Kritika Dragram, House of Flamingo, Močvara
Piše: Hana Sirovica
Četvrto izdanje Dragrama, jedinog regionalnog festivala drag kulture, ove je godine bilo posvećeno (queer) ikonama. Festival je otvoren izložbom My Queens Ines Kotarac i zatvoren kvizom Ladies With an Attitude, a njegov središnji dio bila je večer drag izvedbi u Močvari. Organizatorski kolektiv House of Flamingo prvi je drag kolektiv u Hrvatskoj, kao i jedina proklamirano queer pojava na hrvatskoj izvedbenoj sceni. Javnosti su svoje djelovanje prvi put predstavile povodom prvog Dragrama, zadnjih nekoliko godina redovite su gošće i na zagrebačkim Partycipacijama, a kako njihova popularnost raste, sve češće nastupaju i na drugim događanjima, čak i izvan Hrvatske.
Festival Dragram svake godine ima temu, a ovogodišnju su temu ikoničnosti odlučili postaviti vrlo široko, pa su neke od drag inkarnacija kojima je publika mogla posvjedočiti na pozornici Močvare one Lady Diane i Lady Gage, Djevice Marije i Madonne, Divine i Afrodite, Beyoncé i anonimne Hrabre Imoćanke. Već uhodani koncept glavne večeri festivala sastoji se od pojedinačnih točaka stalne postave House of Flaminga s inozemnim pojačanjem, a program započinje i kulminira dvjema velikim grupnim točkama.
Nakon nastupa laureatkinje Ru Paul’s Drag Racea Alaske Thunderfuck na prvom Dragramu, organizatori su pri izboru gošći narednih izdanja festivala odlučili preusmjeriti pozornost na jaku britansku drag scenu koja se poprilično razlikuje od američkog stila dreganja koji je trenutno dominantan, a čijoj je dominaciji svakako pridonijela popularnost Ru Paulovog showa. Ru Paul’s Drag Race inače je Emmyjem nagrađen reality show, potraga za “idućom američkom drag superzvijezdom” koju vodi drag legenda Ru Paul, a njegov su uspjeh i reality format znatno utjecali na dominantne predodžbe o dragu unutar popularne kulture, kao i na same prakse draganja, ponajviše u Americi. To znači kako se na izvedbenom planu drag persone uglavnom grade putem lip syncanja, a rjeđe pjevanja ili govora na sceni, s jače prisutnim momentima realnessa i fishy pristupa ženstvenosti. Osim toga, američke prakse draga razvile su se iz njujorške ball kulture, a važan je estetski utjecaj i club kid drag osamdesetih.
S druge strane, britanska je scena ukorijenjena u lokalnoj i europskoj tradiciji popularnih zabavljačkih izvedbenih vrsta poput music hall kulture, viktorijanske burleske i kabareta, te je bliža komediji, posebice satiri, pa ju tako odlikuje eksplicitnija političnost vidljiva i na razini estetskog poigravanja signalima roda na pozornici – puno je češća i jača praksa genderfuckinga te prošireno poimanje samih pojmova “drag” i “queen”. Ističem ovu razliku jer je američki drag (ili bar jedan njegov dio) popularniji i lakše ga je pronaći i pratiti, stoga Dragram sustavnim gostovanjima s britanske scene koja je više underground domaćoj publici približava širok spektar mogućnosti drag izričaja, ove godine s drag queen Virgin Xtravaganzah.
S treće strane nalazi se naš kontekst u kojemu House of Flamingo tek stvara drag kulturu, doslovce ni iz čega. Iako su izvedbe draga u Hrvatskoj, naravno, postojale i prije njih, uglavnom se radilo o raštrkanim nastupima u noćnim klubovima, te prije HoF-a ne možemo govoriti o “sceni” u punom smislu, kao ni o poimanju draga izvan čisto zabavljačke sfere, odnosno shvaćanju draga kao umjetničke forme. Rezidentice House of Flaminga razvijaju vrlo različite drag persone, a nakon četiri godine postojanja kolektiva i usavršavanja njihovih izvođačkih vještina već možemo govoriti o individualnim poetikama i na razini stilova izvedbe, kao i izbora izvora inspiracije iz kojih grade likove.
Solo dio otvorila je Roxeanne izvedbom Your Disco Needs You Kylie Minogue u pratnji četvorice plesača, uz vrlo spektakularnu koreografiju. Sam izbor pjesme i činjenica razgolićenih istesanih muških tijela, odnosno seksualizacije na pozornici jasni su signali muške gej estetike vezane uz dio popularne kulture koji je bliži campu i trešu. Na sličnom tragu, u idućoj točki izgradila je lik komičnim sučeljavanjem lika Hrabre Imoćanke u borbi s prirodom i Severine, ovaj put smjestivši isti senzibilitet u lokalni kontekst.
Uslijedila je Entity s kratkom izvedbenom biografijom Lady Diane. Krenuvši od vjenčanja s Charlesom (čiji je lik projiciran u pozadini), nesretnog braka uz Don’t Speak No Doubta i razvoda uz Robyn i Dancing on my Own, Entityjina Diana se postepeno oslobađa vjenčanice koja joj koči pokrete, tužno lip synca uz isječke pjesama o nesretnoj ljubavi i napuštenosti da bi se napokon oslobodila svih slojeva kostima i rasplesala, no naprasno ju prekidaju zvuci automobilske nesreće i mrak na sceni.
