Kritika Piše: Dean Kotiga
19. dani hrvatskog filma trajali su 6 dana, a prikazali ukupno 173 naslova. Svakako su to najozbiljniji Dani dosad, što najviše možemo zahvaliti novim producentima (Vedran Šuvar i Ljubo Zdjelarević), koji su se pobrinuli da sve ono što dosad nije funkcioniralo – proradi. Tako su, primjerice, po prvi put Dani imali i odličnu web-stranicu. No, nije samo organizacija bila na razini – posjetitelje je najviše obradovala neočekivana i zavidna kvaliteta filmova, posebice kratkih igranih, iako se i u drugim kategorijama moglo vidjeti zaista respektabilnih stvari. Upravo su Dani revija na kojoj je svoje prve radove prikazala većina danas priznatih hrvatskih filmaša mlađe generacije, pa po pitanju praćenja razvitka novih nada hrvatskog filma bolja prilika od Dana ne postoji.
Selektor igranog programa Ivan Salaj, ruku na srce, pretjerao je s 36 izabranih naslova, ali ipak se moglo naći preko tucet dobrih filmova. Najveću pohvalu s moje strane dobiva duo Ramljak/Škobalj čija su dva prikazana filma – Oslobođenje u 26 slika i Najpametnije naselje u državi – toliko različita da različitija ne mogu biti, a opet oba svaki na svoj način izvrsno skrojena. Prvi je bez dijaloga i pokazuje izvrsnu snalažljivost na vizualnom planu oslanjajući se na duge, statične kadrove i izvrsno pogođenu – i u pravi trenutak ubačenu – glazbenu podlogu, dok je drugi humorističnog tona pri čemu se jasno vidi odlično vladanje verbalnim aspektom filma. Statika-dinamika, slika-riječi, tišina-glazba, “drama”-komedija – kao da ne postoji područje u kojem se ne snalaze, pa jedva čekamo njihov dugometražni prvijenac. Još je nekoliko režisera imalo dva naslova u konkurenciji – to su Sara Hribar, Kristijan Milić i Ivan Livaković.
Upravo su najrazvikaniji najviše razočarali: Milićev Šampion samo je varijacija na temu Živih i mrtvih pri kojoj se osjeća nemogućnost napuštanja takvih, “ratnih” filmova, a Hribar je priča za sebe – Ta tvoja ruka mala je, primjerice, najbolje isproduciran film sa zasigurno najsposobnijim castingom, u kojem sve nekako lijepo izgleda, dobro se glumi, pomno odabrana glazba daje dodatnu crtu svemu tome, a zapravo je to sve neopisivo banalno i vrlo jednostavno – loše. Očekivanja nije ispunio ni novi film Marka Šantića Ništa osobno. Neloš je to uradak, nagrađen za najbolju režiju, ali u odnosu na Šantićev prošli film, izvrsnu Rupu, ipak je korak unatrag.
Kad bih se morao odlučiti za najbolji film sveukupno, to bi bio Kinkachoo Daine Oniunas-Pusić, koji “priča” o problemu komunikacije među ljudima, i to na vrlo inovativan način pri čemu je zavidna redateljičina sposobnost vođenja fabule kao i ekonomičnost usprkos kojoj uspijeva jasno ocrtati sve likove i njihove probleme. Snažan film koji upravo maestralnim vladanjem oblicima filmskih zapisa u gledateljima budi ono s čim, barem sudeći po većini prisutnih filmova, imamo velikih problema – emocije. Usto, Kinkachoo je jedan od rijetkih filmova završne optimistične intonacije, čijim happy-endom Oniunas-Pusić poručuje da ipak nije sve tako crno. Od ostalih režisera najveće moguće pohvale idu Livakoviću (Pink Express i Igra tucanja) koji nastavlja svoj prepoznatljivi autorski rukopis. Priča se da se Livakoviću tepa “hrvatski Almodóvar” iako nikom nije jasno odakle to potječe, budući da se Almodóvarove preokupacije mogu samo tematski nazrijeti, a kako je tema kod Livakovića ionako uvijek u pozadini, mislim da je to potpuno promašena usporedba. Livaković stavlja naglasak na stil, pri čemu gotovo cijelo vrijeme insistira na asocijativnom i oniričkom. Dakle, prije Aronofsky ili Lynch, a tek onda Almodóvar. Takvi su filmovi nešto sasvim novo na hrvatskoj sceni i poprilično me zabrinjava kako će se perspektivni Livaković snaći u dugoj formi, jer već i u kratkoj takva estetika vrlo brzo izgara. Svakako treba pohvaliti još i Viskovićevu simpatičnu minijaturu Nestajanje, Trajnu posudbu Davida Kapca kao hrvatsku inačicu Clerksa, Končarov Colour Lab kao vrhunski raskadriran i režiran te inovativno koncipiran nenarativni film, kao i dva u svakom smislu riječi zrela djela: Tetrapak Filipa Peruzovića i Crveno Sonje Tarokić. Da prvi nema prebremeniti detalj koji preglasno odskače od sveg ostalog te da je drugi samo par minuta kraći, radilo bi se o najboljim naslovima Dana. Višestruko nagrađivani Mirkovićev Inkasator također pati od slične bolesti – da nema predvidljivog i dramaturški totalno nemotiviranog kraja bio bi, uz Jurićev Žuti mjesec, najboljih hrvatski film protekle godine, dok je ovako “samo” odličan.
