Intervju Cuando la suerte que es grela
ando y fallando, te largue parao,
cuando estes bien en la via,
sin rumbo desesperao…
Alfredo Lepera, Yira, yira
Projekt Yira yira, najnovija produkcija festivala Queer Zagreb, građen je oko utjelovljenih narativa četvero argentinskih seksualnih radnika i radnica, ujedno aktivistkinja i aktivista, u rahlo koreografiranoj izvedbenoj minijaturi koju su koautorski koncipirali, procesualno moderirali i mekom pedantnošću prema punokrvnoj kazališnoj predstavi režirali koreograf Bruno Isaković i redateljica Nataša Rajković. No izvođači_ce Juan Ejemplo, Leandra Atenea Levine Hidalgo, Pichón Reyna i Sofía Tramazaygues strastveno su srce, mudri um i snažno tijelo zaigrane predstave, koja skicira neuralgične točke tematike seksualnog rada, zahvaćajući jednakovrijedno njezine različite iskustvene dimenzije, ravno iz prvih ruku, nogu i drugih dijelova tijela.
Yira yira u osnovi je jednostavno koncipirana i komponirana predstava čija je snaga više u značenjskim razinama niza okvira nego u samoj njezinoj kazališnoj kvaliteti. Onkraj marketabilnosti tematike koja će lako privući površnu pozornost medija, zanimljivija se pitanja otvaraju u ambivalentnim i polivalentnim međuslojevima koji izviru iz izvedbene situacije.
Izvođačice na pozornicu izlaze jedna po jedna, predvođene Leandrom, koja se jedina pojavljuje posve gola, pokazujući tijelo u punom samouvjerenom sjaju. Prva je izvedbena gesta na pozornici navlačenje odjeće, kao kontrapunkt narativnom “ogoljivanju” i usuprot doslovnom razodijevanju koje njihova uobičajena profesija obično podrazumijeva. U Argentini Leandra uživa određeni celebrity status, podjednako kao influencerica i aktivistkinja za prava trans osoba i seksualnih radnika_ca, što je iz našeg neusporedivo seksualno konzervativnijeg konteksta rubno nezamislivo. S njezinim izlaskom na scenu, fotografi mainstream medija koji su otvorenje pratili s gledališne periferije skoro su polomili prste od zaglušnog klikanja, što je samo učinilo vidljivijim jedan od brojnih okvira događanja. No iako je riječ o naturščicima i debitantnskoj izvedbi, dojam se nametnuo da je pozornica svim izvođači/cama prirodni habitus, dok će Leandra kasnije koketno izgovoriti da joj je drago da se njezino tijelo očima klijenata, odnosno publike, promatra kao umjetničko djelo, nakon svega što je (trudom i financijski) uložila u njega.
Svatko od izvođača_ica izvodi kratke monologe – pretpostavljeno fragmente osobne ili pseudoosobne priče – kulminirajući u živom razgovoru oko termosice, u kojem pripovjedači_ce razmjenjuju profesionalne anegdote. Doduše, smijeh koji je neizostavno u publici izazvalo nježno ruganje kinkovima mušterija (bilo da je riječ o pokušaju nazalne penetracije ili sesiji posvećenoj čitanju Foucaulta) relativno je prizemna reakcija, za koju bi bilo dramaturški zahvalnije da ju je izvedba malo bezobraznije okrenula kao reflektirajuću površinu u kojoj bi se samozadovoljna kazališna klijentela mogla bolje promotriti.
Predstava je složena od transfera modusa izvedbenosti, implicitno ispitujući prirodu performativnih mogućnosti javnih i privatnih sfera, načina na koji je izvedbenost implicitna u cjelokupnoj društvenoj stratifikaciji, društvenim ulogama i praksama, kao i popratnim transakcijskim mehanizmima, uključujući uvijek i sveprisutno područje seksualnosti. Performativnost je također na različite načine i duboko upisana u različite vidove seksualnog rada, koje društvo voli skrivati iza vela i kulisa upravo zato što ima potencijal re/prezentirati pojedine facete kulturnih ugovora i dogovora, afektivnih dinamika i pripadajućih klimavih i klackavih asimetrija moći. Unutar predstave, Sofia će osobitu pozornost posvetiti važnosti borbe za radnička prava u području seksualnog rada, zauzimajući u danom trenutku ironično-neironično pozu političke govornice uz svesrdnu podršku ostalih izvođača_ica.
