Tema Piše: Mario Kikaš
Dosljedno koncipiran izvedbeni program (koji je ipak okosnica festivala kojeg čine još filmski i tzv. “clubbing” program te konferencijski dio posvećen stanju prava LGBT populacije na Kavkazu, Balkanu i Bliskom Istoku) prikazao je poetički standard onoga što danas svrstavamo pod izvedbenu umjetnost: proklamirani interkulturalizam izvedbenih praksi te konstruktivizam i relativizam (tijela, identiteta, prostora izvedbe) kao temeljni okvir i paradigmu u umjetničkoj proizvodnji, ali i u samim studijama izvedbe posljednje dvije decenije tj. od institucionalnog etabliranja ove discipline. U suštini dominantno plesni program ovogodišnjeg Queer Zagreba bit će zapamćen sigurno po stalno isticanom završnom činu desetog izdanja, ali i desetogodišnje tradicije zagrebačkog Queera – “plesnom ritualu” Raimunda Hoghea u MSU-u koji nije samo dramaturška “točka na i” desetogodišnje prisutnosti u festivalskoj, izvedbenoj, ali i aktivističkoj “ponudi grada” nego i hommage nezaobilaznim koreografskim i općenito estetičkim uzorima: Pini Bausch i Hervéu Guibertu. Od ostatka plesnog programa – dramaturšku konzistentnost i nepretencioznost bez velikog koreografskog “viška” pokazao je rad La Danse de Pièze autora Héle Fattoumi i Erica Lamoureuxa u izvedbi Mustaphe Ziana i Hafiza Dhaoua – naglasak je stavljen upravo na dijalektiku pokreta arapskog plesnog dvojca sa svim, prije svega emocionalnim, a onda i kulturnim kompleksnostima i implikacijama uspostavljenog odnosa ovisnosti i (homo)senzualnosti.
Dodatni lajtmotiv festivala je i djelo već spomenutog francuskog autora Guiberta čiji je tekt Les Chiens u režiji Bojana Đorđeva izveo Stipe Kostanić. Ova je izvedba bila jedini domaći ulog u ovogodišnjem izvedbenom programu, koji je koncipiran upravo na ideji geografske i kulturne pa onda i poetičke raznolikosti, što je često promovirana ideja vodilja institucionaliziranih izvedbenih studija koja je znala zaći u ćorsokake olakog mahanja zastavama multi/inter/transkulturalnosti bez dubljeg propitivanja odnosa moći u onome što možemo nazvati “svjetski sistem” izvedbenih umjetnosti. Naravno, festivalska platforma ovog tipa, jasnih estetičkih i političkih okvira, ne ostavlja mogućnost aktualiziranja i propitivanja temelja sada već fiksirane ladice u kunstihistoričarskim sortiranjima suvremene umjetnosti ili pak područja na presjecištima humanističkih disciplina, ali zasigurno potvrđuje određene tendencije u izvedbenim produkcijama posljednjih decenija. S druge strane, otvaranju festivalskog programa različitim praksama iz različitih “poetičkih”, institucionalnih i sistemskih okvira nema se što zamjeriti, kao i do sada otvorenim pitanjima zagrebačkog Queera u njegovoj desetogodišnjoj povijesti konzistentnog združivanja političkog angažmana i izvedbenog potencijala kroz sam umjetnički program ili popratne konferencijske forme. Eventualne zamjerke koje sam načeo gore su pitanja koja se ne tiču specifičnog slučaja zagrebačkog Queera nego festivalske forme kao takve, a onda i kulturne politike, ali i “politike” izvedbenih studija (i umjetnosti) te javnih politika općenito. Ne mislim se zadržavati na dodjeljivanju zasluženih lovorika jednoj deceniji, kako se to voli prigodničarski reći, obogaćivanja zagrebačke kulturne scene jer je i ovaj – posljednji Queer – ostavio publici, tj. javnosti, ali i službenoj kulturi i politici nekoliko otvorenih pitanja koja se tiču upravo spomenute “kulturne scene” i materijalnih uvjeta njene egzistencije. Jasno je da odluka o samogašenju Queera u ovoj festivalskoj formi nije tek “autorska” odluka o povlačenju na vrhuncu karijere (kako se službeno naglašavalo) i rezultat straha od “urastanja” Queera u kulturnu i izvedbenu (u širem smislu) ponudu grada. Ona je i rezultat kulturne politike i posljedične “istrošenosti” (u doslovnom značenju) i nedostataka festivalske forme na duže staze s ovakvim emancipatorskim potencijalima koje queer (kao pojam) postavlja.
