Tema Piše: Lujo Parežanin
Iz perspektive uloge Ministarstva kulture, dugotrajna kriza u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, koja nažalost broji i jednu ljudsku žrtvu, obilježena je deprimirajuće standardnim reakcijama kada je riječ o aktualnoj ministrici: relativiziranjem izuzetno ozbiljnih kritika rada uprave na čelu s intendanticom Dubravkom Vrgoč. Podsjetimo, teško stanje u zagrebačkom HNK-u doseglo je vrhunac na najtragičniji mogući način 5. prosinca prošle godine, kada je objavljeno da je od posljedica zaraze koronavirusom, vjerojatno tijekom rada u Kazalištu, preminuo član Zbora HNK, tenor Ante Topić. Svega nekoliko tjedana ranije u javnost su počele izlaziti informacije o vrlo neodgovornom odnosu uprave prema pojavi virusa u Kazalištu. Naime, nakon što je jedan od statista u izvedbi opere Seviljski brijač informirao upravu da je COVID-pozitivan, Vrgoč je prema informacijama prenesenima u medijima tek privatno obavijestila dvoje djelatnika, dok ostatku sudionika – njih tridesetak – nije javljeno ništa. Zbog ovakvih propusta vezanih za poštivanje mjera i zaštitu radnica od epidemije, tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi Domagoj Rebić podnio je tada kaznenu prijavu protiv Vrgoč, a nedugo potom Teatar.hr je objavio i dokumente koji ukazuju na to da je uprava od zaposlenica tražila da antedatiraju bolovanje na način da prikažu da su bile u samoizolaciji u periodu u kojem su radile, nesvjesne da je rukovodećima poznato da se virus počinje širiti Kazalištem. U javnom sukobu između uprave i dijela zaposlenika koji je uslijedio počeli smo doznavati niz zabrinjavajućih detalja. Primjerice, sindikalni povjerenik zbora Opere HNK u Zagrebu Mario Bokun u svojoj reakciji na Vrgočino gostovanje na televiziji N1 naveo je niz propusta u odnosu prema pandemiji i propisanim mjerama, uključujući i tvrdnju da ni prostori za probe ni garderobe nisu bili dezinficirani sve do pojave informacija o zaraženima.
Dosljedna svojoj brizi za najranjivije pripadnice kulturnog sektora, ministrica Obuljen Koržinek je učinila jedino što bi svaka prava državnica mogla učiniti – stala na stranu moćnijih. “Ovo je jedna jako tužna situacija i tragični odlazak i smrt jednog pjevača iz zbora se na jedan vrlo ružan način zloupotrebljava”, izjavila je tako za N1, ocjenjujući pritom podizanje kaznene prijave protiv Vrgoč kao “neshvatljivo” i odbijajući razmotriti bilo kakvu mogućnost da su ozbiljne sumnje u pogledu intendantičinog upravljanja pandemijskom opasnošću opravdane. Da ministrica najbolje zna na čiju stranu treba stati pokazalo je i pismo sindikalnih povjerenika u Radničkom vijeću HNK Zagreb, poslano osnivačima i članovima Kazališnoga vijeća početkom siječnja ove godine, u kojem stoji da je “izjašnjavanje provedeno od 22. prosinca do 11. siječnja pokazalo da 294 od 422 zaposlenika, odnosno 69,67 posto, podržava zahtjev za smjenom. Devet zaposlenika izjasnilo se protiv, a nije ih se izjasnilo 119.” Dakle, svega 2 % sudionika u sindikalnoj anketi, koja je obuhvatila većinu od 500-tinjak zaposlenih u Kazalištu, izričito se usprotivilo intendantičinoj smjeni, što znači da je sukob na liniji uprava-zaposlenici u potpunosti prešao granicu održivosti.
