Tema Inkluzivni plesni kolektiv IMRC nastavio je niz suradnji s afirmiranim plesnim umjetnicama i umjetnicima te je projektom Đavolji odvjetnik Martine Tomić na prilično spektakularan način započeo novi blok orijentiran primarno na koreografkinje koje započinju razvijati autorski opus. Predstava je premijerno izvedena u sklopu trećeg bloka festivala Antisezona 19, koji uspješno aktivira uspavanu dvoranu Gorgona, otkrivajući sa svakim novim događanjem potencijale transformacije tog neobičnog prostora koji na zagrebačkoj sceni nikada nije sasvim zaživio. S obzirom na megalomansku arhitekturu dvorane, kao i pripadajuće institucije, plesne predstave teško dišu u Gorgoni, stoga se odličnim rješenjem pokazalo smještanje publike na samu pozornicu, iza spuštenog zastora, što neutralizira prostor i vraća ga na veličinu čovjeka. Odabir MSU-a za lokaciju produkcijski minimalističkog plesnog festivala svojevrsna je intervencija u zamrli visokoinstitucionalizirani kontekst; pomalo začudna, ali svakako vrijedna i poželjna, koja svakim sljedećim blokom čini prostor malo bližim, dostupnijim, malo više našim.
Publiku na sceni Đavoljeg odvjetnika dočekuju dvije gomilice smještene uz stjenke dvaju praznih zidova – jedna sastavljena od tijela koja se zagrijavaju, druga od instrumenata koji će se postepeno uključivati u izvedbu, poput udaraljki, cijevi, kolica… Od trenutka kada se petero izvođača i izvođačica – Mia Kevo, Leon Goličnik, Jason Mullhausen, Marjan Pajvot i Helvecia Tomić – poredaju u vrstu pored kulisa, odakle kreću pravocrtno u ples preko dvorane, svatko se od njih u svojoj traci profilira specifičnom energetskom kvalitetom te ritmom pokreta, koji će se održati tijekom cijele izvedbe. Strukturno kompleksna predstava komponirana je kroz geometrijski pravilno ispunjavanje izvedbenog prostora, prelascima s jedne strane scene na drugu, naizmjeničnim sabiranjem i raspršivanjem izvođača u prostoru, ulascima i izlascima, kružnim i spiralnim kretanjem. Svaka pojedina izvođačica i izvođač unosi specifičnu prirodu pokreta te publika ima priliku promatrati kako interferiraju nagle kretnje oslobođene kontrole jednoga tijela s tijelom koje skladno siječe prostor, zatim pokrete tijela koje neprestano gubi ravnotežu kako bi je savršeno spontano ponovno uhvatilo, s drugim koje niti na trenutak ne gubi fokus te trećim koje se neprestano zatvara i čuva.
Među performerima i performericama cijelo se vrijeme i posve vidljivo održava napeta povezanost, nježna briga, ali i nesuzdržani dodir, sa sviješću o pragu ugode drugoga tijela. Fokusirana pažnja u izvedbenim minijaturama, u kompozicijama dua i trija, ponekad koketira s gubitkom kontrole, no nikada ne prelazi samonametnute granice. Pokrete tijela iniciraju ruke, šake, dlanovi, koji presijecaju zrak, hvataju se za pod ili se opiru o druga tijela, miluju ili odguruju lica. Ponekad jedno tijelo klone na pod i drugi ga izvođač ili izvođačica odvlači sa scene, kako bi nekoliko trenutaka kasnije ponovno ušetalo na prostor igre, a ponekad cijela grupa skladno diše, spuštajući se i podižući, okupljajući i razdvajajući poput organizma koji istražuje vlastite znatiželje i moći. Članovi su isprepleteni u čvrstu strukturu, u koju svatko unosi prepoznatljivi senzibilitet, a dramaturški i koreografski šavovi ostaju vidljivi te postaju kvalitetom predstave.
Ipak se kao zvijezde izvedbe ističu Leon Goličnik i Marjan Pajvot, članovi kolektiva koji fizičkim mogućnostima odstupaju od normaliziranih očekivanja. Dok je Goličnik izrazito snažan izvođač čija je energija gotovo instantno proždiruća, privlačeći pozornost čitave prostorije ekspresivnim uvijenim pokretima, Pajvotova se nešto suptilnija prisutnost postepeno gradi kroz izvedbeno vrijeme. Način na koji dvojica plesača barataju tijelima, koreografskim vokabularom, a Goličnik i kolicima koja se pretvaraju u produžetak tijela onako kako to može glazbeni instrument, afirmira proširene plesačke moći i moći plesa, ne unatoč pretpostavljenim ograničenjima, nego u novim prostorima koje rijetko imamo priliku i privilegiju iskusiti. Troje preostalih izvođača i izvođačica pritom djeluju primarno kao vezivno tkivo koje izvedbu zadržava na okupu, omekšavajući oštre rubove koncentriranom, možda suviše kontroliranom izvedbom.