Festivalizacija nezavisne kulture nije tek slučajan izbor forme tranzicijske vaninstitucionalne produkcije nego upravo odgovor na nezavidne okvire, tj. materijalne uvjete, u kojima se taj odjeljak našao u prvoj deceniji tzv. “druge tranzicije”. Kako primjećuje Tomislav Medak u zadnjem broju Frakcije – časopisa za izvedbene umjetnosti: “Festivali su time postali supstitut za odsutnost promjena unutar kulturnog sistema” koje su najavljivane u zenitu Vujićeva mandata (2000 – 2003) i kroz Strategiju kulturne politike Hrvatske autorskog dvojca Cvjetičanin/Katunarić još iz 2001. Konkretne i dugoročne poteze nove Kukuriku administracije u Runjaninovoj 2 u ovom sektoru još čekamo (novi modeli financiranja i raspodjele proračunskog novca su najavljeni za 2013. godinu), a poteze gradskog Ureda smo dočekali u vidu jasnog financijskog udara na nezavisnu scenu i misterioznih putova javnog novca namijenjenog za istu.
Dugo umišljana ideja da kulturna produkcija, kao i “nematerijalni” rad u kulturi egzistiraju autonomno i nezavisno od historijskih i proizvodnih uvjeta, brže (s obzirom na ekonomsku krizu i poteze Vlade) nego smo očekivali pobijena je na proizvodnji u kulturi i javnim politikama prema kulturi u situaciji tzv. mjera štednje na lokalnoj, državnoj, ali i razini “evropske porodice naroda” kojoj smo nedavno ponosno pristupili. Kao svojevrstan supstitut za istrošenu i ugašenu formu festivala po medijima je istican, a i od samog direktora festivala Zvonimira Dobrovića – na festivalskoj pressici ponovljen – rezidencijalni program za umjetnike čija će onda eventualna queer destinacija biti i Zagreb. Iza spomenutog koncepta sve više proklamiranog i podupiranog od evropskih institucija krije se, kako i jedan od autora s ovogodišnjeg Queera – Bojan Đorđev primjećuje: “jeftina političko-ekonomska pogodba” kojom kulturni radnik zbog deteritorijalizirajućeg karaktera koncepta suvremenog umjetnika i prekarnog radnog (ne-)mjesta gubi “političke sfere, sfere pritiska” dok “praksa postaje posredovana i gubi interventnost”. Kriza festivalske forme nije prije svega formalno pitanje i ne bi trebala nalaziti svoj odgovor u zamjenskim programima koji su osmišljeni prema matrici vladajućih javnih neoliberalnih politika u domeni radnog prava koje su vrlo laku primjenu našle upravo u suvremenom “umjetničkom radu” s gore istaknutim atributima koje proizlaze iz specifičnosti umjetničke proizvodnje i institucionalnih uvjeta. Jasno je da odabir, tj. prisila na uvjete, ima i direktne implikacije na samo autorsko djelo te njegove političke implikacije ovisno o festivalskim ili rezidencijalnim ograničenjima.