Ta činjenica sama je po sebi dovoljna da se svaka inicijativa zaposlenika HNK Zagreb tretira s maksimalnom pažnjom i ozbiljnošću. No ne i ministrici Obuljen Koržinek, koja pokazuje konzistentnu sklonost da ignorira i relativizira zahtjeve radnica i radnika u kulturi, osobito onih najugroženijih. Tako je krajem ožujka povodom najavljenog prosvjeda zaposlenika ispred zgrade Kazališta izjavila kao je riječ o “neprimjerenom pritisku” te da se “problemi HNK trebaju rješavati unutar kazališta i u dijalogu s osnivačima, a ne kroz prosvjede i medijske istupe”. Da ministrica docira radnicima u kulturi kako da se izbore za sigurne radne uvjete i bolji položaj nedopustivo je samo po sebi, no Obuljen Koržinek je odlučila začiniti svoje komentare jedinstvenim cinizmom izjavivši kako očekuje “potrebnu razinu odgovornosti, posebno zaposlenika javnih kulturnih institucija koji, za razliku od samostalnih umjetnika, imaju sigurne prihode”. Dakle, ista osoba koja direktno produbljuje prekarizaciju rada u nezavisnoj kulturi i koja je samostalne umjetnike kažnjavala zbog manjih prihoda kada je donosila mjere pomoći kulturnom sektoru, odjednom njihov težak položaj koristi u svrhu spina protiv radnika HNK Zagreb.
Povod za ovaj ministričin dribling iščekivanje je rezultata rada Povjerenstva koje je imenovala s ciljem “sagledavanja cjelokupne situacije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu”. Njegov konkretan zadatak bio je obaviti niz razgovora s upravom i zaposlenicima te temeljem stečenih uvida donijeti preporuke za rješavanje navedenih problema. U srijedu, 14. travnja Ministarstvo kulture i medija konačno je objavilo Izvještaj o završetku rada ad-hoc Povjerenstva HNK u Zagrebu, u kojem smo doznali da su ga činili Marija Sekelez, Andreja Jeličić i Berislav Šipuš. Kao tema razgovora dogovoreno je “razmatranje repertoarne politike i umjetničkih dosega u mandatu aktualne uprave te uvid u moguće komunikacijske poteškoće na relaciji uprava – zaposlenici, moguće prigovore i prijedloge za bolji pristup radu na umjetničkim projektima te moguće načine rješavanja prijepora i problema”.
Već ovakav izbor naglasaka djeluje tendenciozno. S jedne strane dakle razgovor o “umjetničkim dosezima” – potpuno nepotreban jer su suština problema radni uvjeti u Kazalištu – s druge eufemističke “moguće komunikacijske poteškoće”, kao da zadnjih pet mjeseci u HNK-u ne vlada krajnje zaoštrena kriza, vjerojatno uzrokovana opasnim nemarom prema epidemiološkoj situaciji. Međutim, budući da su u trenutku pisanja Izvještaja u tijeku bili policijski izvidi vezano za provedbu protuepidemijskih mjera u Kazalištu, Povjerenstvo se najvažnije teme nije direktno dotaklo, što znači da je središnji uzrok krize u njegovom radu bio adresiran tek usputno.
No to ne znači da Izvještaj nije rječit po pitanju problema u HNK, kako onih kojih se direktno dotiče, tako i onih koje suptilno interpretira u korist ministričine pozicije. Ključni su u tom pogledu oni njegovi dijelovi koji se tiču komunikacije s ansamblom Opere, budući da iz njegovih redova dolazi glavni otpor upravi. Tako pod sekcijom koja se tiče spomenutih “mogućih komunikacijskih poteškoća” doznajemo da su predstavnici Radničkog vijeća do kraja ustrajali na zahtjevu da u razgovorima s Povjerenstvom sudjeluju samo oni i predsjednik Sindikata djelatnika u kulturi. Zanimljivo, u Izvještaju se navodi da je “očito” da se “članovima ansambla koji su bili spremni doći na razgovor u Ministarstvo prijetilo”, zbog čega je ministrica Obuljen Koržinek odustala od “pozivanja drugih predstavnika ansambla”. Riječ je o izuzetno ozbiljnoj tvrdi, koja uključuje i potencijalnu krivičnu odgovornost, pa zabrinjava nedostatak njezinog pojašnjenja – temeljem čega je “očito” da su se prijetnje dogodile, kakve, komu, i što je Povjerenstvo učinilo s tom spoznajom? Odgovore na ta pitanja nažalost ne dobivamo, ali zato doznajemo da su “dobar uvid u stanje ansambla i osobni kontakti člana Povjerenstva profesora Šipuša osigurali da uvid u rad opernog ansambla bude cjelovit”. Radi se međutim o informaciji koja je potencijalno problematična. Prvo, temeljem čega je Berislav Šipuš koristio svoje osobne kontakte ako je mandat Povjerenstva isključivo taj da razgovara s odabranim predstavnicima ansambala? Kako su prikupljane informacije od tih osobnih kontakata – kao dio službene procedure, uključujući razgovor sa svim dionicima procesa, ili privatnim kanalima? I konačno, ako je Berislav Šipuš osobno blizak nekoj od skupina unutar Opere, je li on osoba koja može nepristrano sudjelovati u evaluaciji stanja u tom ansamblu?