Kad bi se baš morala iznaći nekakva zajednička nit koja povezuje većinu tih filmova, moglo bi se reći da dobar dio njih problematizira međuljudske odnose, konkretnije intimu parova ili odnos roditelj-dijete. Iako su takvi problemi “običnih ljudi” vrlo potrošena tema, veseli široki dijapazon načina na koji mladi filmaši to obrađuju. Tako na jednom polu imamo Živanovića sa ekstremnim minimalizmom i gotovo iritantnom (te sadržajno nemotiviranom) statičnošću, a na drugom gore spomenutog Livakovića sa svom mogućom šarolikošću filmskog jezika, pri čemu miješa sve moguće sa svim nemogućim. Socijalno-politička dimenzija kao i da ne postoji, što i nije tako loše, za promjenu.
Dokumentarni je program obilovao interesantnim klasičnim edukativnim filmovima, posebice o umjetnicima (Leo Junek, Marija Braut, Monika Leskovar, Julije Knifer, Tom Gotovac itd.), no njihov je problem onaj jednokratne upotrebe: takve filmove nema, osim informativno, potrebe gledati nekoliko puta. U tom smislu moj bi favorit bio Kratki pregled raspadanja Nikole Strašeka, petnaestominutna crno-bijela kontemplacija na temu prolaznosti vremena, bez dijaloga i sa izvrsno pogođenom glazbom Zbigniewa Preisnera, čiju neospornu kvalitetu – posebice ljubiteljima Kieślowskog – nije potrebno isticati. Ova neuobičajena dokumentarna osobna ispovijest s laganim primjesama eksperimentale jedan je i od sveukupno najboljih filmova na Danima, a samo mu konkretni citat Majakovskog na kraju narušava inače vrlo čvrstu cjelinu. Pohvala ide i Gojunovim Ciklusima, opravdano nagrađenim za najbolji debitantski rad, kao i Matiji Vukšiću koji je svojim Benjaminom pokazao da se i na istrošene i pretenciozne teme (ključne riječi: “Rom” i “školovanje”) može napraviti dobar i ne docirajući dokumentarac, nešto potpuno suprotno od Rasima Karalića i njegovog Kakva si s parama?, gdje gledamo fizički zakinutu Merishu kako – budući da joj ne dopuštaju upis na fakultet – pravi pituljicu dok u pozadini čujemo Jadranku Stojaković i njen evergreen Sve smo mogli mi. Takvu grotesku davno nisam vidio u domaćem dokumentarcu, a i količina patetike je tolika da bi pod leksičkom jedinicom “patetika” bez problema moglo stajati: “Vidi pod Kakva si s parama?“. Zasigurno jedan od najgorih naslova cjelokupnog programa.
Od animiranih radova najinteresantnije su bile tri minijature vetarana Nedjeljka Dragića (Rudijev leksikon: …), kao i nešto duži i ozbiljniji radovi Nespavanje ne ubija Marka Meštrovića, Miramare Michaele Muller, Moj put Veljka Popovića i Guliver Zdenka Bašića, koji je sasvim zasluženo odnio Grand Prix za najbolji film 19. Dana. Ova na trenutke preeksplicitna alegorija o uništavanju Zemlje tehnički je besprijekorno napravljen “crtić” koji od svih filmova iz programa djeluje najsvjetskije, pa mu želimo uspjeh i izvan naših granica. Eksperimentalni je program brojao najmanje filmova, njih tek 13, a nagrada Oktavijan je otišla u prave ruke – Vladislavu Kneževiću za njegov Arheo 29.