Umjetnički rad je ekonomsko, a onda političko i estetičko pitanje koje tek sada u momentu osvještavanja proizvodnih odnosa u društvu koje je trasiralo put ka ekonomskoj depresiji, nailazi na artikulaciju u praktičnom izvedbenom smislu. Ili u nekim novim rukavcima u teoriji, tj. studijima izvedbe, ili sukusom oba ekspresivna (i analitička) aparata što je u suštini prvotno zamišljenog i dugo promoviranog koncepta izvedbenog polja. Jasno je, dakle, da umjetnik, bez obzira na učestale sakralizacije njegovog ili njenog genija, nije izolirana stvaralačka individua nego je uvelike uvučena u birokratske i ekonomske sheme stalno smanjujućih raspodjela javnih resursa, kao i postojećih politika fleksibilizacije i stigmatizacije rada te pauperizacije radnika i nezavisne kulturne produkcije. Dugo vremena dominirajuće prakse rastvaranja identitetske kompleksnosti i mnoštvenosti u izvedbenim praksama i teorijama (općenito), napokon imaju potrebu razgoliti i materijalne uvjete vlastitoga rada. Pomak ka tome nije samo vidljiv u uskim krugovima domaće izvedbenostudijske produkcije (posljedni broj časopisa Frakcija, te sedamnaesti i dvadeseti broj beogradskog časopisa TkH) posvećene umjetničkom radu, nego i u širem zapažanju pomaka u paradigmama ili njihovim pojedinačnim artikulacijama posljednjih godinu dana i u okvirima feminizma. Pogotovo ako u obzir uzmemo intervjue i tekstove Ankice Čakardić, Mate Ćosića, Đurđe Knežević i Nade Ler Sofronić te prijevode, a onda i aktualizacije tekstova poput Feminizam, kapitalizam i lukavstvo historije Nancy Fraser iz 2008. godine, koji upućuje na povijesne greške i feminizma i ljevice u kontekstu pozicioniranja neoliberalne agende i felsibilizacije rada: “pažnja spram političke ekonomije” potisnuta je, a “kulturni element odvojen ne samo od ekonomskog, već i od kritike kapitalizma”.
Iako izazvan i razbuktan tzv. “kulturnim ratovima”, najpoznatiji slučaj u američkoj kulturnoj politici vezan je upravo uz ekonomski i politički čin uskraćivanja javnih sredstava Nacionalne zaklade za umjetnost izvedbenim umjetnicima početkom devedesetih i to zbog vrijeđanja vladajućeg američkog konzervativnog moral(izm)a seksualno izričitim djelima. To je u konačnici rezultiralo i odlukom Kongresa o ukidanju financiranja “slobodnih” umjetnika. Jon McKenzie u knjizi Izvedi ili snosi posljedice, za izvedbene studije ključnom djelu, ovaj slučaj uzima kao trenutak početka opsade umjetnosti performansa misleći, naravno, na cenzorsku opsadu kulturne desnice i društvenog normativizma čemu dodajem i očitu ekonomsku opsadu, tj. uskraćivanje javnih sredstava nužnih za opstanak ovakvih vaninstitucionalnih izvedbenih projekata. Već viđena i do danas opstala slika kulturnog konzervativizma sa barjakom slobodnog tržišta u desnici. Iako možda ne toliko jasno i nedvosmisleno kao u prethodnom primjeru, estetičko je ćudoređe bilo na umu i “dodjeljivačima” sredstava iz zagrebačkog Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport, što se vidi u računicama za različita društva podvedena pod (po)etičku egidu “očuvanja nacionalne i lokalne tradicije i baštine” dok je dio (često angažirane) nezavisne kulture ostao bez očekivanih dotacija. Time je otvorena mogućnost konačne artikulacije pitanja vlastite materijalne egzistencije kao momenat eventualne solidarnosti i s drugim sektorima i općenitim socijalnim nezadovoljstvom. Otvaranje “klasnog pitanja” u izvedbi, ali i njegova aktualizacija u feminizmu ili rodnim studijima, predstavljaju nezanemariv kontekst queer izvedbene prakse, ali i emancipatorne politike LGBT populacije općenito.
Uzimajući to u obzir, nikako se ne bih služio s izraženim historijskim redukcionizmom gosta ovogodišnjeg festivala, američkog queer teoretičara Davida M. Halperina, koji postojeće historijske uvjete neoliberalizma, u intervjuu za beogradski Centar za kvir studije, određuje sintagmom proizvodnje sreće tj. nesreće oko koje “ne trebamo zvučati previše negativno”. Bojim se da takvim stavom, bez obzira dolazi li od akademske teorije ili s pozicije aktivističke prakse, ponavljamo greške na koje je upozorila upravo Nancy Fraser apostrofirajući problem sistema koji bi “više volio da se sukobi sa zahtjevima za priznanje nego sa zahtjevima za preraspodjelu”. Upravo je na to nasjeo ili u to svjesno ušao i civilni sektor na Zapadu započevši reformističku bitku koja traje dan danas. S različitim odmakom u različitim kontekstima, negdje rezultirajući progresivističkim zaokretima u klimaksu predsjedničkih mandata kao najava početka predizborne kampanje i drenaže elektorata, negdje – malo južnije – uvođenjem najnaprednije zakonske regulative u domeni rodnog identiteta i pripadajućih rješenja u pravnom i zdravstvenom sustavu. Ono što ostaje kao upozorenje svim lobističkim i aktivističkim nastojanjima kao i akademskim elaboracijama stanja prava i egzistencije LGBT populacije jeste njihovo socio-ekonomsko stanje – posebno danas.
