Kritika Što je zajedničko galerijskom prostoru i stand-up komediji? Naoko, ništa… Osim Mile Panić. U sklopu zatvaranja izložbe kustosice Antonele Solenički Na vrhu jezika, Mila, koja je ujedno i jedna od izlagačica, predstavila se prvi put ovdašnjoj publici i kao stand-up komičarka. Konceptualni okvir izložbe bio je jezik i njegov utjecaj na “odnose moći, pitanja uključenosti i isključenosti”, kako to opisuje sama kustosica. Umjetnici_e iz regije (uz Panić, izlagali su još i Žarko Aleksić, Neža Knez i Petar Vranjković) na različite su se načine bavili pitanjem jezika u kontekstu ove izložbe koja je rezultat programa NOVAci, osmišljenog da bi se mladim kustosima_cama na početku karijere omogućila infrastrukturna i mentorska podrška za realizaciju samostalnih projekata. Odabir mlade kustosice da izložbu, koja preispituje jezik kao alat formiranja društvenih hijerarhija, pečatira upravo Milinim komičkim nastupom, mogao bi se okarakterizirati kao uistinu organska kreativna odluka – iako naoko galerija i stand-up komedija nemaju što raditi u istoj rečenici.
Međutim, kolizija tih dviju formi – i bez poniranja u sadržaj Milinog nastupa ili konkretnost same izvedbe – već upućuje na dijalog o tome što pripada kojem jeziku i strukturi moći. Drugim riječima, je li se svijet visoke forme i hermetičnog diskursa galerijske umjetnosti spreman susresti s lascivnošću i neposrednošću stand-up komedije? Štoviše, treba li uopće galerija apsorbirati takav tip forme i stvarati suodnos s njime, otvarati se prema tome da postaje prostorom i za takvu vrstu interakcije s publikom, ili se radi o nasilnom guranju jednog vida autonomnog i drugačijeg sadržaja u drugi kojem jednostavno ne pripada (dapače, u kojem se distorzira i počinje stršati)?
Pitanje je, naravno, recipročno: treba li s druge strane stand-up komedija galeriju? Preuzeti breme prostora domaćina kompleksnih konceptualnih programa koji od publike mahom zahtijevaju određenu emotivnu distancu? I čija arhitekura usmjerava posjetitelja_icu prema individualnoj komunikaciji s izloškom, koji je češće nego rjeđe potpuno izmaknut od persone umjetnika_ce (što je dijametralno suprotno logici stand-upa)? Provokacija je, u najmanju ruku, dualne prirode – s jedne se strane postavlja problem svojevrsne aproprijacije, tj. umjetničke gentrifikacije drugih formi koje su bliže masovnoj publici iz nemogućnosti da proizvede vlastitu publiku, čime narušava integritet i slobodu kreativnih formata kao stand-upa. A s druge se strane može i problematizirati “popuštanje pritiscima” galerijske umjetnosti, u smislu da svoj program prilagođava komercijalnom ukusu i prestaje inzistirati na sadržaju koji ne odustaje od kompleksnosti i slojevitosti umjetničke ekspresije (nego se na određeni način predaje mašini “kreativnih industrija” koje sve više usisavaju ili bolje reći, preuzimaju polje kulture).
Preko granica jezika
Da postoji crni ili bijeli odgovor na sva ova pitanja, ne bi postojale umjetnici_e kao što je Mila Panić. Kako je i sama pojasnila u svom nastupu, Mila se stand-upom bavi (barem formalno) neovisno o svom umjetničkom radu. Time nije cilj naglasiti da je Mila-umjetnica odvojena od Mile-komičarke (štoviše, njih dvije sigurno se u mnogo autorskih točaka susreću i presreću) nego da Mila pored prakse izlaganja svojih radova u različitim institucionalnim prostorima internacionalnog predznaka, ima i praksu nastupanja u comedy clubovima, poglavito u Berlinu gdje živi i radi. Kompleksnost Miline umjetničke persone, koja utjelovljuje ravnopravno izlagačicu koja se “bavi različitim medijskim oblicima, poetičnim vizualnim i diskurzivnim elementima”, i Mile kao izvođačice stand-upa, koji osobno vidi jednako tako kao tip umjetničke forme, govori ponešto o našoj iluziji da jedan tip jezika poništava drugi. Odnosno da smo, konstantno, uronjeni u multidimenzionalnost diskursa koji nužno ne moraju biti ni kompatibilni, ali ni dijametralno suprotni, nego slobodno vibriraju u nekom supostojanju koje je prije svega dinamično. Između ostalog, Milino migrantsko iskustvo koje se naslaguje na njen slojeviti nacionalni identitet i iskustvo, govore u prilog tome da naše jezične strukture nisu međusobno isključive, nego u kohabitaciji proizvode mnogobrojne aporije, ali i stvaraju provokativne i intrigantne kolaže.
Samo se zatvaranje (pored stola s aperitivom za opušteniju atmosferu) sastojalo od stand-up nastupa, posloženog materijala koji je Mila-komičarka “ispraksala” izvoditi na engleskom, a koji je obgrlila freestyle diskusija i neposredni razgovor s prisutnima na domaćem jeziku kao neki vid “razgovora s umjetnicom”. Milina stand-up izvedba, koja se – za razliku od ostatka razgovora s publikom “po naški” – odvijala na engleskom, tako je na svojevrstan način postala manje bitna u svom kvalitativnom opsegu naspram svog meta značenja. Da se Mila pri izvođenju oslanja na sekundarni jezik koji čak nije ni službeni jezik države u koju je migrirala, da se takva jezična reprezentacija događa u podnedblju gdje se razumijemo na materinjim jezicima i možemo imati diskusiju na istima (ali nastup – umjetničku (re)prezentaciju ne) jasno upućuje na diskurzivne i jezične ironije koje su prožimale kako cijeli događaj tako i naš generalni društveni kontekst.
