

Ovogodišnji Performance Art Festival obilježili su mladi osječki umjetnici koji su umjetnički slojevito pristupili temi sreće, ali i društvenom trenutku grada u kojem žive.
Piše: Ivana Đerđ – Dunđerović
Kada je prošle godine okončan šesnaesti Performance Art Festival u Osijeku, na kojem je kustosica Radmila Iva Janković okupila međunarodne i eminentne hrvatske umjetnike pod zajedničkom temom Politička tijela, bilo je jasno kako će naredna izdanja festivala teško zasjeniti neke umjetničke trenutke njegova šesnaestog izdanja. Pritom, u prvom redu, mislim na performans U tranzitu Marie Adele Diaz koji je svjetski aktualnu temu rekontekstualizirao upravo u domaćem povijesnom i prostornom okviru i istovremeno ponudio dirljivo umjetničko iskustvo. Osim toga, Politička tijela su bila obilježena izrazitom koncepcijskom artikuliranošću i promišljenošću, pa i solidnom posjećenošću, čiji je uobičajeni izostanak kronična osječka boljetica kada su ovakvi umjetnički sadržaji u pitanju.
Ovogodišnje je izdanje kao krovnu temu imalo Sreću, točnije njezine manifestacije u projekciji pojedinca i/ili društvene zajednice, a širina i kompleksnost ovoga pojma otvorila je vrata uistinu različitim umjetničkim izvedbama. Kustos sedamnaestog Performance Art Festivala bio je prošlogodišnji sudionik, umjetnik Marko Marković koji je, ugostivši par “provjerenih” imena (Sandro Đukić, Sebastian Gärtner, Ana Zorica, Nikola Iskra), otvorio vrata i mladim umjetnicima (Nina Kamenjarin, Kristina Marić, Mario Matoković) koji tek oblikuju vlastiti autorski profil, kao i medij umjetničkog izražavanja. Upravo su njihove izvedbe dale nove silnice ovome festivalu i na određeni ga način retuširale pokazujući kako kvalitetu ne treba uvijek tražiti “izvan vlastitog dvorišta”. Nesumnjivo najuspješniji trenuci Festivala ovoga su puta pripali mladim osječkim umjetnicima koji su temu sreće provukli kroz slojevitu umjetničku semantiku i, na trenutak unisono, progovorili o značajnom društvenom trenutku grada u kojemu žive, rade i umjetnički djeluju.
Kristina Marić do sada je potpisala zapažene radove na području umjetničke fotografije i vizualnih instalacija, a ovom je prilikom realizirala ideju staru nekoliko godina o performansu u javnom prostoru koji je nazvala Blato. Na središnjem osječkom trgu postavljen je pravokutni sanduk napunjen zemljom od kojega umjetnica stvara blato u kojemu se igra, oblikuje i boravi sedam sati, tijekom vruće subotnje “špice”. Blato je za nju relikt slobode, nesputane dječje igre u kojemu proizvodi i uništava kratkotrajne oblike, iznalazi ideje i otpušta socijalne inhibicije bez obzira na prolaznike koji znatiželjno zastaju i zapitkuju o čemu se to ovdje radi. Njezin “osobni prostor sreće” u isto je vrijeme i evokacija djetinjstva kao i najava njezina životnog kraja; iz blata je stvorena njezina znatiželja i želja za oblikovanjem, a u blatu će i okončati kada ju sustigne tjelesna konačnost. Biblijske reference ovdje su prisutne, ali vrlo nenametljivo jer im se u brojnim slojevima pridružuje i društvena kritika na lokalnoj i nacionalnoj razini.
Umjetnica, naime, poziva posjetitelje da zaprljaju ruke, da joj se pridruže (iako u interakciji rado sudjeluju isključivo djeca dok se odrasli zadovoljavaju tek reminiscencijama na vlastito odrastanje) u prljavštini koja je čitljiva u kontekstu kolektivne odgovornosti ili, barem, promatračke malodušnosti u ovom apsurdnom hrvatskom političkom trenutku. Ovim performansom Kristina Marić tako bilježi fenomenološku skalu emotivnih indikatora sreće na putanji od ushita preko osobnog zadovoljstva ili gađenja pa sve do konačnog smirenja.
Ipak, vrhuncem ovogodišnjeg Performance Art Festivala, bez ikakve sumnje, treba proglasiti rad Marija Matokovića, akademskog grafičara i umjetnika koji se prvi put predstavio živoj publici djelom P(r)osipanje. Matoković je rođeni Osječanin koji od samih umjetničkih početaka djeluje u okvirima društveno angažirane umjetnosti ističući aktualne probleme hrvatske zbilje; od nacionalnog identiteta zatočenog u kalupima državnih simbola, nužnosti kolektivne reakcije, problema rastuće nezaposlenost, nepotizma pa sve do korporativne manipulacije i uzurpirajuće ideologije. P(r)osipanje se idejno i konceptualno naslanja na njegovo prethodno djelo, performans naslovljen To All of Those People Who Destroyed My City u kojemu je upozorio na posljedice potpune “fizičke devastacije” industrijskog rastera Osijeka koji je osiguravao egzistenciju velikom broju građana i njihovih obitelji.