Veras que todo es mentira,
veras que nada es amor
que al mundo nada le importa,
Yira…yira…
Naslov predstave referira na kružni korak u tangu, ali i na praksu cruisinga, odnosno seksualnog rada na ulici, kao i slobodnog i neobaveznog seksa, osobito u kontekstu muške gay kulture. S hibridnim korijenima u plesu i glazbi koji su pripadali upravo najsiromašnijim i najranjivijim društvenim skupinama, vezan dijelom upravo za kontrakulturne topose bordela i noćnih barova, tango je u srži svoje tradicije organski snažnije vezan za naracije života kojima svjedočimo u predstavi Yira yira nego što to sugerira njegova visokoestetizirana varijanta koja je prisutna u transkulturnom imaginariju. Predstava implicitno priziva i možda olako zaboravljenu činjenicu da je u pojedinim fragmentima kazališne povijesti društveni status izvođačke glumačke profesije bio istovjetan seksualnom radu, što bi nas samo trebalo podsjetiti na arbitrarnost moralističkih razgraničenja koje pojedini društveno-povijesni moment normalizira do nevidljivosti.
Premijerna izvedba na velikoj pozornici HNK u povodu otvorenja ovogodišnjeg festivalskog izdanja, ujedno jubilarne proslave pune dvije decenije Queer Zagreba, spektakularno je obilježila značaj koji je Domino izgradio upornim i neumornim radom na nezavisnoj sceni. Barokna je kutija u mnogočemu idealna lokacija za performativnu gestu koju festival uvijek iznova izvodi, pomicanjem granica značenja riječi queer u svim smjerovima, balansirajući na poroznim granicama heteronormativne dominantne kulture, i svih sub-, kontra- i parakulturnih praksi koje su njezin buntovni, ranjivi, često nasilno marginalizirani, a ipak konstitutivni dio. U svojoj višedesetljetnoj praksi, Queer Zagreb poigrava se aktivno i načinima na koje dvije sfere jedna drugu kooptiraju i međusobno penetriraju, u ambivalentnim potezima neprestanog prevrednovanja i preispitivanja. Tako su na otvorenju sretno supostojale sfere društvene margine i kulturne elite, mainstream i underground, prekarni rad i sushi.
No lako je zamisliti da predstava aktivira drugačije doživljaje u intimnijim i neutralnijim izvedbenim prostorima, u kojima bi blizina između aktera i gledatelj/ica bila veća, kontakt preko rampe neposredniji. Titlovi na hrvatskom i engleskom jeziku, raspisani na površini spuštene kulise, vizualno razigravaju prizor gotovo posve prazne pozornice, no s obzirom na veličinu scene, kradu više pozornosti nego što bi bilo idealno od lica i figura koje su nositeljice predstave. Jedino što preusmjerava ozbiljnu opasnost od egzotizacije i spektakularizacije kontroverzne teme, koja se prelama preko života u njezinom središtu, sami su izvođači odnosno izvođačice, njihova uvjerljiva, slobodna i moćna prezentnost na pozornici.
Iako dominantno dokumentarističkog karaktera, predstava ne tendira iscrpljivanju životnih priča svojih protagonista_kinja, nego igra biografskim bljeskovima čiji je privatno-politički naboj dovoljno zasićen da otvori mnoštvo pitanja u vezi načina na koje tijelo figurira u javnoj i privatnoj sferi, statusa različitih seksualnosti, ambivalencije na granicama ponosa/srama, i modusa (samo)eksploatacije različitih radnih registara. Za naš rigidni društveni kontekst mnoga su pitanja koja predstava otvara barem nekoliko bitnih stepenica daleko od uopće mogućnosti da ih postavimo, a kamoli na njih pokušamo iznaći rješenja i odgovore, što neće reći da ih ne vrijedi makar elementarno osvijestiti.
Predstava je senzualna, drska, ratoborna, beskompromisna, onoliko koliko su to svi njezini autori i autorice. U ovom je slučaju kazališna situacija optimalna jer prostor za pripovijedanje otvara onima koji tematiku u svakom smislu žive i utjelovljuju, dok svekolika javnost u polumraku pristojno šuti i sluša. Pitanje je samo koliko je ta ista javnost spremna čuti ono što je rečeno, ispod slojeva komike i ironije, iza anegdotalnog tona i autentične ljepote izvođača_ica, onkraj spektakla reflektora i zavodljivosti okvira. Lako je empatiju vježbati u polumraku i osnovna prava podržavati kimanjem glave na mjestu, a posve je druga stvar nešto ponijeti i u stvarni prostor, gdje su pitanja življivih života u punom smislu – apsolutna.
Aunque te quiebre la vida,
aunque te muerda un dolor,
no esperes nunca una ayuda
ni una mano…ni un favor.
ObjavljenoObjavljeno
