Glazbeni diskurs otpora

Naša glazbena kritičarka ispisala je godišnji pregled previranja i izazova u suvremenoj eksperimentalnoj elektroničkoj glazbi.

piše:

Eksperimentalna elektronika u 2015. godini

Kraj glazbene godine rijetko nudi išta više od prilike za proizvoljnu sistematizaciju relevantnih izdanja i fenomena, no u slučaju elektroničke eksperimentalne glazbe 2015. je bila jedan od onih istinski uzbudljivih perioda koji upućuju na dugoročne promjene i čine se legitimnim vremenskim odsječkom za analizu. Prethodno naznačeni trendovi kulminirali su u intrigantne izričaje, površna citatnost prestala je biti odraz fetišizma dobivši traženi smisao, pružen je jasan protuargument jamranjima pojedinih eminentnih kritičara o zaglavljenosti suvremenih pravaca u referenciranje na vlastitu (bolju) prošlost, a povrh svega, glazba je imala što za reći i znala kako izazvati slušateljstvo.

Za razliku od strujanja karakterističnih za prethodne godine, poput elektroničke glazbe više akceleracionističkog negoli revolucionarnog usmjerenja i rezignirano mračnih eksperimentalnih izričaja koji su s društvenom kritikom koketirali tek na razini dubiozno (ili čak neukusno) humornih provokacija, 2015. je obilježio svojevrsni glazbeni diskurs otpora fokusiran na propitivanje odnosa moći – kako u glazbenom, tako i u širem društvenom kontekstu. Primarna manifestacija toga sklonost je ka nepravilnostima i izigravanju očekivanja, postignuta primjenom struktura iz eksperimentalne i noise glazbe na elektroničke izričaje te prijenosom eksperimenata iz akademske domene u klupsku ali i obrnuto. Heterogena organizacija skladbi većine najzanimljivijih autora/ica ne nalazi uporište u jednoj temi, a polazišni motiv nije nužno eksplicitno glazbeni. Fragmentirana zvučna slika rijetko omogućava anticipiranje sljedećeg elementa, tišina je legitimni dramaturški dio koji označava nešto više od predaha prije obrata, isjeckani vokali i nagle stanke simoboliziraju uvijek prisutne prepreke, a pravo prvenstva na repeticiju imaju nelagodni elementi buke i raspada radije negoli utješni ritmovi i melodije. Tranzični kontinuitet i dramatični klimaksi erodirali su zajedno s ostalim, uvjetno rečeno, plesnim elementima, natrpani u premale vremenske odsječke da bi se razvili na uobičajene načine.

Ako je neko izdanje uhvatilo zeigeist 2015. u punom smislu – ne isključivo glazbenom, već i u smislu globalno destruktivnog stanja društva obilježenog ekonomskom i geopolitičkom situacijom, gubitkom kontrole i smisla – bio je to miks The Great Game: Freedom from Mental Poisoning (The Purification of the Furies) koji su potkraj ljeta objavili teksaški producent Rabit (Eric Burton) i Chino Amobi, jedan od ključnih predstavnika kolektiva umjetnika NON iz Afrike i dijaspore. Na omotu izdanja Amobi se poigrava prikazom Rodinovih vrata pakla, a dio naslova je – ništa manje simbolično – posuđen iz strateškog sukoba i “igara” velikih sila oko bliskoistočnog područja. Miks otvara dio naslovljen Arsenal of Democracy ponavljajućim uvodnim pozdravom koji podsjeća na kapitalističke kvazi-kritike kapitalizma u maniri Igara gladi; bezizražajni kompjuterski modificirani govor prekidaju monumentalni sintesajzeri i zvukovi oružja prizivajući pak svijet video igara. Nakon za plesnu glazbu stereotipnog samplea Check this out! slijede tišina, nasilan drop i monotone recitacije. Jedna od njih je repetitivno referiranje na poeziju Donalda Halla, tj. pjesmu The Man in the Dead Machine koja povlači paralelu između zarobljenosti ostataka poginulog pilota u srušenom ratnom avionu i zarobljenosti njegove hipotetske preživjele verzije u društvenom sustavu, još jednoj “mrtvoj mašini”.

