Kritika Lipanjska nedjelja poslijepodne pred oluju, drndam se u kombi-busiću puteljcima Zagorja, pokušavam učiti za ispit iz slovenskog, ali mi pogled odvraćaju bajkoviti ruralni pejzaži i raskošno nebo. Sa mnom se vozi skupina veselih i brbljavih djevojaka koje čine mladi žiri međunarodnog festivala Dani satire Fadila Hadžića, ove godine jubilarnog 50. izdanja. Moram priznati da su me razveselile njihove priče o tome koje su sve predstave pogledale i kakva im je koja bila, ali i nedokučivost onoga što tek idemo pogledati, što je monodrama glumca Jerka Marčića Celebration u Kući Klajn, nastala u suradnji s Anom Dubljević i Ivanom Vuković.
Stigli smo u mali grad Klanjec, dom nešto manje od tri tisuće stanovnika i umjetničke rezidencije i društveno-kulturnog centra Kuća Klajn, iza koje stoje Jerko i producentica Dunja Bovan. Dočekali su nas u maniri širokogrudnih i toplih domaćina, odmah razbijajući uobičajenu barijeru publike i predstave. Da se razumijemo, iz same najave predstave vrlo je jasno da je riječ o interaktivnoj predstavi: Iako se radi o solo izvedbi Jerka Marčića, rijetko koji solo nastaje bez prijatelja, pa tako i ovaj. Solo uz pomoć prijatelja znači da je Jerku za ovu izvedbu potrebna publika, što već samo po sebi stvara nestrpljenje, napetost, iščekivanje. Kao i prije većine proslava, Jerko je sve pripremio. Trebaju mu još samo gosti, prijatelji, publika. Mmm, interakcija, moja najdraža stvar u kazalištu (sarkazam).
Jerko kao da je nanjušio moj otpor prema interakciji i prije samog početka mi je prišao da me pita mogu li mu pomoći s nečime kad krene predstava. Uzevši u obzir da su nas tako lijepo ugostili, teško je bilo odbiti. Jerko me ugodno iznenadio interakcijom jer je u njoj govorio o svojem prijatelju i kolegi glumcu Mateju Receru, kojeg sam imala čast upoznati prije mjesec dana u ljubljanskom Slovenskom mladinskom gledališču (kaže mi Jerko ma znaš Mateja iz Mladinca, kao da je znao) i čiju sam ulogu preuzela u predstavi u obliku nošenja njegova imena zakačenog na košulji. Ubrzo mi je postalo jasno da će publika kroz uranjanje u predstavu postati prijatelji koji mu trebaju na proslavi.
Predstava se može raščlaniti na tri dijela, nazovimo ih Okupljanje, Izgradnja i Proslava. U Okupljanju prevladava sramežljivi smijeh, tek se upoznajemo jedni s drugima, principom predstave i samom kućom, dobivamo uloge, slušamo njihove priče i konstruiranje odnosa s centralnim likom Jerkom. Zavidna je razina na kojoj je tehnički izgrađena predstava, dobivanje uloga u prijevodu znači dobivanje imena nekog od likova (Blaž, Kum, Velečasni, Mama itd.) i zvučnika iz kojeg se čuju unaprijed snimljene replike.
Interakcija u ovoj predstavi ne znači aktivno sudjelovati u kontekstu improvizacije i snalaženja u sceni, nego samo pristati na preuzimanje oblikovanog obrasca (osim uloge u kojoj osoba glumi da svira klarinet). Posebno mi se svidio koncept scene u kojoj gospođa koja je imala ulogu Mame ostaje sama u sobi s ostatkom publike te se iz gospođina zvučnika Mama obraća publici sad kad smo ostali sami te govori o Jerku njemu iza leđa (iako je jasno da je Jerko snimio glas).
Kroz cijeli prvi dio iščekujemo ulazak u dvoranu koja nikako da bude spremna, imala sam osjećaj da ćemo beketovski do kraja predstave plesati oko nepostojeće dvorane – bila sam u krivu. U dvorani nas je čekao drugi dio, Izgradnja, Jerkov koreografski, energični prikaz onoga u što bih upisala proces izgradnje i kuće i zajednice. Ovaj dio vraća barijeru publike i izvođača u formi stolci-publika i pozornica-izvođač, zvučnik se koristi tek u završnom dijelu u kojemu slušamo različite ljude (nije isključivo Jerkov glas) i njihove izlike za nedolazak.
Osjetan je skok iz prvotne igre u kritički komentar u stilu čemu ovaj trud i žrtva ako nećete ni doći, koji kompletno ima smisla kada uzmemo u obzir da je nezavisnoj sceni za opstanak potrebna i podrška zajednice, a ne samo financijera. U samoj završnici dijela kormilo se prebacuje više u prvotnom smjeru interakcije, gdje nam se Jerko direktno obraća, svi se okrećemo i otvara se zastor posljednje prostorije.
U Proslavu ulazimo kao prijatelji, dočekuju nas grickalice, piće, badminton i “otoci” s jastucima i raznoraznim interaktivnim materijalima poput kolaža, teksta, imenika prijatelja. Moram priznati da nisam bila sigurna je li riječ o pauzi ili opuštenom ulasku u zadnji dio predstave, što mi je zapravo bilo i dosta zabavno za pokušati dokučiti. Jerko, sada u odijelu, prilazi manjim skupinama i pojedincima i priča priče, ali ostavlja publici dovoljno vremena i prostora za istinsko opuštanje. No, odjednom, pljusak u zatvorenom!
Publika kao uvježbana masa na ljetnim glazbenim festivalima brzo dijeli kišobrane i drži ogromnu ceradu, štiteći grupu od nevidljivog kišnog neprijatelja. Tu simpatičnu borbu prekida dolazak lijepog vremena i konačna proslava koju smo čekali (a koja je zapravo cijelo vrijeme s nama ili nešto tako cringe). Na zidu se prikazuju namontirane fotografije i kolaži Jerka i njegovih prijatelja i prijateljica, uz dirljiv govor o samoći i slavlju te slavlju samoće. Na samom kraju Jerko poimence zahvaljuje svima koji su došli i postavlja svjetlosnu konstrukciju koja tvori ono najdirljivije, riječi Volim te.
Jedan od najsnažnijih motiva predstave mi je zahvalnost, koja mi se nakon predstave pretvorila u zahvalnost jer ova predstava i Kuća Klajn postoje. Znate kada odete u goste i donesete nešto, ali i odete s nečime? U Celebration dolazite s bocom otvorenog srca, a odlazite s kutijom narezane topline. Kao šlag na tortu ove predivne proslave je saznanje da je predstava na 50. Danima satire osvojila Nagradu za najbolju predstavu u cjelini, čestitke! Jedino što nam preostaje je pričekati jesen, organizirati izlet do Klanjca i veseliti se tome što ćemo postati Jerkovi prijatelji, ako već nismo.
ObjavljenoObjavljeno
