Tema Ponekad je kraj svijeta vrlo osobna, privatna i svakodnevna stvar, piše Georgi Gospodinov u svojoj drami Apokalipsa dolazi u 18 sati. Unutar nje zbivanja su smještena u jedno Gospodinovljevo popodne, doba dana u koje su često uronjena i njegova prozna djela, ali još preciznije – u prvu minutu sumraka, kad je svjetlo otišlo, a mrak se još nije spustio. Godine prolaze, ali ta minuta ostaje nepomična i mi vjerujemo autoru svaku sekundu njezinog trajanja, dok kroz tekst postojano i nježno pulsira skrivena napetost tuge. To je drama o nekoliko običnih ljudi i trenucima u kojima ih zatiče apokalipsa, labavo uvezanima u tapiseriju čije niti su osobne priče – priče o kraju.
Sličnim nitima-pričama, ipak u malo čvršćem vezu nego u Gospodinovljevoj drami, izgrađena je nova predstava Teatra &TD – Zeitnot, autorskog tima koji čine nadolazeće kazališne snage – autori teksta Vid Lež i Filip Rutić te redatelji Patrik Sečen i Toma Serdarević. Predstava je najavljena kao autorski projekt koji kroz dvije isprepletene priče istražuje apatiju i tjeskobu mlađe generacije suočene s nesigurnom budućnošću. Forte ove predstave svakako je što govori o mladima iznutra jer cijeli autorski tim pripada mlađoj generaciji, a neki od njih još uvijek su studenti na Akademiji dramske umjetnosti. Takva konstelacija okupljenih umjetnika cijeloj predstavi donosi organsku kvalitetu i neposrednost zbog generacijske pripadnosti pa izvedba djeluje prirodno ukorijenjena u iskustvima i senzibilitetu koje problematizira.
Bez potrebe za velikom scenografijom (funkcionalno i nenametljivo rješenje autorice Karla Mesek) i velikim riječima, šestero glumaca – Nikola Nedić, Anja Jogunica, Lucija Rukavina, Luka Slišković, Bruno Vršćak i Jakov Zovko – vode nas kroz kafić i polukružnu dvoranu Teatra &TD simultano igrajući dvije međusobno povezane radnje uvezane temama priuštivog stanovanja, života u inozemstvu i svakodnevnim mini-apokalipsama. Vrlo ambiciozno zamišljena dramaturgija predstave uspješno je izvedena. Publika se na početku mora odlučiti hoće li prvo gledati predstavu u kafiću ili stanu, a nakon pauze slijedi zamjena. Neki glumci igraju likove koji se javljaju u oba prostora i zbilja dobro funkcioniraju u vremenskoj stisci iz naslova predstave – bez greške koordiniraju svoje ulaske, što sigurno treba zahvaliti i redateljskoj predanosti i inzistiranju na preciznom tajmingu.
Odlučila sam prvo otići u kafić, iako nisam luda za zadimljenim prostorima, ali mislila sam da je bolje započeti predstavu uz lakšu notu, u prostoru koji podrazumijeva ležerniju komunikaciju prije ulaska u četiri unajmljena zida. Počelo je zafrkantski, uz razgovor stalnog gosta, inače zanimanja – stanodavac, u fantastičnoj izvedbi Nikole Nedića, i mladog konobara koji odrađuje duple smjene u jednako samosvojnoj izvedbi Brune Vršćaka. Dramska situacija dobiva ozbiljniji ton kad u kafić dođe dostavljač hrane (savršeno dozirano zbunjeni Luka Slišković) koji se poprilično neugodno iznenadi, jer upravo njegov stanodavac sjedi za šankom.
Dolazak dostave otvara poligon za razradu jedne od glavnih tema predstave – priuštivog stanovanja, na koju se dolaskom novih likova nadovezuju i pitanja rada i studiranja u inozemstvu, ali i razvoj ekstremnih stavova kod mladih, pri čemu predstava pokazuje da radikalizam može nastati iz potpuno suprotnih polova – od ksenofobije i zatvorenosti do površnog liberalnog aktivizma. Taj susret suprotstavljenih mišljenja sugestivno igraju Lucija Rukavina i Jakov Zovko, ona kao povratnica sa studija u Nizozemskoj s izraženim alternativnim habitusom, a on kao ksenofobni povratnik gastarbajter iz Njemačke.
