Kritika Hoćemo li gledati crtiće ako pojedem tikvicu?
Mogu li bebe lajati?
Jesi ju ti čula da laje?
Mama, jesi ti lajala?
Pa tko je onda?
Zašto moraš biti tako dosadna?
Ovo su samo neka od pitanja kojima me moja trogodišnjakinja danas zasula, ne shvaćajući da dok s poda čistim hranu, koju je njena mlađa sestra ispljunula i istovremeno pazim da ne dohvati tanjur pun hrane koja je dobra za nju, ali za koju ju nije ni najmanje briga, nemam vremena da se uključim u avanturu traganja za misterioznim lavežom. Zapravo, nemam toliko odgovora koliko moja kćer ima pitanja. Što nije samo po sebi neuspjeh, bar ne u njenim očima. Zašto ti to ne znaš? Kada ćeš saznati? Pretpostavim li da je neki pas u tom trenutku prošao ulicom ispred naše zgrade i iz nekog razloga zalajao, moj odgovor se može pokazati jako provocirajućim u slučaju da tamo u tom trenutku nema psa. Zašto si rekla da je tamo pas ako ga ja ne vidim? Ako zaključim da je to onda bio neki pas nekog susjeda, morala bih svakako objasniti zbog čega bi on zalajao baš sad, ako većinu vremena ne laje. Mogućnosti su zaista mnogobrojne, lavež je mogao doći iz bilo kojeg izvora. Na kraju krajeva, ako bolje razmislim, mogla je to biti njena sestra koja je zbog tikvice zalajala.
Zašto uvijek spavaš?
Zašto se ti ne možeš strpiti?
Zašto ti nikad nije dovoljno dobro?
Zašto uvijek moram ponoviti sve 3 puta?
Ovim (i mnogim drugim) pitanjima između tri majke i njihove djece započinje predstava Između nas 3. Premijerno nastala u sklopu desetodnevne radionice u organizaciji Art radionice Lazareti te u produkciji umjetničke organizacije Genijator, predstava se nastavlja na suradnju koju su autorice Ivana Đula, Lena Kramarić i Martina Tomić započele na projektima Između nas (2017.) i Kako je bolje biti mačka u Dubrovniku (2018.). U njima istražuju svoje pozicije majke i umjetnice (u jednoj, dvije), te propituju uvjete rada koji se primarno oblikuju njihovom majčinskom ulogom a potom umjetničkom odlukom. U ovaj projekt uključuju svoju djecu Dešu Đulu Vrbanić, Petra Đulu Vrbanića, Erina Saltarića, Luku Saltarića i Rudija Marinčića, te jednog tatu, Luku Vrbanića, koji ujedno potpisuje glazbu u predstavi.
Koliko god je uloga autora u klasičnom smislu već dovoljno napregnuta uvjetima rada na nezavisnoj sceni (nedovoljno financijskih sredstava, nedovoljno prostora za rad, nedovoljno vremena za istraživanje, nedovoljno izvedbi, nedovoljno publike, pa su tako autori_ce ujedno i producentice, tehničarke svjetla, čistačice scene, odjel za kostime i šminku, marketinški specijalisti,… i sve to neplaćeno), dijeliti proces rada na izvedbi s vlastitom djecom rastvara autorsku poziciju u prostor izvan kontrole. Dijete može nenajavljeno odlučiti ne sudjelovati, može se dogoditi da je baš taj dan hiperstimulirano svjetlima, zvukom, ili osobom u publici, može zaboraviti tekst, koreografiju, ili mizanscenu. Mogućnosti su mnogobrojne. Može odjednom zalajati. Ali opet, kao što mame šire ruke u nevidljivim pauzama predstave da bi zagrlile neko dijete, ili kao što pogledom nježnosti provjeravaju da li je sve u redu, tako i kao umjetnice šire kapacitete izvedbenog materijala da u njega uključe i ono što nije prije zamišljeno, planirano, iskontrolirano. Autorice ne mogu sa svojom djecom dijeliti kontrolu jer djeca ne mogu snositi odgovornost koja dolazi s odlučivanjem, ali s djecom ipak gube dio svoje kontrole, čime svjesno odlučuju učiniti granice svog autorstva maksimalno elastičnima: zašto?
U popratnoj Uputi za gledanje koju su gledatelji dobili na komadu papira prije početka predstave, autorice se pitaju se da li je njihovoj djeci sudjelovanje u njihovom radu teret ili luksuz. Još zanimljivije je pitanje da li je njima kao umjetnicama sudjelovanje djece u njihovom radu teret ili luksuz. Odgovor se možda čini lakim, osobito nakon iskustva lockdowna u kojem su roditelji diljem svijeta uvjete rada bezuspješno pregovarali s vlastitom djecom. Ali baš zato ova autorska odluka postaje dodatno značajna, jer ona je i teret i luksuz istovremeno. Mogućnost da donesu takvu odluku svojevoljno je sama po sebi luksuz. Obaveza da tu odluku dovedu do javne izvedbe je sama po sebi teret.
Postavljajući pitanja na koja nemaju odgovor, djeca i majke se čude svijetu (Zašto avioni ne plešu breakdance?), protestiraju autoritetu (Zašto mora biti sve po tvom?), predlažu alternative (Zašto mame ne bi igrale nogomet? (I hoće, ne brinite!)), odbacuju (Zašto su mame uvijek dosadne?) i odustaju od jednog da bi našli novo pitanje. Nadalje, očekujemo da umjetnost budi čuđenje u gledatelju. Vidi ju! Čuli su se razdragani glasovi iz publike kad je najmlađa izvođačica u prazninu scene utisnula vlastitu koreografiju dok su se ostali pripremali za tranziciju u sljedeću sekvencu. Vidi ga! Skok koji je precijenjen pa završi padom. Djeca s lakoćom izazivaju čuđenje kako u odraslima tako i u ostaloj djeci, u njima je potencijal življi nego u nama. Umjetnost to mora raditi osmišljeno. Ili ju ne primjećujemo. Ili se vraćamo svakodnevnim obavezama olakšani za cijenu karte koju smo bacili u smeće.
