga se sigurno pitate čime onda? Pa, ničim, da. Naprosto uzima ulomak iz romana Brana na Pacifiku Marguerite Duras i prepušta ga Stipi Kostaniću da ga izrecitira takvog kakav jest. Minimumom glumačke interpretacije, bez ikakvih drugih efekata koji bi na bilo koji način mogli odvući pažnju, potcrtava sam tekst, rečenični ritam, tijek radnje, boju. Prostore, likove, scene, situacije nam ostavlja da imaginiramo sami, baš onako kako nam to na slobodu daju radijske adaptacije. Prevođenje radija u kazalište moglo bi se gledati i kao prevođenje kazališta u apstrakciju. No, možda je bolje da ipak ne idemo baš toliko daleko i ovoj kazališnoj skici pridajemo revolucionarnu ulogu.
Tu završavam s Queerom 2011. koji je mnogo puta poticao na razmišljanje što je tu uopće bilo queer. Čini mi se da je dobro detektirao stanje stvari – stvarnost je toliko “poqueerena”, da je došlo vrijeme da običnost, u najboljem smislu te riječi, nazivamo queerom. Ovome je svakako doprinio velik broj radova u kojima ženski stil razgrće vrlo često jednodimenzionalnu interpretaciju pojma, i uvodi nove razine, prostore i ideje u ovaj pojam kojem je prvotno značenje ipak drugačijost.
Naslovna fotografija: Luca Giacomo Schulte, Joseph
ObjavljenoObjavljeno