Osim novih ljudi iza kamere, svakako treba pohvaliti i novu generaciju onih ispred. U tom smislu sve moguće pohvale idu Lani Barić i Marini Redžepović, iako nikom zapravo nije jasno otkud su se one pojavile. Barić je u Jurićevom Žutom mjesecu (koji se iz nepoznatih razloga nije našao u programu) odigrala valjda najbolju hrvatsku ulogu posljednjih godina, a Redžepović je na Danima osvojila nagradu za najbolje glumačko ostvarenje i to za uloge u filmovima Crveno i Puni krug, pri čemu je, barem s glumačkog aspekta, nepravedno nespomenut i film Hladna fronta. Od suprotnog spola obećavajući su Filip Križan (Pink Express, Ništa osobno, Torta s čokoladom) i izvrsni Silvio Vovk (Strejt Pul, U mojoj glavi anđeo).
Na samom je otvaranju Zlatni Oktavijan za životno djelo uručen montažerki Radojki Tanhofer, a završna dodjela nagrada je priča za sebe. Osim što se previše odužila i jednostavno postala dosadna, zbio se i nesvakidašnji (odnosno, za hrvatski film gotovo svakidašnji) incident: Arsen Ostojić, kao jedan od članova žirija, sa dječačkim je osmijehom dodijelio nagradu za najboljeg producenta Akademiji dramskih umjetnosti – na kojoj predaje, i to ponajviše zbog “brojnosti i raznovrsnosti filmova”. Kao da je eto čudno da najveći broj pristiglih radova stiže s ADU; stvar je “poboljšao” dekan Midžić kad se, pri primitku nagrade, požalio što nagrada nije novčana, jer da “ADU mnogo novaca ulaže u takve projekte pa bi bilo lijepo da se dio toga na takav način i vrati” (citirano po sjećanju, ali nije daleko od izvornog). Što nakon toga reći osim kako bi jedino ispravno bilo napustiti dvoranu, ali ovaj tekst u nastajanju to nije dozvoljavao. Prioriteti su ipak – prioriteti.
Dani su imali i bogat popratni program: organizirane su radionice filmske kritike (!), eksperimentalnog filma, radionica MEDIA deska te jednodnevni pitching forum Market ideja. Od popratnih programa u filmskom smislu imali smo Noći hrvatskog filma gdje su puštani naslovi s prošlogodišnje Pule, kao i jedna zasebna projekcija H-8 u čast Radojke Tanhofer. To je sve zajedno jako pohvalno, ali osjetio se manjak jedne klasične retrospektive nekog hrvatskog redatelja koju takva jedna smotra po definiciji mora imati. Ili to ili obogatiti popratni program Sjećanje na Vedrana Šamanovića, u kojem smo gledali samo jedan (!?) film – Grad, gradovi – dok se moglo pripremiti svojevrsnu revija filmova koje je Šamanović obogatio kao direktor fotografije, uvrstivši primjerice Što je Iva snimila…, Oprosti za kung fu, Trešetu itd.
Kako sam nedavno imao prilike posjetiti festival Diagonale kao austrijsku varijantu Dana, mogu reći da su jedna od napornijih stvari bila “pitanja i odgovori” nakon svake, ali baš svake projekcije. Jedno je imati Q&A na nekom međunarodnom festivalu na kojem se prikazuju pomno izabrani filmovi, a sasvim druga stvar na smotri domaćih filmova, gdje po zakonu velikih brojeva većina toga jednostavno ne valja. Naši Dani nisu imali nijedan Q&A, što također nije najsretnije rješenje. Posebice s tog aspekta treba pohvaliti Juraja Kukoča koji je kamerom zabilježio razgovore s nekima od protagonista ovih Dana i tako na nenametljiv način pružio priliku za svojevrsni Q&A, kada i s kim tko to želi. Bilo bi bolje da tih intervjua ima više, i da sugovornici nisu tako ziheraški izabrani, ali dobro je i tako.
Kad se sve zajedno zbroji, ovo su definitivno, što organizacijom što programom, najbolji Dani dosada, a kako nas sljedeće godine čekaju jubilarni 20. Dani hrvatskog filma, siguran sam da će se i ovi minijaturni propusti ispraviti i ovu prvotno vrlo skromno zamišljenu reviju učiniti jednim od relevantnijih filmskih događaja u nas.
Objavljeno