Preko podloge dekonstruiranog klupskog zvuka prožetog eksperimentalnim i industrial utjecajima, ravnodušno izgovarani pojmovi poput slobode isprepliću se s onima kao što je industrija, “mi” se suprotstavljamo uvijek nejasnima “njima”, ironiziraju se ridikulozne prijetnje društvenom poretku kao što je “transseksualna sotonska budućnost”, a recitirana pjesma Staggerlee Wonders afroameričkog književnika i aktivista Jamesa Baldwina je – kao i ostale reference – sve samo ne slučajno odabrana. Tekst o zapadnjačkom problemu s konzumacijom – gaziranih umjesto alkoholnih pića – efektno je povezan s kritikom sve izraženije dominacije korporativnih sponzorstava u nezavisnoj glazbi nerijetko praćenih pozitivnim kritičkim konsenzusom; svojevrsne gentrifikacije dijelova undergrounda koje komercijalni divovi dekontekstualiziraju narušavajući, uvjetno rečeno, prirodne mehanizme scene i povisujući standard za okolinu koja ga naprosto ne može pratiti. Berlinski duo Amnesia Scanner i pjesnik Jaakko Pallasvuo koji potpisuje stihove na Angels Rig Hook, manje su suptilni i za razliku od Amobijevog i Rabitovog “gaziranog pića koje sponzorira tvoju dušu” ekspliciraju o kome se radi (Za podrobniji uvid u ovu problematiku, konzultirati tekst Dereka Walmsleyja Inside Red Bull Music Academy objavljen u veljači za The Wire).

Pallasvuovi stihovi za Amnesia Scanner na prvi dojam možda djeluju kao da balansiraju između apsurda, jeftine kritike i kritički savršeno pogođenih upotreba što popkulturnih što aktivističkih tropa, no zapravo uspješno postižu simbiozu s glazbom koja izmjenjuje različite žanrovske okvire, pristupe, boje zvuka i ritmove. Potkraj pjesnikovog doprinosa, kao neočekivani moment ugode u povremeno neugodnoj okolini, pozadinsko ASMR šaputanje uvodi u arpeggio na sintesajzeru, a najbliže pjevu dolazi manipulirani vokal koji ponavlja potpuno nerazumljive stihove. U jedva petnaest minuta trajanja Angels Rig Hook prelazi put od naftne platforme i onečišćenja oceana preko povijesnih referenci natrag do simbola konzumerizma i prirode, od ljudskosti do nasilja, od eksperimentalne glazbe do klupskih bas linija.

Bolivijsko-američka avangardna glazbenica Elysia Crampton također rado koristi tekst koji unatoč donekle apstraktnijem izričaju nudi dovoljno ključnih riječi za obogaćivanje glazbene atmosfere kao skladne cjeline disparatnih elemenata. Nakon nekoliko godina na sceni pod imenom E+E i bavljenja kolažiranjem posuđenih sampleova u kojima su pop zvijezde susretale minimalističke skladatelje, Crampton je u 2015. redefinirala vlastiti izričaj singlovima Moth/Lake i (mini-)albumom American Drift, nametnuvši se kao jedna od predvodnica izvođača/ica u potrazi za novim zvukom. Prethodno spomenute recitacije, mahom indiferentno izvedene, samo su dio zvučne slike sačinjene od toplih melodija i akustičnih zvukova koji prizivaju prirodni ugođaj, elegantno suprostavljenih hladnim mehaničkim ritmovima. Crampton uspijeva utjecaje različitih južno- i srednjeameričkih stilova kao što je npr. cumbia upotrijebiti u ambijentalne svrhe dozvoljavajući im da otplutaju izvan uobičajenog konteksta, u blago psihodelične i gotovo prog krajeve. Teksturu povremeno obogaćuju terenske snimke, posebice na Moth/Lake ili, s druge strane, elementi klupske glazbe dovedeni do groteske kao na središnjim komadima American Drifta. Oba izdanja istovremeno zvuče svježe i nude dovoljno poznatih utočišta, makar u odsječcima zvukova. To nekako odgovara i njenoj u više navrata iskazanoj kritici formalne potrage za novim produkcijskim trikovima koji se često uzimaju kao znak najnaprednijeg rada, odnosno nedostatku kritičnosti prema istom i pronalaska noviteta u starome, a jedan od uspjeha American Drifta upravo je postizanje ravnoteže između tih opreka. Crampton vrlo vividno oslikava američke prirodne krajolike, istražujući društvene narative koji ih naseljavaju, problematičnu kolonijalističku povijesti i još uvijek problematične rasne odnose i druga pitanja vezana uz identitet drugosti.

