Video Piše: Sendi Bakotić
Nakon što smo oduševljeno pozdravili besplatne online sadržaje iz raznih krajeva svijeta u prvom tjednu karantene te više-manje odustali od nepreglednih virtualnih događanja već u drugom tjednu, nakon što su bezbrojne inicijative pojedinačnih umjetnika i institucija hvatale ono malo prenatrpanog medijskog prostora za samopromociju putem ponude većinom bazičnih sadržaja (poput arhivskih snimki kazališnih predstava) i kućnih videa, čini se da lockdown art još uvijek živi i evoluira, dapače, uzima zamah tražeći svoje mjesto u novom normalnom. Ili starom nenormalnom? Nismo više sigurni.
Negdje između starog, srednjeg i novog u nepopravljivo opustošenu riječku “luku različitosti” od 12. lipnja do 10. srpnja usidrila se aktualna izložba Tijela na pozornici: performans od kuće u doba karantene u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti kao dio rudimentarnog, ali nepokolebljivog programa Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture. Ovaj rad u nastajanju započeo je dvjema živim izvedbama Tijela na pozornici u kazalištu Teatro Linguaggicreativi u Milanu u prosincu prošle godine, u kojima su većinom talijanski vizualni umjetnici prihvatili izazov kustosa Andree Contina da se okušaju u umjetnosti performansa.
Ponovne izvedbe onemogućila je pandemija koronavirusa koja je baš u Italiji dobila tragičan predznak, a zaključani umjetnici odlučili su prihvatiti još jedan izazov – snimiti video performanse koji se bave njihovim, i svačijim, iskustvom izolacije. Performans je ovdje shvaćen u najširem smislu, bez ikakvih tehničkih ili stilskih uvjeta i ograničenja, podrazumijevajući samo akciju koja će biti izvedena kod kuće, koristeći sredstva koja su svakome od umjetnika u danom ograničenom okruženju bila dostupna. Video radovi umjetnika u svibnju su osvanuli na internetskoj stranici corpisulpalco.com gdje su i dalje dostupni, dok su u lipnju svoju reinkarnaciju dobili u riječkom MMSU, na poziv njegova dugogodišnjeg ravnatelja tik pred istekom mandata, Slavena Tolja.
Najavljujući izložbu ni manje ni više nego kao čin ljubavi i antikapitalističku gestu, kustos se u performativnom govoru na samome ulazu doslovno ogoljuje skidajući nebrojene slojeve odjeće, uvodeći nas u prostor dijeljenja intime, razotkrivanja privatnih prostora i alternativne realnosti empatične komunikacije između umjetnika i publike. Nakon što dezinficiramo ruke i bacimo pogled na dvije video projekcije koje čine izložbu (na kojima se 40-ak kratkih performansa vrti u loopu), nemoguće je pobjeći osjećaju da smo i mi na neki način njen dio. Potencijalni odmak publike od muzejske umjetnosti ili često hermetične suvremene umjetnosti performansa umanjen je tematiziranjem svima poznatih emocija i tema vezanim uz izolaciju. Uz poneko direktno korištenje poistovjetljivih motiva iz pandemijskog života, poput dezinficijensa ili pranja ruku (koje nikada nisu dovoljno čiste), gledamo estetski potpuno heterogene, ali većinom domišljate, višeznačne i duhovite umjetničke interpretacije zatvorenosti, čekanja, nošenja s beskrajnim danima, dosadom, tjeskobom i samoćom, zasićenošću vijestima, potrebom do prirode, itd.
Od vizualno profinjenih i simboličnih radova, preko konceptualnih izvedbenih minijatura, do korištenja vlastitih starih ili tuđih video materijala (neskriveno snimanih na računalu ili televiziji), ovu izložbu obilježava tehnološka nesavršenost i raznolikost koja uratke ne razjedinjuje, već ih povezuje u njihovoj snalažljivosti i vježbanju kreativnosti bez obzira na dostupna sredstva. Simone Falso tako koristi formu nijemog filma za prikaz svoje svakodnevice u kojoj su glavni junaci njegova djeca kao “nestrpljivi igrači šaha” te njegova žena kao “očajna majka”, simpatično loveći momente ludosti roditelja u karanteni. David de Carolis u antibakterijskom odijelu nakon svakog zvuka kućnog zvona postaje bogatiji za jednu kutiju od dostave hrane te postaje nezgrapna i zabavna (slapstickasta) živa kartonska skulptura, dok situacija hiperbolizirano ne eskalira u nestajanju čovjeka u kutijama.
Autorica Natalia LL iskoristila je snimku vlastitog performansa iz 2005. godine gdje je, kao proročki, ležala zatvorena u kavezu u antibakterijskom odijelu, a pravo je osvježenje veteranka performansa Katarzyna Kozyra i njena trilogija u kojoj u tjelesnoj maski golog, starog, raspadajućeg i pomalo robotskog, kiborgskog tijela obavlja tipične karantenske radnje, a sve uz zvukove klasične glazbe i kvazioperno zavijanje, iz čije kombinacije odjekuje, između ostalog, osnažujuće, zrelo žensko otpuštanje brige, apsurd i samoironija. Srećom, potonje značajke prevladavaju u većini radova, jer ipak nije samo floskula da nas u najizazovnijim životnim periodima najbolje spašavaju upravo kreativnost, zdrava distanca i humor.
