Intervju Ovogodišnje 18. izdanje Subversive Festivala publici je predstavilo prvu regionalnu retrospektivu libanonsko-francuske redateljice i vizualne umjetnice Jocelyne Saab pod nazivom Neukroćeno sjećanje. Kustosica ovog programa, Mathilde Rouxel, francuska filmologinja i suosnivačica udruge Association Jocelyne Saab, uz asistenciju Michaëla Issa El Heloua postavila je i mozaičnu izložbu o pedesetogodišnjem umjetničkom stvaralaštvu autorice – Vrtovi rata. Izložba se mogla razgledati u KIC-ovoj Galeriji na katu od 19. do 31. svibnja, te je uz nju održano i stručno vodstvo s kustosicom.
Filmski program retrospektive prikazan je u tri bloka koji su obuhvatili Saabine najznačajnije dokumentarne filmove usredotočene na osudu ratne logike, solidarnost s narodima Palestine i Libanona u otporu izraelskoj okupaciji, te one koji svjedoče o (arapskom) svijetu u raspadu. Jedna je od pionirki libanonskog novog filma uz redatelja Borhanea Alaouiéa i redateljicu Heiny Srour, no njezino je stvaralaštvo još uvijek relativno nepoznato u europskom, ali i u arapskom kulturnom miljeu. Filmove je snimala neovisno o institucionalnoj podršci i uz minimalne resurse što je utjecalo na njihovu ograničenu distribuciju i slabu dostupnost.
Jocelyne Saab isprva radi kao novinarka u Libanonu, a potom se zapošljava kao ratna reporterka na francuskoj televiziji i izvještava o ratnim sukobima iz Egipta, Libije, Sirije i palestinskih teritorija. Kada 1974. godine reportaža Palestinke koju je sama producirala biva odbijena i završi u ladici francuske televizijske kuće FR3, taj događaj postane presudnim za nastavak njezinog rada. Počinje djelovati kao nezavisna reporterka i izvještavati za razne europske i međunarodne televizijske kuće. Kada izbije građanski rat u Libanonu odlučuje ostati u rodnom gradu i dokumentirati stvarnost koju je zatekla.
Saab je rođena 1948., u godini Nakbe – progona palestinskog naroda koji je uslijedio osnivanjem Države Izrael. Iseljavanje Palestinaca imalo je društveno-političke implikacije na susjedne države poput Jordana, Libanona i Sirije koje su primile velik broj izbjeglica. Smrtonosni napad kršćanske milicije falangista na autobus palestinskih civila i militanata koji se dogodio 13. travnja 1975. u većinski kršćanskoj četvrti Ain el-Remmaneh u istočnom Bejrutu, označava početak Libanonskog građanskog rata.
Rat je potrajao do potpisivanja Taifskog sporazuma 1989. Rouxel ističe da su taj sporazum i kasniji Zakon o općoj amnestiji svih zločina počinjenih tijekom 15 godina civilnog ratovanja onemogućili da se libanonsko društvo pomiri s prošlošću. Traume su prepuštene pojedinačnim sjećanjima, bez kolektivnog suočavanja s bolnim događajima, pojašnjava kustosica u razgovoru koji je održan u sklopu retrospektive.
Za Saab filmovi predstavljaju sredstvo nošenja s ratnom stvarnošću koju pritom ne eksploatira, već kreće od osobnog doživljaja, emocija i vlastitog sjećanja da bi prikazala svakodnevicu potlačenih ljudi. Kadgod je mogla, pisanje tekstova naracije povjeravala je piscima i pjesnikinjama što njezinim dokumentarnim filmovima daje kontemplativnu dimenziju i čini ih bliskima filmskim esejima. Među različitim skupinama koje je snimala, muslimanskim i kršćanskim, za nju nisu postojali neprijatelji, već je rat promatrala kao klasnu borbu. Njezina pozicija žene, ratne izvjestiteljice i angažirane redateljice predstavlja iznimku u arapskom, kao i u europskom kontekstu 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća.
S 28 godina, kroz objektiv kamere promatra ratna stradavanja svog grada i na 16mm vrpci snima prvi u nizu filmova koji će postati dio njezine Bejrutske trilogije. Uz pomoć snimatelja Hassana Naamanija – u filmu Bejrut, nikad više redateljica bilježi svakodnevnu destrukciju grada na početku građanskog rata. Tijekom šest mjeseci snimanja svakodnevno je obilazila razorene gradske ulice između 6 i 10 sati, u vrijeme u kojem su sukobljene muslimanske i kršćanske milicije odmarale od noćnih borbi. Njezini prijepodnevni obilasci u potrazi za životom koji je preostao praćeni su komentarima libanonske pjesnikinje i umjetnice Etel Adnan.