Za razliku od ovakvog, uglavnom smirenog smještanja društveno-povijesnih pitanja u prirodni kontekst uz nastojanje lišavanja istog antropocentričnosti, mnogi se glazbenici/e bave postavljanjem izazova pred neposredni društveni kontekst, bili to pojedinačni slušatelji/ce ili publika na izvedbenom mjestu poput kluba. “Za mene kao trans ženu, klub nije predstavljao prostor rasta, utočišta ili, na najprizemnijoj razini, mjesta gdje se jednostavno mogu osjećati opušteno”, kaže i sama Crampton za Resident Advisor opovrgavajući tradicionalnu percepciju kluba kao inkluzivnog prostora kolektivnog oslobođenja od inhibicija, neovisno o njegovoj djelomičnoj povijesnoj povezanosti s queer kulturom. Producent s akademskom pozadinom u elektroakustičnoj glazbi J’kerian Morgan alias Lotic ovu temu promatra u različitim aspektima i kontinuirano provlači kroz svoj rad. U skladbi Heterocetera, naslovljenoj prema pojmu iz eseja Audre Lorde, tako uzima zaigrani sample iz klasika ballroom kulture, pristupa mu sa znanjem o povijesti korištenog materijala rekontekstualizirajući ga kao rastrzani, napadni zvuk jeze i nelagode koji ni relativno plesni ritam ne uspijeva pripitomiti, konfrontirajući dominantni klupski narativ. Cijeli njegov recentni mixtape Agitations, slično kao podjednako zanimljivi Damsel in Distress iz 2014, kroz različite eksperimente, buku i kakofoniju kanalizira frustracije vezane uz patrijarhalne bjelačke obrasce kulture elektroničke glazbe; traume koje iako često dolaze iz osobnog iskustva, nipošto nisu isključivo osobne. Nasuprot Burialu i njegovim anonimnim suvremenicima ili sljedbenicima čija se vizija post-klupske depresije s plesnim tropima izmještenima u osobni nemir možda činila radikalnom kada se pojavila prije gotovo desetak godina, suvremeni producenti/ce nemir odbijaju smjestiti isključivo u osobnu domenu – unose ga sa sobom u dijeljeni prostor zazivajući raskid s klupskom utopijom i preispitujući društvenu ulogu u onome što se u interakcijama obično smatra intimnim pitanjima.

Buka, glasnoća i različiti elementi noisea u radu glazbenika kao što su Lotic, Rabit, Arca, Angel-Ho, M.E.S.H., Chino Amobi i drugi, predstavljaju pokušaj uspostavljanja moći prije kao vidljivosti i izazova marginaliziranih negoli kao autoritarne dominacije prostorom. Na mjestu uobičajenih sredstava postizanja željenih psiho-fizičkih reakcija poput euforije tu su militaristički, nasilni zvukovi vatrenog oružja i razbijanja stakla koji stvaraju tenziju u odnosu s ugodnim ambijentalnim dijelovima, predstavljajući istovremeno snagu i krhkost evociranih traumi s kojima se glazba razračunava te izjednačavajući osobno, društveno i političko. Samo supostavljanje oprečnih elemenata u malim vremenskim odsječcima svojevrsni je istup protiv normi, primjerice one koje se Rabit dotiče u intervjuu za The Quietus: “To da je nekakva anđeoska melodija percipirana kao feminina a nešto abrazivno i industrial kao vrlo maskulino je stereotip”. Kao i Lotic i Arca, Rabit rado istražuje tu opoziciju; recimo nježno melankolična ali ominozna melodija Advent otvara njegov aktualni album Communion koji vrlo brzo preuzimaju oštri beatovi i zvuk koji evocira zveket oružja, posebno interesantno u kontekstu rado korištenih kršćanskih motiva u nazivlju. Unatoč pretežnoj svrstanosti u eksperimentalni grime, Rabitova glazba ima možda više dodirnih točaka s industrial izvođačima poput Coil koje često navodi kao utjecaj, negoli s britanskom uličnom scenom iz koje je niknuo grime. Za Loiusa Carnella aka Visionista ta je klupska i ulična kultura na izvrsnom albumu Safe istovremeno u društvenom smislu izvor anksioznosti i u glazbenom izvor inspiracije, ali nipošto i konačni cilj dekonstrukcije instrumentalnog grimea, obilježene u prvom redu eksperimentalnim pristupom.