Naime, kako je sama Mila pojasnila, da se upustila u izvođenje komičkog teksta na srpskom, u snimci nastupa za hrvatsku kulturnu produkciju i distribuciju, isti bi morao biti titlovan. Stoga se Mila odlučila za onaj jezik koji donekle ima smisla prevoditi, iako bezbolnost recepcije umjetničke ekspresije na engleskom, na koju su po automatizmu pristali i umjetnica i svi pohodioci_teljice, govori štošta o jezičnoj hegemoniji engleskog jezika u svijetu vizualne umjetnosti koji je doista koncentrirani primjer “globalnog sela”. Valja napomenuti da je toj mogućnosti metačitanja pogodovala i olakotna okolnost da Mila doista jest stand-up komičarka (ne samo umjetnica koja odlazi na jednokratan izlet u dati format) i da doista jest smiješna – što zahvaljujući urođenoj komičarskoj kvaliteti i sposobnosti da “puno priča” koju je i sama istaknula, što zahvaljujući tome da je materijal stand-upa jednostavno dobar. Time je cjeloukupni nastup zaobišao kategoriju susramlja u koju je lako mogao skliznuti (ako ima išta gore od lošeg stand-upa, onda je to loš stand-up u galeriji) i uspješno raskrinkao cijeli niz neuralgičnih točaka umjetničke proizvodnje u kontekstu globalnog sela i jezičnog melting pota.
U recentnom periodu stand-up komedija je postala potencijalno najburnija platforma za iznošenje na vidjelo politički škakljivih tema te mjesto intenzivne borbe između izvođača_ica i publike u pokušaju raslojavanja što je to politička korektnost, gdje se ona pretvara u cancel culture i cenzuru te čemu se i, još važnije, tko se nečemu smije ili ne smije ismijavati. Ponovno, ima li egzaktnije forme koja se u trenutnom zeitgeistu može bolje uklopiti u izložbu čiji je naslov Na vrhu jezika?
Iza zidina umjetnosti
I dok Milina točka sadržajno odgovara trendu društveno-političke (auto)ironizacije kolektivnog i osobnog identiteta izvođačice i njenog okoliša, u Galeriji Nova dogodilo se nešto dodatno i suptilnije od elementarnog suočavanja s političko-povijesnim neugodnostima uz pomoć crnog humora. Svakako nije beznačajno kako se Mila u svojim šalama bez ustručavanja poigrava svojim iskustvom te političkim konotacijama odrastanja u Brčkom devedesetih, što dovodi u odnos sa svojim migrantskim iskustvom danas, dok plasira niz punch-upova pred zagrebačkom publikom. Ali ono što postaje važnije je suzdržanost zagrebačke publike da na njih reagira. Ta suspregnutost nije nužno proizašla iz manjka njihove komičke kvalitete, ili osobnog političkog opreza pojedinaca (iako je, dakako, i potonje moguće), nego se skrila u atmosferskoj neugodnosti – kao da je među svima zavladavala kolektivna zbunjenost oko toga kako proniknuti u jezični kȏd cijelog događanja na koji, svakako, nismo naviknuti u datim okolnostima.
Mila je sama naglasila kako je svoj stand-up svjesno odlučila “useliti” u svoj galerijski rad ne bi li ušla u neposredniji kontakt s publikom koja od nje kao autorice često ostaje udaljena više zidova. U tom je pogledu stand-up kao naglašeno neposredna forma trebao poslužiti kao metoda rušenja tih zidova i uspostavljavanja prisnije komunikacije s publikom općenito. Izvodeći tek po treći put svoj stand-up materijal u galerijskom prostoru, Mila je podijelila i varijacije u prijemu kad je riječ o njujorškoj, beogradskoj, a u konačnici i zagrebačkoj publici koja se, uostalom, uspostavila najtišom u sadašnjoj računici.
Ključan trenutak dogodio se kad je Mila pozvala jedine prisutne koji nisu kulturni radnici_ce ili umjetnici_ce u publici da dignu ruku, od čega se u prepunoj Galeriji Nova, jedva promigoljilo četiri do pet sramežljivih dlanova. Naime, više nego o ičemu drugom, Milin je ulazak u galeriju sa stand-upom progovorio je o očiglednoj i inherentnoj potrebi da autor_ica komunicira (na ovaj ili onaj način) sa svojom publikom te iskrenom očaju koji se stvara kad u prostoru ostaje samo tišina. Dok kvantiteta posjetitelja_ica galerija i drugih kulturnih institucija ni u kojem slučaju nije pravilo kojem se treba pokoriti, bez obzira na zahtjeve birokracije i kapitalističkog sistema, ne možemo se, kao oni koji žele i žeđaju komunikaciju s publikom, ne pitati gdje se dogodio jezični nesporazum? Stand-up nastup Mile Panić u Galeriji Nova stoga je sigurno jedan od najzanimljivijih autorskih istupa koji duboko ponire u naša vlastita jezična licemjerja i stavlja upitnik nad strukture moći koje formuliramo u jeziku i s jezikom visoke kulture.
ObjavljenoObjavljeno
