Kritika Odlazak u kazalište bez očekivanja ekstreman je sport. Potrebna je posebna vrsta psihofizičke spreme i samokontrole za takav pohod, koje ja, priznajem, nemam niti potičem publiku na trening za takvu ekspediciju. S druge strane, publika koja svojim očekivanjima i zahtjevima sustavno podsjeća kazalište na odgovornost koju ima, već dugo traži nove regrute u svoje redove.
Koji god pristup odabrali, kad se susretnete s predstavom s eksplicitnom referencom u naslovu, rodi se neko malo očekivanjce koje testira uspješnost odrađenih visinskih priprema. Tako primjerice posljednja prošlogodišnja premijera u Teatru &TD, nosi naslov koji nedvojbeno podsjeća na Slučajnu smrt jednog anarhista, satiričnu komediju talijanskog dramatičara Daria Foa. Međutim, riječ je o Slučajnoj smrti jednog redatelja, autorskom tekstu Rakana Rushaidata u režiji Dražena Krešića, uz dramaturgiju Filipa Rutića. Nastavno na odgovornosti i očekivanja, tu referencu treba opravdati.
Ukoliko redatelj u naslovu nije bio dovoljan metateatarski hint, govorimo o komadu koji želi problematizirati sam sebe i svoj medij, ali i sve one uključene u proces njegove proizvodnje. Dijalog s publikom uspostavlja se već po samom njenom ulasku u dvoranu MM centra gdje Megi i Petar, u izvedbi Nikoline Prkačin i Bernarda Tomića, čekaju početak prve probe s (možda izmišljenim) kazališnim redateljem i starijim iskusnijim kolegom Acom u interpretaciji Rakana Rushaidata. Iz scene u scenu sve je izglednije da se redatelj neće pojaviti niti na jednoj probi pa im ne preostaje ništa drugo nego pokušati samostalno proći kroz materijal koji su dobili mailom.
Tijekom gotovo cijele predstave, naglasak je stavljen na poistovjećivanje prostora igre i prostora gledanja. Međutim, trenutak u kojem Megi odlazi među publiku, iako dramaturški opravdan, destabilizira postavljeni režijski princip i izvedbenu logiku. Gledalište tada mora postati kakav dimenzijski prijelaz ili poprimiti metamorfički potencijal kako bi se postigla željena transformacija Meginog lika, čime se narušava netom uspostavljeno jedinstvo dvaju prostora.
Na istom tragu, izričito i isključivo funkcionalna režija te izostanak scenografske intervencije prisiljava predstavu da koristi date aspekte izvedbenog prostora, a publiku da relativizira pojam izvedbe – što je i kada nastupa. No, taj se načeti kȏd vrlo mlako provodi i samo sporadično podsjeća publiku na njenu ulogu tihog promatrača. Oblikovanje svjetla Martina Šatovića tomu je uvelike moglo pridonijeti da su se odlučili zadržati na klasičnom radnom svjetlu umjesto odmaknuti u smjeru dramaturški motiviranih, ali sa strategijom igre disonantnim spotovima.
Dok sjedimo tako u dvorani i čekamo onoga koji danas ipak neće doći – redatelja i/ili Godota, kako će nam Aco nacrtati ukoliko je nekome slučajno promaknulo – pred nama se kristalizira dinamika odnosa između troje kolega. Aco izgleda kao enciklopedijski primjerak one vrste maskuliniteta koji vam kaže “Vidi, zlato, nije to baš tako…” i relativno brzo nakon svog ulaska blagoslovi sebe i scenu rakijom. Rushaidat njegove kvalitete jako dobro kanalizira u pokret i emocionalnu prevrtljivost. Posebno patronizirajuće pristupa Megi, proaktivnoj mladoj kolegici koju Prkačin uspješno utjelovljuje kada su u pitanju ekstremne emocije. Megina štreberska discipliniranost i ambicija, naravno, animiraju Iskusnijeg koji ne propušta priliku za više ili manje suptilne provokacije.