Spomenuti je performans izveden u ruiniranom prostoru nekadašnje tvornice Analit pred samo četvero ljudi, a u njemu je Matoković puzao po platnu s drvenim “štitnicima” privezanim za koljena u koji su bile utisnute kovanice od jedne kune. Kao posljedica tog “hodočašća” nastao je grafički otisak crvenih ispresijecanih linija koje neodoljivo podsjećaju na tragove krvi, a istodobno su vizualno izuzetno dojmljive. To “torinsko platno” osječke privatizacije s drčnom etiketom “za jednu kunu” nije samo gorka bilanca jednog generacijskog i egzistencijalnog poraza, već je i snažna umjetnička poruka o gubitku identiteta i integriteta. Osim toga, četvorku koja je ispratila ovu umjetničku “pokoru” možemo smatrati ostatkom humanoidnog osječkog staništa, ali i nasljeđem gramzive vlasti koja je ovdje ostala samo kako bi ugasila svjetlo na konačnom odlasku iz grada.
Nastavak te društvene parabole Matoković razvija i u P(r)osipanju u kojemu postaje osobniji, a samim time i dojmljiviji. Naime, dok se u prethodnom radu bavio već spomenutom “fizičkom devastacijom” ovdje zadire u područje “psihološke devastacije zajednice koja je i danas vrlo potentna i aktualna”. U dvorištu jednako uništene tvornice OLT, koja je nekoć bila industrijski div i gospodarski generator ovih prostora, postavlja drveni stalak s lavorom i započinje obredno pranje. No, u lavoru se umjesto vode nalazi pepeo prikupljen iz prostora devastirane tvornice, a pranje (uz nevjerojatno dnevno osvjetljenje i vjetar) postaje kolektivna terapija jednako neugodna za oči, nos kao i za sjećanje okupljenih posjetitelja. Naime, zajednička kupka u pepelu zapravo je repelent od široko shvaćene kolektivne odgovornosti za izostanak pobune protiv tranzicijske krađe i uništenja grada u kojemu smo prije (sretno) živjeli. Zrnca tog pepela materijalan su trag naše krivnje, ali i sastojak lokalnog ozona s kojim smo, baš poput blata koje nam nudi Kristina Marić, pristali živjeti i letargično postojati.
S druge strane, prostor Matokovićeve izvedbe određen je posve osobnim razlozima; OLT je tvornica u kojoj su njegovi roditelji proživjeli svoj radni vijek i možda najsretnije godine života tako da je svaki njihov prolazak pored oronulog tvorničkog kompleksa svojevrsna evokacija sreće, memorabilija vremena koju ni novovjeki domaći lopovluk nije uspio ozbiljnije ugroziti. Upravo je ta obiteljska natuknica bitna za završnu poantu performansa; nakon pranja kojim se subjekt ne pročišćuje, već “zaprlja” pepelom, dolazi majka koja ga pokušava obrisati platnom i, poput Veronikina rupca, na tom platnu ostavlja njegov otisak, lik, profil. U tom otisku moguće je pročitati različite umjetničke alegorije ovoga čina; sreća koju su njegovi roditelji tada živjeli ucrtana je i u njegovu genetsku kartu i otisnuta na njegovu licu kao što je i pepeo jednog vremena oblikovao njegov društveni subjekt koji promišlja o vlastitom identitetu unutar zajednice ma koliko disonantna ili distonična ona bila.
Osim metaforične slojevitosti Matokovićev je performans imao jedan posve neobjašnjiv vizualni senzibilitet koji ga je na trenutak učinio i dirljivim i ganutljivim jer implicitno govori o reliktima sreće i jednoj posve tankoćutnoj nostalgiji koju je teško obuhvatiti odgovarajućom sintaktičkom cjelinom. A opet, i Kristina Marić i Mario Matoković vrlo su kritički jasni i glasni jer, osim adrese na osobnoj iskaznici, dijele i letargično ozračje slavonske ravnodušnosti koja jest specifična, no problemi u kojima se svakodnevno odmotava postaju univerzalna kulisa posttranzicijskih zemalja. Njihovi su radovi najartikuliranije usađeni i u krovnu temu ovogodišnjeg PAF-a i spajaju prošlost s prezentom uz snažni društveno angažirani čin, odnosno projekciju koja poziva na reakciju.
Sreća je bila i ostala sklizak pojam, utopijski odraz u brojnim umjetničkim djelima i instalacijama, a na ovogodišnjem Performance Art Festivalu izbjegla je jednoznačno morfološko određenje i tumačenje. Paradoksalno, ova je dvodnevna “umjetnička kriška sreće” demonstrirala kako se sreća kao fenomenološki pojam otjelovljuje u svom vlastitom “antipodu ili distopiji” koja pojačava njezin elementarni učinak. U isto je vrijeme predstavila jedan heterogen kustoski odabir, kvalitativnu šarolikost umjetničkih poruka i dva sjajna mlada umjetnika koja najavljuju progresivniju kulturnu dinamiku kako osječke scene tako, vjerujem, i širih prostora.
Optimistične najave, barem kada je riječ o učestalosti ovakvih događanja, nudi i činjenica kako je ovogodišnji PAF organizirala udruga M-art u suradnji s Muzejom likovnih umjetnosti u Osijeku (u čijem je dvorištu i održan veći dio programa), ali i udrugom Domino iz Zagreba koja je pokrenula Mrežu izvedbenih umjetnosti, a čiji je cilj povezati umjetničke udruge iz različitih krajeva Hrvatske te razmjenom kulturnih programa postići širu vidljivost umjetnika. Da je ta vidljivost i dalje nedosegnuta svjedoči i skroman odaziv osječke publike, ali to jednako tako ne umanjuje vrijednost i značaj Festivala koji suvereno kroči prema drugom desetljeću svoga trajanja.
Objavljeno