S onu stranu zajedničkog očaja

Izložba X Pozicija Kristine Marić ocrtava umjetnički senzibilitet raskošan u paradoksu između ekstrovertiranog izvedbenog dijaloga i tankoćutnog unutrašnjeg monologa.

piše:
Ivana Đerđ-Dunđerović
xpozicija_1_WEB FOTO: HDLU Osijek / Galerija Kazamat / Facebook

X Pozicija, Galerija Kazamat

Piše: Ivana Đerđ-Dunđerović

Toliko puta spomenuta vibrantnost osječke likovne scene i dalje se ne iscrpljuje ni u tematskim ni u medijskim odabirima, a bome ni popisu autora koji tek oblikuju ili, s druge strane, već parafraziraju vlastite umjetničke poetike na ovom ispucalom kulturnom tlu. Jedini preostali osječki kulturni agens ponovo je iznjedrio kvalitetnu izložbu u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika koja je od 3. do 18. ožujka otvorena u Galeriji Kazamat u osječkoj Tvrđi.

Naime, izložba X Pozicija zapravo sumira četverogodišnje djelovanje slavonske umjetnice Kristine Marić tijekom kojega je ova mlada multimedijalna umjetnica, rođena Đakovčanka i asistentica Odjela za kulturologiju pri osječkom Sveučilištu, otisnula konture autorskoga programa i najavila intrigantan umjetnički rukopis koji bi se u narednim godinama trebao razvijati, usložnjavati i multiplicirati. U tom kontekstu treba i tumačiti naslov spomenute izložbe; isječak odabranih i izloženih radova tek je uvod i najava zanimljivih umjetničkih dihotomija, ali i polazišno izlaganje onih motivskih čvorišta koji ovu autoricu zaokupljaju još od studentskih dana.

Koncept izložbe nije određen kronologijom autorskog djelovanja, ali jest njome uokviren na određeni način. Naime, jedan od predstavljenih radova njezin je diplomski rad iz 2015. godine; interaktivna računalna instalacija Dvoboj rastvara pitanja percepcije i recepcije, odnosa autorice i posjetitelja/promatrača, a upravo je to jedno od središnjih osovina Marićine poetike. Upravo s tim radom korespondira i njezin najnoviji work in progress – performans Na nišanu koji idejno i izvedbeno zaokružuje priču o spomenutom komunikacijskom odnosu. U sredini tog autopoetskog okvira svoje su mjesto pronašli oni radovi koji ilustriraju vrlo osoban i suptilan koncept ove autorice, a koji je na svojevrstan način prisutan u gotovo svakom umjetničkom opusu.

Dakle, Kristina Marić predstavlja se multimedijskim kolažem (video radovi, dokumentacija performansa, fotografska izložba, računalna instalacija) kojim tumači ili samoobjašnjava osobnu podvojenost dviju autorskih oprečnosti; potrebe za ekstrovertiranim umjetničkim činom i nagona za privatizacijom autorske geste. Spomenuta dihotomija rezultira tek prividno različitim radovima u kojima, s jedne strane, Marić odlučno izlaže vlastito tijelo i misao promatraču pozivajući ga da nastavi dijalog određenom reakcijom dok se istovremeno suptilno odmiče od tog istog promatrača čuvajući svoj prostor intimne umjetničke slobode.

U postavu izložbe tako je na lijevoj strani moguće vidjeti postament performansa Blato (izvedenog na prošlogodišnjem, 17. Peformance Art Festivalu u Osijeku) u kojemu je umjetnica oživjela dječju igru pozivajući prolaznike na interakciju, a istovremeno aludirajući na višeznačnost i “prljave igre” i blata kao gradivnog i konotativnog elementa društvenih i političkih igara u svom užem i širem zavičaju. Nasuprot tom glasnom društveno angažiranom umjetničkom činu, na desnoj strani izložbenog prostora nalazi se rad U pijesku koji prikazuje naličje opisanog performansa Blato. Naime, na fotografiji se nalazi autorica glave zabijene u pijesak jedne puste crnogorske plaže.