U tom smislu, majka je bliska umjetnici. Dopušta pitanja. Iscrpljuje se u potrazi za odgovorima. Na kraju priznaje da ne zna. Odustaje. Kreće iz početka. Obraća pozornost na ono što nije radila u zadnjem pokušaju. Svoju djecu uči istom radu: na podu dvorane pik trakom označavaju ravne linije. Imaginarna točka A i točka B. Svako dijete ima liniju po kojoj hoda. Prostor je ograničen na tu liniju, ali nije prepreka. Vrijeme je ograničeno tempom koji mame zadaju, ali se proširuje mogućnostima koje svako dijete upisuje u svoju putanju. Mame im daju upute. Kreni. Promijeni. Stani. Vrati. Iz početka. Brže. Sad sporije. Promijeni. Ispočetka. Tijelo je time dobilo zadatak. Ista pitanja ponovljena na različite načine dobivaju esenciju. Imaginacija iscrtana u različite slike dobiva priču. Priča ispričana različitim zvukovima postaje glazba. Jedan od dječaka uzima violončelo. Priča ide nekako ovako. Bio jednom jedan strašan zmaj koji je pokušao provaliti u dvorac. Prvi put nije uspio jer su zidine bile jake i čuvane. U drugom pokušaju, svi su zaspali, i stražari i dvorjani, pa je zmaj uspio ući u dvorac. Nastala je panika, pripremala se obrana, ali netko je brzo shvatio da zmaj ne želi uništiti dvorac jer već bi to učinio. Zmaj se želi kupati u bazenu. Želi biti dio priče. Dio kolektiva.
U tom smislu, umjetnost je bliska majci. Njeguje začudnost. Potiče nas da vježbamo svoju imaginaciju da bi mogli pričati svoje priče. Ako ne iscrpljujemo svoje limitirane kapacitete da istražimo nelimitirane potencijale trenutka u kojem se nalazimo, događa se isto što i s tijelom – mišići atrofiraju, raspon pokreta (i imaginacije) se smanjuje do točke zatočeništva, prostor postaje nepremostiva prepreka, a vrijeme se sužava u ništa. Točka A i B se stapaju, ne napredujemo, i propadamo.
S druge strane, koliko se majka i umjetnica razlikuju? Vjerojatno onoliko koliko su mame u predstavi slične tati u predstavi. Zašto ja nemam pitanje? pitanje je kojim tata prekida slijev pitanja. Zašto uvijek mora biti po tvom? vikne na njega jedna od mama nakon što joj je ugasio glazbu, potom tražio da prekine koreografiju. Čemu služe takvi prekidi ako se svijet ne zaustavlja, vrijeme ne čeka, zemlja se i dalje vrti, psi i dalje laju, a pitanja nisu iscrpljena? Zašto stati ako ništa drugo ne stoji? Svijet se i dalje utiskuje u naša osjetila – oko vidi, uho čuje, koža osjeća, ali kako zaista razumjeti što se događa? Ono što oko vidi nema zvuk i ono što uho čuje nema sliku, a ono što koža osjeti nema ni jedno ni drugo. Kako internaliziramo ono što spoznajemo osjetilima u znanje koje ostaje s nama i onda kada predstava završi, kad roditelji nisu blizu, kad psi zalaju jer se, najednom, pojavio zmaj? To je pitanje koje muči tatu, i koje muči mame. Hoće li našoj djeci sudjelovanje u ovom radu biti teret ili luksuz? Hoće li kada nastupi tišina moći čuti glazbu? Hoće li se nakon pada znati dići i otplesati koreografiju? Tata predstavlja ono što je nužno. Nužan prekid. Nužnu stanku. Nužnu tišinu. Nužnu dosadu. Zato da i djeca, i gledatelji, dobiju priliku da procesuiraju doživljaje u znanje koje će dalje koristiti. Da sva pitanja ne budu vježba u prazno, da rad ne bude uzaludan, a riječi bez smisla. Umjesto nagomilavanja pitanja i doživljaja da u sebi potražimo odgovore koje možemo ponuditi.
Tako i predstava završava zvučnom snimkom u kojoj djeca odgovaraju na pitanje što je umjetnost? Lijepa slika. Paška čipka. Može biti i ples. Tradicija. Kultura. Kultura ponašanja. Ministarstvo za lijepo ponašanje. Kapital kulture. Umjetnost je iranski tepih koji je kapital iranske kulture. Kažu djeca.
Pa zamislimo onda priču jednog iranskog tepiha:
Bila jednom mama koja je svaki dan tkala tepih. U njega je utkala mnogo boja i oblika. Satima je provlačila svilu kroz niti grube vune. Njeno dijete je od dosade zaspalo tik do njenih nogu. Tako su prolazili dani i godine. Jednoga dana tepih je bio gotov, ali dijete je već naraslo, otišlo u drugu zemlju i potpuno zaboravilo na tepih. Godinama je tepih stajao na zidu kuće stare majke i skupljao prašinu, paučinu i vrijeme. Dijete se vratilo da nađe majku, ali umjesto nje je našao tepih. Dijete upita: Gdje je moja mama? Tepih je odgovorio. Bila je to priča o jednoj dosadnoj mami i umjetnici.
ObjavljenoObjavljeno