S druge strane, s Petrom, koji se zbog svoje moralne ambivalencije u raspravama uglavnom drži po strani i uključuje tek pri kraju nekog verbalnog soft sukoba, Aco čak i pronalazi zajednički teren kroz partiju šaha. Iako obojica postojano ostaju pri svojem, činjenica da Aco prihvaća i razumije Petrovu poziciju mladog glumca, još zelenog ali talentiranog s nekolicinom propusta u prosudbi, omogućava im suvislu, ponegdje i produktivnu interakciju. Tomić vješto izlazi na kraj s Petrovim govorno nezahvalnim, gotovo prozno pisanim monologom o majci i tramvajima, a njegova scenska inteligencija proizvodi jedine organski humoristične situacije.
Aco u jednom od svojih dociranja o kazališnoj praksi i glumačkom zanatu izgovara repliku: “Ne mora sve biti komedija, ali mora imati duha.” U tom trenu u komadu karikaturalnost lika je neupitna, ali to ne opravdava njegovu izrazito šturo ispisanu plošnost. Ilustriraju li komuniciranje floskulama i klišej boemskog kaputa duh umjetnika u propasti ili dovode stereotip do razine banalnosti na kojoj gubi ironijski potencijal i postaje nemaštovit? Čak ni umetanje autobiografskih elemenata izvođačā i autora ne pomaže, s obzirom na to da se forsiranoj ironiji ne nalazi sidrište. Je li ona tu da raskrinka laži i neistine stereotipa, rastumači ga ili da se njime našali? Ovo zadnje, valjda. Slično je i sa referencijalnim okvirom iz naslova koji dalje od njega ni ne ide. Nije nužno bacati redatelja kroz prozor da bi se opravdao Fo, niti je propitivanje i zadiranje u kanon nedolično (dapače!), ali dramaturški neopravdano reklamiranje vlastite načitanosti u naslovu nalikuje na marketinški motiviranu nasumičnost što nije pohvalan autorski doprinos. Sve je još moglo imati nekog smisla dok nije nastupio iznenađujuće neosjetljiv trenutak ucjene na samom kraju.
Naime, Megi, zbog svoje povijesti s Acom, razrađuje osvetnički plan i temelji ga na snimci probe, koja izvučena iz konteksta, nalikuje na dokaz seksualnog nasilja. Istu koristi da mu zaprijeti lažnom prijavom kako bi ga natjerala da prizna svoje ranije propuste. Taj ubačaj lažne prijave seksualnog nasilja u ironijski obojan tekst da bi se osigurao trijumf protagonistice u najmanju je ruku upitan, a ne pomaže ni činjenica da ostaje nejasno je li uopće došlo do karakterne preobrazbe Acinog lika ili je strah od optužbe bio dovoljan za kapitulaciju.
Ukoliko u sportskoj torbi nemamo ni jedno očekivanjce proizašlo iz uvjerenja da kazalište nosi određenu odgovornost prema publici, prema temama kojima se bavi i prema vlastitim umjetničkim ambicijama, onda je odlazak na ovu predstavu jedan ležerni izlet. U protivnom ruksak je težak, a uspon izazovan. Slučajna smrt jednog redatalja iznevjerila je postavljena očekivanja. Unatoč svim svojim referencama, satiričnim potencijalima i glumačkim uspjesima komad se ipak doima plitak. Umjesto poticanja dublje refleksije o kazališnom mediju, njegovim akterima i nemilim slučajevima, toliko aktualnima da su postali dio prihvaćenog stereotipa o radu u polju kazališne umjetnosti, zadržava se na karikaturama i povremeno gubi u praznim metaforama. Posljedično, Slučajna smrt jednog redatelja propušta priliku da u potpunosti ostvari vlastitu metateatarsku ambiciju – da kroz njegovu društvenu funkciju problematizira kazalište u kazalištu.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Igora Ružića i uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