Na Festivalu je prikazana francuska verzija filma Bejrut, nikad više čiji je narator dokumentarist Jörg Stoecklin, dok je naratorica engleske verzije sama redateljica – što ukazuje na prilagođavanje tona i pristupa različitim kulturnim kontekstima. Na samom početku filma glas naratora u offu govori kako Bejrut kakvog su svjetski putnici poznavali više ne postoji. Nižu se kadrovi stanovnika koji spavaju, besciljno šetaju, kamioneta s milicijom koji patroliraju ulicom, zgrada prepunih rupa od metaka snimljenih iz donjih rakursa. Dokumentarac kombinira formu reportaže i poetski pristup, a struktura mu je fragmentarna. Narator otkriva besmisao i apsurdnost ratnog nasilja s brojnim žrtvama – 40 000 mrtvih i više od 100 000 ranjenih.
Podvojenost svakodnevice očituje se u kontrastu kadrova u kojima militanti čitaju stripove, a slijede ih kadrovi razrušenih krovova i uništenih zgrada. Redateljica koristi brze rezove između prizora razorenih četvrti i prizora u kojima stanovnici nastoje preživjeti iz dana u dan. Napuštena djeca pljačkaju razorene zgrade, a intervjui s dječacima koje su okolnosti primorale da uzmu puške u ruke otkrivaju njihovu ogorčenost podjelom na muslimansko i kršćansko stanovništvo te njihovu osudu sektaštva.
Nelagodne prizore ratne svakodnevice Saab pojačava kadrovima snimljenim iz začudnih rakursa i upotrebom disonantnih zvukova koji kod gledatelja_ica izazivaju jezu. Nasuprot njima, prizori pečenja kruha u libanonskim skloništima s minimalnim priborom, kao i u pećnicama palestinskih kampova, te podjela kruha uz žamor okupljenih svjedoče očuvanju života stanovništva.
U drugom filmu iz dokumentarne trilogije – Pismo iz Bejruta, redateljica ponovo surađuje s Etel Adnan. U voice-overu čita njezin tekst napisan u formi pisma prepunog reminiscencija o gradskoj svakodnevici, dok istovremeno ispisuje pismo na terasi kavane. Bejrut je već tri godine u ratu, no vlada zatišje koje joj je omogućilo povratak iz Pariza i česte vožnje unutar razdijeljenog grada. VW Bubom obilazi mjesta stradala u izraelskim napadima i komentira brze izmjene političkog krajolika na libanonskom teritoriju.
Na svom putovanju do dvorca Beaufort, križarske tvrđave koja se nalazila na strateškoj poziciji pod palestinskom upravom, prolazi brojne kontrole na teritorijima pod ingerencijom različitih grupacija – sirijske vojske, Libanonske arapske vojske, Fronte odbijanja, Nacionalne fronte, Fataha i UN-a. Među pripadnicima UN-a pronalazi Nepalce, Francuze i Senegalce s kojima razgovara o svakodnevnim tegobama koje doživljavaju na misiji u stranoj zemlji. Premda je kritična spram UN-ove prisutnosti u Libanonu, Saab pronalazi sličnost s vojnicima i s dozom nostalgije govori: “Teško je istinski biti internacionalan. Čak i u UN-u svatko sanja o svojoj domovini kroz najneobičnije detalje.”
Posljednji film iz trilogije, Bejrut, moj grad započinje kadrovima u kojima Jocelyne hoda po ruševini svoje 150 godina stare obiteljske kuće spaljene četiri godine ranije u izraelskom bombardiranju. Obraćajući se izravno u kameru govori: “Ona je i moj identitet. Isto je za sve Libanonce koji izgube svoje kuće i imovinu, s obzirom da ne znamo kome se obratiti, više ne znamo tko smo.” Njezine riječi svjedoče o gubitku osobnog i kolektivnog identiteta, te nemogućnosti nošenja s kolektivnom traumom. Film se nastavlja snimkama izraelskog bombardiranja grada i prizorima razornih posljedica koje je ono ostavilo na civilno stanovništvo.