Hrvatska društvena znanost i statistika se ne može pohvaliti istraživanjima siromaštva među rodnim manjinama, ali zato nam kao upozoravajuća referenca mogu poslužiti podaci iz SAD-a koji su ponovno aktualizirali pitanje klasne svijesti unutar aktivističkih, tj. lobističkih stuktura američkog “pokreta” za ravnopravnost čija apelativnost teško da doseže do svih pripadnika LGBT populacije. Može se reći da je kao i u ostatku ljudsko-pravaškog diskursa prevladala borba za politička i građanska prava koja su zbog hladnoratovskih odnosa i intenziviranja neoliberalnog udara na radništvo istisnula socijalna i ekonomska prava iz agenda civilnog društva. S druge strane, akademska queer teorija koja je bila svojevrstan produkt političkih gibanja 1960-ih i 1970-ih već odavno je “raskrstila” sa spomenutim agendama “pokreta” što zbog epistemološke što političke neadekvatnosti pitanja oko kojih se pokret organizirao, no opet ne otvarajući klasno pitanje koje je olako stavljeno po strani još osamdesetih. John D’Emilio u svom antologijskom tekstu Capitalism and Gay Identity, svjestan stava kojeg je zauzela katedra, ali i reformizma pokreta koji je začet kao aktivistički i pobunjenički a stasao u lobistički, upozorava na historijske i ekonomske uvjete “nastanka” gej i lezbijskog identiteta koji je često ili dehistoriziran pa i esencijaliziran, a samim time i na potlačenost unutar sistema koji je, paradoksalno, omogućio stvaranje gej i lezbijskog identiteta razvojem slobodnog tržišta rada i ukidanjem samoodrživosti i materijalne autonomije obitelji. U tim je uvjetima onda i nastala društveno stereotipizirana podjela rada u kojoj je gej umjetnik postao opće mjesto različitih estetičkih tendencija početka stoljeća, a onda i kasnije. S druge strane gej radnik kao sintagma je opstajala tek u pojedinačnim pokušajima solidariziranja britanske gej ljevice sa sindikatima i proletarijatom prilikom tačerističkog udara osamdesetih pa sve do nedavno – kad sam uočio javni prijedlog za transparent za ovogodišnji Zagreb Pride: “I pederi su radnici!”. On u datim okolnostima zvuči doista queer ali i upućuje na određene promjene koje trenutno zahvaćaju cijelu Europe (a i svijet).
Danas je, stoga, queer čin skidanja vela sakralnosti i specifičnosti estetskog kao i tobožnje autonomije od historijskih i proizvodnih uvjeta u kojima nastaje kao određenje i načina na koje se perpetuiralo u umjetničkoj i akademskoj proizvodnji, ali i svakodnevnici. Queer je, u konačnici, i toliko potiskivana i sankcionirana solidarnost podčinjenih društvenih aktera u postojećem kapitalističkom sistemu i homofobnom društvu koje još nije apsolviralo temeljnu snošljivost kao koncept, a kamo li nešto više. U momentu kada gledamo slike institucionalnog i uličnog fašizma i drugu godinu zaredom, moramo biti svjesni da je riječ o proizvodu sistemskih odnosa i institucija hegemonije koje su takve odnose omogućili, zacementirali i održali, a nikako o esencijalizaciji, urođenosti fašizma ili fašističkog mentaliteta koje se rađa s onu stranu brda. Solidarne, progresivne, lijeve snage (manje ili više formalizirane) su, nadajmo se naučile iz povijesnih grešaka pokreta na koje se referiraju u cilju prevazilaženja postojećih uvjeta što, naravno ne isključuje i najavljivani zakonski reformizam u domeni ljudskih prava, ali ni artikulirani otpor prema političkim odlukama u domeni socijalne i ekonomske politike kojih, kao što smo vidjeli, nitko nije lišen.
Objavljeno
