Blic “Poslije škole i tijekom praznika imamo vremena raditi što želimo; to nećemo moći raditi kad dobijemo posao.”
(iz intervjua, Futura)
Futura je dokumentarni film nastao u suradnji redatelja Pietra Marcella, Francesca Munzija i Alice Rohrwacher, a u Hrvatskoj je premijerno prikazan sredinom siječnja u Dokukinu KIC. Redateljski trio početkom 2020. godine krenuo je u putovanje Italijom s idejom da mlade osobe, uglavnom srednjoškolske i studentske dobi, ispita o njihovim nadanjima, snovima i strahovima o budućnosti. Bazirajući se na toj jednostavnoj premisi, dokumentarac je sastavljen od niza intervjua s mladima koji dolaze iz različitih društvenih pozicija – s učenicama u kozmetičkoj školi, studentima filozofije, boksačima, budućim glumcima, migrantima, bogatim djevojkama na ergeli, mladićem koji želi biti poljoprivrednik, pripadnicima romske manjine i mnogim drugima. Unatoč brojnim i raznolikim protagonistima, film nikad ne pruža mnogo konteksta o mladima čije glasove slušamo, ograničava se tek na osnovne informacije o regiji u kojoj se trenutno nalazimo – gradove poput Palerma, Napulja, Milana, Genove, Venecije, Rima, ali i brojne ruralne krajeve.
Osim geografskih, kroz tok filma se razotkrivaju i naznake drugih različitosti – u prvom redu klasnih i obrazovnih. Međutim, one nerijetko ostaju tek na plošnoj razini, poput jezika, načina odgovaranja na pitanja i samopouzdanosti pred kamerom. Sličnosti u odgovorima i razmišljanju su pak mnogo izraženije, što u određenoj mjeri pridonosi povremenoj monotonosti filma – monotonosti koja ne proizlazi iz dosade, niti ju proizvodi, već je prije svega odraz nedostatka životnih alternativa protagonista. Kod gotovo svih njih može se primijetiti jednostavna želja da žive više-manje normalan život. Njihova nadanja prije svega karakterizira izostanak velikih snova ili ambicija i sklonost tradicionalnijim i “sigurnijim” težnjama. Skromnosti očekivanja unatoč, mali ih broj zaista misli da su njihovi ciljevi ostvarivi, što čitavom dokumentarcu daje melankoličnu i tragičnu atmosferu.
Ta skromnost želja protagonista i protagonistica proizlazi iz činjenice da među njima postoji znatna razina konzervativizma – primjerice, nerijetko izražavaju pozitivne stavove o tradicionalnoj rodnoj podjeli rada, o tome kako je odgovornost muškarca da uzdržava obitelj i sl. Iako možda ne uvijek toliko eksplicitno, nadanja većine intervjuiranih mladih vrte se oko braka, posla i obitelji. Gotovo svi izražavaju negativno mišljenje o svojoj okolini i zemlji jer smatraju kako u njoj nema budućnosti. Stavove mladih u Futuri, kao i njihovu internaliziranu krivnju za osjećaj besperspektivnosti, najbolje sažima izjava mlade Romkinje koja kaže: “Mladi danas nisu dobri nizašto”.
Futura nema radnju, intervencije autorskog tima su minimalne, a kadrovi su uglavnom koncentrirani na grupe mladih, na njihova lica i govor tijela – primjerice, samopouzdani stav pred kamerom se pokazuje kao dobar indikator pripadnosti srednjoj ili višoj klasi. Mjestimično se također koriste crno-bijeli arhivski snimci koji stvaraju paralelu sa sličnim televizijskim istraživanjima iz šezdesetih i sedamdesetih. Iako protagonisti Future redovito izražavaju razočarenje i defetistički stav spram budućnosti u Italiji, kao i neke detalje i iskustva iz osobnog i obiteljskog života, redateljski tim u pravilu ne pokušava pobliže istražiti korijene tih osjećaja ili saznati više o njima. U tom pogledu intervjui ostaju na poprilično površnoj razini, na nizu asocijacija potaknutih pitanjima poput “Kakva je budućnost za vas?” i “Što biste učinili da ste vodili državu?”.
Međutim, “površnost” odgovora protagonista i redateljska odluka da ne propituju iznesene stavove ne pokazuje se nužno kao nedostatak. Prozaična spontanost njihovih komentara otkriva mnogo više o načinu na koji mladi pristupaju svom okruženju, o tome što im izaziva zabrinutost, do čega im je stalo i što im nedostaje, nego što bi to možda napravio direktni pokušaj istraživanja i uvođenja političkih ili strukturnih uzroka osjećaja besperspektivnosti. Futura stoga u prvom redu pruža platformu na kojoj su se sudionici i sudionice mogli otvoreno izraziti, bez navođenja, vlastitim načinom, jezikom i osjećajem za ono što im je važno u neposrednoj svakodnevici.
Politika, seksualnost, rodni identiteti ili bilo kakvi strukturni problemi zbog toga se u filmu rijetko eksplicitno spominju – izuzev pojedinačnih slučajeva poput djevojke u kozmetičarskoj školi koja spomene poteškoće s kojima se susreće zbog toga što je lezbijka i mladića koji od budućnosti očekuje nespecificiranu poreznu reformu. O apolitičnosti mnogo govori i segment koji je uključivao učenike srednje škole Diaz u Genovi. Kada ih je Rohrwacher upitala što točno znaju o nasilju koje se tamo odvijalo prije dvadeset godina na samitu G8 – o čemu je prošle godine za Kulturpunkt opširno pisala Nika Petković – naišla je samo na muk i tek koji neugodni i nerazumljivi šapat.
U konačnici, političnost i konzervativizam mladih iz Future, čije paralele možemo vidjeti i u domaćem kontekstu, u prvom redu proizlaze iz besperspektivnosti, isključenosti iz političkog života i neprepoznavanju mogućnosti djelovanja kojim bi izmijenili društvenu situaciju. Bez osjećaja za mogućnost bazičnog djelovanja u svijetu, budućnost ostaje tek maglovita, a jedini se osjećaj sigurnosti pronalazi povratku tradiciji ili bijegu.
Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.
ObjavljenoObjavljeno