Dok se nižu potresni kadrovi ubijenih i teško ranjenih ljudi, u offu se čuje naracija libanonskog pisca Rogera Assafa: “Kada je sve ovo počelo? Crne subote ili turobnog travnja prije nekoliko godina. Rat je uzeo svoje vrijeme, točnije, uzeo je naše vrijeme. Isječak života je oduzet.” Kamera iz gornjeg rakursa prati Libanonku koja se u bijedi svog životnog ambijenta priprema za novi dan, dok naraciju dopunjuje usamljena melodija saksofona. Pripovijedanje se nastavlja uz usporedno montirane kadrove razrušenih ulica i vizualnih flešbekova koji svjedoče prosperitetu koji je nekad postojao.
Assaf govori o svojevrsnoj utopiji kakvu je u određeno vrijeme predstavljao Zapadni Bejrut, mjesto ispreplitanja različitih identiteta, na kojem su se ocrtavali obrisi mogućeg društva, a građani su se ponašali na načine koji nadilaze njihove uske zajednice. “Biti Arap i Libanonac bilo je moguće, Židov i Palestinac – postojali su, musliman i progresivan – bez problema, biti žena i vođa – imali smo ih, anarhist i organiziran – bilo ih je mnogo. Ali utopija je skupa, a mi nismo znali da će račun biti dvostruko veći.” Narator ukazuje na dostojanstvo i ustrajnost stanovnika koji ne žele napustiti Bejrut usprkos svakodnevnim razaranjima.
Umjetnički opus ove pionirke arapskog filma, koji broji 47 dokumentarnih i igranih filmova te video radova, naznačuje kontrapovijest koju građani Libanona, Arapi, kao i zapadnjaci, tek trebaju otkriti i spoznati. Jocelynin rad ostao je nedostupan široj javnosti jer je filmske vrpce bilo potrebno restaurirati i digitalizirati. Mathilde Rouxel, redateljičina dugogodišnja suradnica, iznosi kako je tek nakon njezine smrti 2019., otkriven papirnati arhiv, kao i niz nedovršenih spisateljskih projekata koje je Saab namjeravala ostvariti na azijskom kontinentu.
Na izložbi Vrtovi rata predstavljeni su dijelovi tog arhiva koji uključuje prepiske i transkripte filmova, potom fotografije iz dokumentarnih i igranih filmova koje je Saab odabrala za vlastitu knjigu fotografija Zone rata, te pojedini video radovi. Njima se, uz fotografiju, okrenula u drugom dijelu svoje karijere radi nedostatka sredstava za provedbu filmskih projekata. Među izloženim fotografijama, u svojevrsnom galerijskom međuprostoru izdvaja se uvećana fotografija scene iz filma Pismo iz Bejruta. Na njoj redateljica sjedi sama usred praznog autobusa, na povratku s jedne od vožnji Zapadnim Bejrutom. Izložen je i arapski tekst naracije iz filma Bejrut, nikad više Etel Adnan, premda verzija filma na arapskom nije nikad snimljena.
Temelje za izgradnju libanonske kontrapovijesti Saab je postavila 1990. kad je po završetku libanonskog rata, krenula s obnovom Libanonskog filmskog arhiva. Smatrala je da bi Libanonci uz pomoć filmskih slika iz prošlosti mogli pronaći izgubljeno jedinstvo i zajednički narativ o povijesti te je njegovala zamisao o izgradnji nacionalne kinoteke. U sklopu projekta Bejrut, 1001 slika sakupila je trideset filmova koje su u Bejrutu snimili Libanonci i inozemni redatelji od 1930-ih do 1990-ih, te ih je restaurirala.
Ideja o filmskom arhivu nije ostvarena, dok je filmski program Ministarstvo kulture preuzelo za međunarodno predstavljanje Libanona. Saab je isječke iz tih restauriranih filmova kompilirala u svojem drugom igranom filmu Bilo jednom u Bejrutu, priča jedne zvijezde – čiji su plakat i montaža filmskih fotograma iz njezine slikovne knjige Zone rata postavljeni na izložbi.
Udruga Cultural Resistance koju je Saab osnovala 2013. da bi prikazivala filmove otpora u sklopu festivala, danas nastavlja njezinu misiju kroz edukacije i radionice restauriranja filmova u zemljama poput Libanona, Egipta i Tunisa. Podučavanje se izvodi na volonterskoj bazi, a odvija se po principu horizontalnog prijenosa znanja, osobe educirane kroz program podučavaju druge. Praksa restauriranja filmova izvan sustava europskih institucija i njihovih izvora financiranja omogućava filmskim organizacijama u arapskim zemljama da zadrže kontrolu nad pravima za korištenje filmova, čime sama filmska građa i arhivi ostaju dekolonizirani.
Objavljeno