Neprilagođenost i nelagoda kontekstom patrijarhalnog heteronormativnog okruženja reproduciranog i u utopijskim prostorima poput kluba, odbijanje internaliziranih narativa kojima dominantni poredak uljuljkava u svakodnevicu iskazani su remećenjem konvencionalnog tijeka skladbi, otporom prepoznatljivim elementima i kontinuiranim izigravanjem očekivanja. Inzistiranje na zadržavanju klupske odrednice djeluje pak kao implicitni otpor jednom ranijem narativu, onom tzv. inteligentne plesne glazbe (IDM) čiji naziv vjerojatno referira u prvom redu na utemeljujuću kompilaciju Artificial Intelligence, no isto tako neizbježno uspostavlja distinkciju između dominantno instrumentalne, maskuline, bjelačke glazbe i onog “drugog”, manje inteligentnog. Za mnoge od spomenutih glazbenika klub je samo još jedan kolonizirani prostor koji valja osloboditi hegemonije, i to zvukom koji je inheretno političan jer u sebi nosi pregovaračku poziciju produkcije i reprodukcije nasuprot slušanja i tumačenja. Njihova je glazba prožeta elementima koji bi možda i ispunili očekivanu ulogu pružanja ugode da su drugačije posloženi i lišeni neugodnih zvukovnih dodataka i da, naposljetku, fiksacija klupske elektroničke glazbe na bass linije i vodeće melodije nije raznoraznim eksperimentima poprilično izvrnuta.

Neki glasovi pristupaju sličnoj problematici na nešto drugačiji način, koji nije niti eteričan niti agresivno disruptivan. Footwork producentica Jlin na zapaženom albumu Dark Energy istražuje mogućnost reinvencije žanra zadržavajući njegovu primarnu plesnu funkciju, no mijenjajući pristup stvaralaštvu oslanjanjem isključivo na originalnu produkciju umjesto uobičajenih tehnika sampleiranja. Glazbenica Aïsha Devi fokusira se na parelelu između transa kao spiritualnog iskustva i onog koje se često traži upravo u kolektivnoj dinamici kluba. Njena ideja skladbe podobne za plesne remiks verzije vokalno je manipulirana i mantrično isporučena recitacije feminističke poezije lišena beatova Aurat (Tool) s aktualnog albuma Of Matter and Spirit ili hipnotične skladbe procesiranog guturalnog pjevanja sa sjajnog EP-a Hakken Dub/Throat Dub iz 2014. Eksperimentiranje u vokalnoj izvedbi koja nastoji raskinuti s vlastitim kolonizatorskim europocentrično treniranim sopranom, guturalno pjevanje, poigravanje fizičkim učinkom određenih frekvencija, vokalne manipulacije i mantre kao izvor vibracija njenom radu doista daju dojam modernog hi-tech obreda koji ispod slojeva zvuka u klub unosi subverzivne teme.

Holly Herndon, jedna od najintrigantnijih autorica nove generacije, u sklopu kompjuterskog istraživanja u glazbi i akustici bavi se redefiniranjem različitih aspekata ne samo eksperimentalne elektroničke glazbe, od izvedbe do koncepta izdanja. Klub je tu samo mali dio jedne šire priče. “Zašto su eksperimentalni glazbenici uopće pozvani u klub ako to neće ništa značiti?”, pita se u intervjuu za The Wire prozivajući usput trend “eskapističkog techna”, ali ne ostajući dužna ni eksperimentalnim zajednicama u kojima se često “stvari sude prema tome koliko ih je teško bilo napraviti”. Već i sam čin neskrivenog opredijeljenja za kompjuter kao primarni instrument i u produkciji i uživoj izvedbi predstavljalo je otpor analognom fetišizmu, ali i tradicionalnom poimanju nastupa uživo koje je korijenje iz rock tradicije nekako uspjelo presaditi i na eksperimentalne i elektroničke scene. Herndon i njen partner Mat Dryhurst uživo nastoje dekonstruirati centralističku i hijerarhijsku koncertnu formu uključujući publiku na zvukovnoj, vizualnoj i društvenoj razini korištenjem momentalno dostupnih informacija na licu mjesta ili s društvenih mreža, čime dodatno preispituju granice nadzora kao još jednu od manifestacija moći vladajućih struktura.

Jedni polaze od rušenja postojećih konvencija, drugi već formuliraju nove koncepte, no ono većini spomenutih glazbenika/ca zajednički su aktivno pregovaranje budućnosti i zahtijevi za evolucijom žanrova, formata, prostora izvedbe, nekritičnosti publike. Umjesto nuđenja eskapizma tipičnog za elektroničku glazbu ili prakticiranja hermetičnosti koja često karakterizira eksperimentalne izričaje, nastoje postaviti solidne temelje ne samo za nove paradigme glazbenih izričaja nego i za drugačiju okružujuću kulturu – element koji prečesto pada u drugi plan pri kontekstualizaciji glazbe.