Predstava zadržava nešto sirove kvalitete u svojim različitim dimenzijama, počevši od samoga pokreta svakoga od izvođača i izvođačica, pa do glasnih uputa koje tijekom igre svojim partnerima izriču Mia Kevo i Helvecia Tomić te žamora koji naznačuje jedan od nekoliko lažnih završetaka. Eksplicitna komunikacija među plesačicama i plesačima povremenim govorom, dozivanjem i smijehom donekle razbija izvedbenu magiju, stvarajući time drugačiju vrstu magije, koja titra upravo u njezinoj radnoj kvaliteti. No u cjelini predstavom vlada izvjesna cerebralnost, možda i za nijansu prenaglašena promišljenost, koju čak i divlja sloboda dvojice već spomenutih izvođača ne uspijeva izbaciti iz balansa. Fantastično koreografsko i dramaturško vodstvo Martine Tomić i Nine Gojić oblikovalo je preciznu strukturu koja na trenutke djeluje pomalo kruto te možda ne bi bila naodmet veća razina opuštenosti izvođača, odnosno izvođačica, kao i strukture u cjelini, koja bi oduzela na pravilnosti izvedbe, ali bi olakšala da neupitan užitak u pokretu zaživi u svome punom potencijalu među svim uključenim umjetnicima i umjetnicama.
Isprva su jedini zvukovi koji pune prostor dah, pljesak, jauk, kontakt tijela i površina te tijela međusobno, no auditivni se aspekt rada postepeno nadograđuje. Iznimnu vrijednost u predstavi ima doprinos Nenada Kovačića kao glazbenog suradnika, pod čijim su vodstvom performeri i performerice izveli nekoliko glazbenih segmenata uživo, dok se kasnije u izvedbi priključuje i nenametljiva zvučna kulisa iz zvučnika, koja udara ritam izvedbi. Kako se izvedba zahuktava prema kulminaciji, sve je snažnija kvaliteta gotovo ritualističkog naboja, koji se nikada sasvim ne materijalizira, ali ostvaruje određenu asocijativnu vezu s Đavlom iz naslova. Nježno sumračna patina koja prekriva rad nastaje u kontrapunktu prema društvenim porivima infantilizacije ljudi koji su tjelesno ili intelektualno različiti od uspostavljene norme te pogleda koji ih uokviruje kao nevina, neoskvrnuta bića. Točna motivacija iza odabira naslova Đavolji odvjetnik ostaje donekle nejasna, no dojam je zaigrana afirmacija slobode, užitka u tijelu koji kroz izvedbu u svoj vrtlog uvlači i prisutnu publiku a da, što je osobito značajno, pritom nije mek i dirljiv, nego izazovan i moćan.
Plesne predstave IMRC-a suočavaju publiku s gotovo nevjerojatnom silinom prisutnosti performera, čiji je užitak u pokretu opipljiv na način koji konvencionalniji formati, s konvencionalnijim plesnim tijelima, ne utjelovljuju jednako nefiltrirano. Balansirajući u zamagljenoj zoni između profesionalne i amaterske umjetničke djelatnosti, rad IMRC-a stvara sasvim osebujnu ljepotu, koja lako prožima sve prisutne. Pritom se vrijedi prisjetiti da amaterske umjetničke prakse nisu manje zanimljive od profesionalnih, što je uostalom dubiozna dihotomija, te štoviše često nude neposrednost i mogućnost iznenađenja, kakvu institucionalna scena rijetko kada postiže istim intenzitetom. Ljubav, koja je u samome korijenu koncepta amaterizma, u tim je, nekonvencionalnim praksama manje spretno modelirana, manje posredovana. A u kontaktu takve sirove ljubavi sa spretnim koreografskim i dramaturškim vodstvom, kakvo projekti IMRC-a omogućuju suradnjama s afirmiranim autorima, autoricama te plesačima i plesačicama, svaki se put stvaraju neizmjerno vrijedna, ni s čim na izvedbenoj sceni usporediva djela.
Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
ObjavljenoObjavljeno