Ponavljajućim motivom unutar cjelokupne izložbe pokazuje se kontrastiranje elemenata visoke umjetnosti i svakodnevice koje je najavljeno i putem vizualnog identiteta promotivnih materijala izložbe, na kojima nagi čovjek u liku antičke ili klasične skulpture stoji oslonjen na otvoreni, prazni frižider. Presijecanje estetski organiziranog i običnog, “slučajnog”, realnog života na neki način spušta umjetnost s njezina trona, a uzdiže svakodnevicu koja sama, takva kakva je, postaje umjetničko djelo. Estetiziranje svakodnevice i svakodneviziranje umjetnosti podsjeća na avangardne korijene samog žanra performansa, dok se zamućivanjem tanke linije između umjetnosti i života iznova otvara vječito pitanje što je umjetnost, kako funkcionira i kako bi trebala funkcionirati.
U vrijeme žongliranja pojmovima uživo i online te odnedavno i uživo online, samo jedna od aktualnih tema je mogu li i trebaju izvedbene umjetnosti (pre)živjeti virtualno, u neprisutnosti, na pozornici. Izvedbene umjetnosti prvenstveno su mjesta tijela i realnog okupljanja koje u svojoj živoj prisutnosti, naspram samo znakova podložnih interpretaciji, sadrži i presudan moment suživljenih energija kao prostora afektivnih dojmova i socijalnog kontakta. Zato je značajna razlika hoćemo li ove videe proscrollati na internetu ili se odlučiti za fizički posjet muzeju koji je sam za sebe događaj, uz planiranje, pripremu, dolazak na mjesto okupljanja, njeguje ritualnu atmosferu sudjelovanja u nečem posebnom.
Putujući od kazališta preko web stranice do muzeja, ova izložba izdržljivo mijenja kanale produkcije i distribucije, iščekujući sljedeće žive izvedbe, ali u međuvremenu dokazujući da umjetnost ne mora ovisiti o bogatim produkcijskim uvjetima, da je za nju, ako je konceptualna strategija dovoljno jaka, potrebno jako malo opreme te da može biti dostupna svima. Tijekom karantene smo iz istog razloga bili preplavljeni snimkama iz kućne radinosti koje su relativno demokratične društvene mreže jedno vrijeme podnosile kao kandidate za umjetnička djela, samo su najednom umjetnici postali svi koji su to htjeli biti.
Odlučuju li admini grupa na Facebooku što je umjetnost, ili možda selekcija lajkova? Neki radovi na ovoj izložbi podsjećaju na pojedine viralne “smiješne videe” iz karantenskog cyberspacea, a tanku granicu umjetnosti i dobre šale u ovom slučaju garantira afirmacija MSSU Rijeka, umirujući nas u duhu institucionalne teorije umjetnosti. Osim što smo vidjeli da umjetnost može biti jeftina (u smislu tehničkih i produkcijskih predispozicija), što i nije velika novost u konceptualnoj umjetnosti, nadamo se da neće morati biti jeftina, to jest profesionalno podfinancirana, u neoptimističnoj ekonomskoj perspektivi današnjice.
Ranjivost kućne perspektive i njena (ne)svjesna intima pretapaju se s političkim izričajem, politizirajući svakodnevicu i postavljajući je u poprište odnosa do širih društvenih previranja. Koja je uloga umjetnosti u vrijeme socijalne transformacije i revidiranja umjetničkih praksi i institucija? Možda udaljavanje od preokupacija estetikom materijalnih umjetničkih djela, prema novim pristupima organizaciji i strukturi života u kojima se okrećemo brizi za sebe i za druge. Etika solidarnosti postaje tako nova politička umjetnost, kao u performansu Nicole Bruna Residenza-Resistenza u kojem postavlja zastavu s oslikanim srcem i dugom na krovu zgrade i salutira s pogledom u daljinu. Zbog novih kolektivnih, nadnacionalnih iskustava u životnoj i medijskoj realnosti s ovom umjetnosti svi najednom imamo nešto zajedničko, a iako Tijela na pozornici sama po sebi ne donose neku novost u raspravu o “novim medijima”, njeno prigrljivanje nesavršenosti, ranjivosti i zajedništva te humor i pohvala kreativnosti – i to ne samo umjetničkoj, nego i onoj u kuhanju ručka i organiziranju svakodnevice, kreativnosti življenja u preživljavanju – osnažujući je moment i dobrodošao doprinos sceni.
Riječki MMSU postavljanjem ove izložbe pokazao je da ide ukorak s aktualnim društvenim zbivanjima, demonstrirajući pohvalnu propusnost, iako su slične tendencije postale sveprisutne – primjerice, već na drugom kraju Korza u Galeriji Kortil postavljena je Neizvjesna izložba s vrlo sličnim konceptom, ali umjesto milanskih u pitanju su lokalni umjetnici. Simptomatično je uključivanje u Tijela na pozornici samo jednog lokalnog umjetnika, i to Nemanje Cvijanovića, kojem je Covid-19 spriječio postavljanje Spomenika crvenoj Rijeci, a koji je ovdje dao očekivani – i dalje u javnosti kontroverzni – antifašistički doprinos. Djelomično adaptirani muzej dio je budućeg art kvarta na području bivše tvornice Rikard Benčić, najveće infrastrukturno ulaganje Rijeke 2020, koji se i dalje gradi i ostaje kao nada da Rijeka, iako vjerojatno neće postati profitabilni fokus globalnog turizma, možda još uvijek može dati doprinos uspostavljanju jače, održivije i homogenije umjetničko-kulturne scene.
ObjavljenoObjavljeno