To dakako ne možemo definitivno zaključiti, ali činjenica jest da je sadržaj Izvještaja pristran, odnosno jasno kritičan prema sindikalnim predstavnicima i predstavnicima Opere u Radničkom vijeću, njihovom načinu komunikacije i zahtjevima. Dok s jedne strane kod uprave “postoji otvorenost i spremnost na angažman i dijalog”, dok “u Baletu postoji otvorenost da se uz bolju komunikaciju problemi počnu rješavati”, s druge su kritičari uprave poput sindikalnih predstavnika “zatvoreni”, njihova komunikacija je “potpuno neprimjerena” te sadrži “ultimativne, pa i prijeteće poruke”, a podizanje spomenute kaznene prijave tendenciozno je stavljeno u kontekst maltretiranja uprave i Ministarstva kulture i medija prijavama i dopisima. Potonji se manevar čini posebno neprimjerenim, osobito uzmemo li u obzir da se Povjerenstvo izuzelo od bavljena temom poštivanja protuepidemijskih mjera: podsjećamo, postoji niz indicija da je uprava HNK Zagreb neodgovorno tretirala epidemiološku situaciju, a jedan zaposlenik je od posljedica zaraze koronavirusom i preminuo, uz osnovanu sumnju da se zarazio upravo u Kazalištu. Definitivnih odgovora još nemamo, ali ovakav odnos Povjerenstva prema ovoliko ozbiljnoj temi baca izuzetno loše svjetlo na namjere Ministarstva kada je riječ o krizi u našoj najvećoj kazališnoj instituciji.
Još je jedan izuzetno zanimljiv i zabrinjavajući detalj u Izvještaju vezan uz poštivanje mjera. Iako one dakle nisu dio mandata Povjerenstva, u njemu se ističe kako je Ministarstvo kulture i medija “na raspolaganje stavilo podatke o poštivanju epidemioloških mjera kao i podatke o kršenju mjera od strane dijela zaposlenika”. U prijevodu, Ministarstvo kulture i medija, zaduženo za brigu o radnicama i radnicima u kulturi, sudjelovalo je u prokazivanju zaposlenika HNK, s očitim ciljem da se relativizira odgovornost uprave. U Izvještaju dalje stoji da je otvoreno “i pitanje mogućnosti nastavka rada ukoliko pojedini umjetnici nastave izbjegavati testiranja te je izražena sumnja da će se u dijelu ansambala moći nastaviti rad ukoliko se nastavi s opstrukcijom rada usklađenog s epidemiološkim mjerama”. Čini se, ukratko, da je Povjerenstvu ograničenje djelokruga predstavljalo manji problem kada je trebalo biti kritičan prema ponašanju zaposlenika u kontekstu poštivanja mjera.
S obzirom na sve navedeno, zaključci Povjerenstva potpuno su očekivani: razrješenje uprave odbacuje se kao mogućnost, a ključne riječi su “dijalog” i “komunikacija”. Dakako, stanje u HNK Zagreb evidentno je kompleksno i rješavat će se na nekoliko razina – uključujući potencijalno i kaznenopravnu. Premda s definitivnim zaključcima treba biti oprezan, osobito zato što je i jedan život dio zabrinjavajuće bilance ove krize, ono što jest jasno je pozicioniranje institucija, prije svega Ministarstva kulture i medija. A svojim podcjenjivanjem zaposlenika HNK Zagreb sukobljenih s intendanticom Vrgoč, otvorenim svrstavanjem na stranu uprave, ono još jednom potvrđuje da su radnice i radnici u kulturi na kraju liste prioriteta ministrice Nine Obuljen Koržinek.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