Iz mraka se uzdiže Colinda Evangelista s izvedbom Papparazzi Lady Gage, koja funkcionira kao nastavak priče o Diani, ali i komentar Gaginog hita sa svim njegovim problematičnim mjestima. Tako Colinda u jednom trenutku nastupa sa štakom (“kontroverzni” potez iz Gaginog spota zbog kojeg su joj upućene brojne kritike) i na kraju citira poznati nastup prosipanjem lažne krvi po sebi. U idućoj točki kombinirala je neke od okrutnijih izjava Tyre Banks upućenih natjecateljicama America’s Next Top Modela s Beyoncéinom Listen i stvorila lik koji pronalazi svoj vlastiti put do uspjeha, nadovezujući se na poigravanje temom “tamne strane” slave iz prve izvedbe. Colinda se u izvedbi najviše koristi mimikom te iz minimalnog scenskog pokreta uspijeva izvući maksimum izražajnosti.
Kao potpunu suprotnost njezinom stilu stoji hiperekspresivna drag izvođačica Spazam Orgazam koja koristi daleko najviše scenskih sredstava i gradi točke kao potpuno audio/vizualno/izvedbeno iskustvo. Uz animiranu projekciju na zid u pozadini i dodatno platno na kojem se ukazuje njezin lik kroz više “ikoničkih” varijanti u jarkim bojama i uzorcima, koreografija uključuje brzo, energično kretanje po sceni s naglim pokretima i skakanjem, a kostim i šminka nimalo ne ciljaju na realness. Bombardiranje publike gomilom istovremenih podražaja vidljivo je i na razini izbora pjesama – primjerice, prvu je točku otvorila Divineovom Walk Like a Man s projekcijom military uzorka i pokretima koji ismijavaju vojničke geste, nastavila je uz Grace Jones te Velvet Underground i Nico, a svaku je pjesmu pratio novi kostim i vizual.
Londonska gošća Virgin Xtravaganzah svoju drag personu temelji na figuri Djevice Marije koja je “sišla iz raja da bi postala drag queen” što je po njezinoj procjeni puno zanimljivija inkarnacija od one prve, biblijske. Svoj vizualni identitet Virgin je stvorila posuđujući iz likovnih interpretacija figure Majke Božje čemu pridonosi i kostim koji prekriva cijelo tijelo i ograničava mogućnost kretanja, što spretno koristi kroz scenski pokret – ukočenim stavom i minimalnim kretnjama njezina pojava podsjeća na kip ili ikonu.
Za razliku od članica House of Flaminga, a u skladu s naznačenom britanskom tradicijom drag komedije, Virgin gradi lik prije svega verbalno – kroz direktno obraćanje publici i pjevanje, a ne lip syncanjem, pri čemu izvodi obrade pop pjesama kojima mijenja značenje umetanjem vlastitim stihova. Primjerice, Sexyback Justina Timberlakea u njezinoj izvedbi postaje Abstinence, pjesma u kojoj ironično poziva na apstinenciju u doba Grindra. Njezin humor proizlazi više iz govora, a manje iz tjelesnog gega, a komičnost postiže promišljenim odnosom spram kršćanstva – kako kanona upućivanjem na Bibliju, tako i suvremenih stavova Crkve o queer ljudima kao i svim drugačijim identitetima.
Glavni joj je manevar doslovno čitanje Djevice Marije kao mlade djevojke i govor iz promišljeno naivne perspektive njenoj lika kao današnje tinejdžerke, mlade kršćanke kojoj nisu baš najjasniji kontradiktorni stavovi Crkve pa je odlučila potražiti svoj queer put. Virgin se u svojim točkama bavila problemima koji možda mogu zvučati kao opća mjesta (licemjerje krovne joj institucije, razračunavanje katolički odgojenog gej dečka s autohomofobijom), no nimalo jednostavnim uslojavanjem odabranih momenata pop kulture sa vlastitom scenskom pojavom visokoestetizirane madone s brkovima uspjela se postaviti u kompleksan odnos spram izabrane građe, pri čemu je zahvatila širok spektar mogućnosti humora.
Virgin krajnje doslovno preuzima određene elemente cisheteronormativne kulture, postupak koji sam po sebi već potiče na smijeh jer ih izmješta u queer kontekst i samim time očuđava i prokazuje kao isprazne, da bi ih nadalje postavila u različite odnose spram svoje persone i ostalih elemenata izvedbe. Time ostvaruje širok spektar parodijskih postupaka, od pastiša preko travestije do čistog i efektnog ruganja s “rodnim politikama našeg vremena” kroz završnu obradu pjesme Let it Be koju je preoblikovala u pjesmu o sve aktualnijem problemu toaletnog binarizma s refrenom Let us pee/Let me pee, u koju ponovno ulazi iz naivne perspektive preko koje svodi taj problem ono na što se on i treba svoditi – na suštu fizičku potrebu za mokrenjem.
Program Dragrama zaključile su Flamingosice velikim finalom – interpretacijom hrvatskih eurovizijskih uspješnica iz “zlatnih” devedesetih. Svaku izmjenu pjesme pratila je i izmjena kostima, odnosno skidanje po logici da nova pjesma vodi jednom sloju odjeće manje, što u složenoj desetominutnoj točci s brzom izmjenom pjesama i pripadajućih plesnih stilova nije bilo lako izvesti. Stihovi Svete ljubavi, Marije Magdalene i Neba ljubavi sasvim su se prigodno nadovezali na Virgin Xtravaganzah i time zaokružile večer tijekom koje su Flamingosice pokazale koliko se u posljednje četiri godine napredovale u svim segmentima – od lip syncanja, scenskog pokreta i prisutnosti, komunikacije s publikom i koreografija do sve ljepših kostima. Osim zahtjevnijim, razrađenijim nastupima i pomakom u svim scenskim i izvedbenim vještinama, uočljiva je činjenica da njihova publika raste, da imaju sve veći broj nastupa tijekom godine što sve pokazuje kako se drag kao izričaj sve više prima i prepoznaje.
ObjavljenoObjavljeno