Pred kraj prvog dijela koji se igra u kafiću dosta vremena potroši se na dramaturški slabo motiviran kraj svijeta koji ih nenadano zatekne i koji se jednako naglo i razriješi što djeluje kao kupovanje vremena, odnosno zakrpa u tkanju predstave. Prijateljica s kojom sam gledala predstavu rekla mi je da je to vjerojatno nauštrb vremenskog preklapanja s trajanjem druge predstave u stanu, jer, ipak – u Zeitnotu smo.
Nakon kratkog predaha u atriju kazališta, ponovno kreću dvije radnje, a publika mijenja prostorije. Prijateljica je bila u pravu – u kafiću su se koristile zakrpe dok je u stanu trajalo fino tkanje. U ovom dijelu predstave sve je čvršće uvezano, odnosi i njihova dinamika jasno su definirani, a teme koje su dotaknute u kafiću ovdje su puno dublje razrađene. Od pitanja koje se prvi put rastvaraju u stanu, istaknula bih odvažan zakorak u temu pomanjkanja seksualne želje kod mladih uslijed osobnih i globalnih mini-apokalipsa, monolog koji je Luka Slišković iznio suvereno i hrabro, a kao podršku u toj sceni i cijelom dijelu predstave u stanu ima sjajnu kolegicu s Akademije, Anju Jogunicu, koja svakoj ulozi u kojoj sam je do sada gledala pa tako i ovoj, daruje prirodnost i nevjerojatnu lakoću.
Sabirući dojmove nakon predstave pretpostavila sam da je možda kafić namjerno strukturiran labavije od stana, jer upravo tako ta dva prostora vjerno odražavaju dinamiku svakodnevnog života. Kafić kao mjesto usputnih susreta, komentiranja brojnih sfera života sa strancima, i vlastita (odnosno iznajmljena) četiri zida gdje idemo puno dublje.
Zanimljivo bi bilo pogledati predstavu u drugom redoslijedu, jer nisu posve iste nakon pauze, već su skraćene za 15-ak minuta. Opravdana autorska odluka, s obzirom da su za kraj htjeli publiku i glumce okupiti u zajedničkom prostoru za koji im je poslužila garderoba &TD-a. Predstava završava izlaskom glumaca iz uloga i njihovim obraćanjem publici o vlastitim vizijama kraja svijeta koje, iako su jedinstvene za svakog od njih, vrlo se lako mogu preslikati na bilo koju mladu osobu kojih je zbilja bio pozamašan broj u publici na izvedbi koju sam gledala, što svakako pokazuje da ima mladih zainteresiranih za kazalište, samo treba znati kakav sadržaj i na koji način ponuditi.
Pridjevi aktualna i važna ispred imenice predstava, sintagma su od koje mi se diže kosa na glavi tako da ih nikako ne planiram upotrijebiti za ovu predstavu. Ali da nije toliko zloupotrebljavan, taj bi opis zasigurno pristajao Zeitnotu, ovako ću posegnuti za (nadam se) kreativnijim rješenjem. Predstava je autentična i iskrena, vjerodostojna i životna, točna i nepretenciozna, a već to je veliko.
Iako je predstava najavljena kao istraživanje apatije, nisam doživjela da su njezini protagonisti_kinje digli ruke od svega; da, prisutna je zbunjenost, ljutnja zbog bespomoćnosti uz nalete bezvoljnosti, ali nikako kao stalno stanje, više kao povremeni valovi. Erozija obale naših snova, želja, aspiracija, ideja i ideala ovisi o snazi i smjeru tih valova, a također je važno i u koji dio obale udare – tamo gdje je već napukla ili gdje se još čvrsto drži. Ipak, predstava ostavlja dojam nade da plovimo na površini, još uvijek kontrirajući apokaliptičnim valovima. Jesmo li zaista u zeitnotu do smaka svijeta, vrijeme će reći, a dok traje treba iskoristiti svaku minutu – možda vremenska stiska i nije tako velika, pogotovo ako ih mjerimo kao Gospodinov.
Objavljeno