Ovdje komunikaciju i dinamiku ljetnoga dana iz Blata zamjenjuje tišina, osamljena i vrlo osobna gesta koja ne dozvoljava čak ni pokazati lice pred znatiželjnim gledateljima. Igra iz Blata ovdje je potisnuta u unutrašnjost, prljanje tijela zamijenjeno je misaonom metastazom i gađenjem i osjećajem nemoći koja se nije kadra suočiti s posljedicama igre velikih uloga. Nakon što se blato osušilo, a znatiželjno društvo otišlo, autorica je ostala sama i ogoljena; jedino što joj je preostalo bilo je introspekcijski zariti glavu u pijesak i sakriti se od posljedica nepromišljene, dječje igre. Na taj način dva se naizgled suprotna rada odlično nadopunjuju i međusobno komentiraju pri čemu homogeniziraju autorski rukopis čineći ga slojevitijim i višeznačnim.

U narednim nišama galerije Kazamat “suprotstavljeni” su radovi Dvoboj (u kojemu je posjetitelju na raspolaganju pištolj kojim može pogoditi projekciju autoričina lika nakon čega ona pada, ali se ponovo diže kako bi bila na raspolaganju za još jednu izvedbenu smrt) i Bijeg (koji snimateljski bilježi osobe koje trče u mrak osvijetljene farovima). I ovdje je na djelu komplementarni odnos različitih tematskih i morfoloških ostvarenja. U dvoboju autorica provocira na povlačenje obarača, gledateljsko dokinuće autorskog lika (a posredno možda i djela), na reakciju kojom se poništava smislenost pa i autonomnost samog umjetničkog djela. No posjetitelj ove izložbe, ukoliko se odluči okrenuti, odabire drugi put, put bijega od reakcije, put u mrak, u lažnu sigurnost u kojoj ne treba reći svoje ime, biti suautorom, biti primijećen ili vidljiv. Dakle, opet govorimo o padajućem izborniku, dvojnosti, polaritetu eksplicitnog i implicitnog.

Izložba završava u trećoj niši u kojoj se odvija performans Na nišanu koji zapravo uokviruje priču s početka. U njemu Kristina Marić uzima snajper na koji je pričvršćen fotografski objektiv, poziva posjetitelje da stanu na poziciju označenu slovom X i nad njima obavi fotografsku egzekuciju. Pozicija autorice-žrtve sada je zamijenjena nadređenim stavom; posjetitelj ogoljen i s osjećajem nelagode pristaje biti motivom autoričine buduće fotografije, pristaje biti ekspozicijom njezina rada i jedan otisak lica na izloženom portretnom panoptikumu na zidu neke galerije. U isto vrijeme autorica je nadmoćno skrivena iza objektiva, izabire kut i trenutak otvaranja blende uspostavljajući, na taj način, narušenu ravnotežu svoje kontrole i dinamike djelovanja. Njezino je oružje jednako moćno kao laser koji je u prethodnoj računalnoj instalaciji dokinuo njezin identitet, ali je, ponovo, i nježno i sasvim osobno u toj umjetničkoj komunikaciji.

Koncept X Pozicije vrlo je čitljiv u svojim tematskim i stilskim slojevima, a istovremeno i vrlo prijemčiv prosječnom kulturnom konzumentu. Predstavljeni radovi tako ocrtavaju jedan zanimljiv umjetnički senzibilitet koji je raskošan u svojem paradoksu – ekstrovertiranom izvedbenom dijalogu te tankoćutnom i dopadljivom unutrašnjem autorskom monologu. Zanimljivo je da, s kritičkog stajališta, spomenuti monolog nije ništa manje glasan od dijaloga te da podtekst svake od opisanih umjetničkih gesti ne dolazi s parnasovskih i hermetičnih visina, već iz naše neposredne blizine, s onu stranu zajedničkog očaja.

Iako je u radu Kristine Marić moguće uprijeti prstom u duhovni i geografski toponim iz kojega je rođena njena bilo sretna bilo očajna privatna gesta, on istovremeno posjeduje vrijednost univerzalnog iskustva te ga je moguće izmjestiti u bilo koji krajolik ili trenutak, a da pri tome ne izgubi na dojmljivosti. Ono što dodatno raduje jest činjenica kako je ovdje riječ o ekspoziciji jednog vrijednog i zanimljivog rukopisa koji svoju kulminaciju tek treba doživjeti u godinama koje slijede.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano