Kritika Prije nego što su se stvari mogle napraviti trajnijima…
Ulazak u mrak izložbenog postava iz ljetnog blještavila stvara osjećaj iskoraka iz vremena i privremene dezorijentacije, obojeni ekrani i rastjelovljeni glasovi lebde u crnilu prostorije. Kako se pogled navikava na mrak, profiliraju se otočja zvučnika i projekcijskih platana uredno-neuredno raspoređena po prostoriji. Peta iteracija projekta Žene minorne spekulacije Nicole Hewitt izložba je u Black Boxu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, postavljena u sklopu Subversive Festivala kao uvertira premijeri dugometražne filmske inačice. Rađen u suradnji sa skupinom novomedijskih umjetnika i umjetnica, ovdje najprominentnije Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, uključujući Jasona Mullhausena, Hrvoslavu Brkušić i Hrvoja Nikšića, projekt je intermedijski/multimedijski serijal ispleten od imaginativnih skokova oko središnje teme na razmeđu dokumentarizma i fikcije, povijesti, para-povijesti i budućnosti.
Ishodište Minornih spekulacija neolitske su keramičke figurine pronađene u tisućama uz tok Dunava na području nekadašnjeg Istočnog bloka, koje datiraju iz cca 6000 g. pr.n.e. Iako u svom matičnom znanstvenom području zauzimaju istaknutu poziciju, ove su figurine u kolektivnoj svijesti neprisutne, sitne i nespektakularne naspram impozantnijih tragova daleke povijesti, slučajno (ponovno) pronađene kada je Hewitt posjetila Vučedol radeći na ranijem umjetničkom doku-fikcionalnom projektu Ova žena se zove Jasna. Ta zapažena višegodišnja transmedijska trakavica provedena u deset izvedbenih epizoda koje su konačno uvezene u skicu za povijesni roman koncipirana je oko fikcionalnog naslovnog lika, krojenog od mozaika priča koje su podjednako specifične i univerzalne te raznorodnog dokumentarnog materijala u čijem je zaleđu ratna trauma devedesetih.
Iako je prostorno-vremenski kontinuum Spekulacija, koje sežu 8000 godina u prošlost i budućnost, jasno različit od Jasni, organska se veza među radovima stvara preko središnjih interesa istraživanja te umjetničkih medija i modusa. Oba projekta polaze od eksperimenata s moćima pripovijedanja i poetskog jezika kao medija konstrukcije i artikulacije (alternativnih) povijesti, preokupacija političkim, intelektualnim i afektivnim iskustvom nevidljivosti žena u društvu prošlosti-sadašnjosti-budućnosti, te nestalnosti i varijabilnosti rada koji medijski meandrira.
Podrijetlo figurina, njihova funkcija i priča postanka koja pripada vremenu toliko dalekom da je odavde jedva mislivo, ostaju nam nepopravljivo nedostupnima. No kako je riječ o rodno obilježenim figurama refleksno ih objašnjenje njihove prirode u zainteresiranim krugovima vezuje za simboliku plodnosti, po uvriježenoj tradiciji da se ženskost tumači kroz reproduktivnu paradigmu. Nicole Hewitt vlastitim spekulacijama kontrira patrijarhalno-reduktivnim konvencionalnim asocijacijama tog tipa i otvara prostor za alternativne pri/povijesti o artefaktima koji je opipljivo fasciniraju, i koje u njezinim rukama dobivaju hipnotičku auru zemljane magije.
uglavnom, iznad dugog
ali prema vrsti sadašnje podjele
očito znatan nedostatak
Same su figurine oštećene, razlomljene, skrhane vremenom, a svaki pokušaj eventualne rekonstrukcije bio bi osnovan na slijepim nagađanjima o narušenom totalitetu. Apsolutna je perspektiva uvijek iluzorna i uvijek zapravo pristajemo na lomove i slijepe kutove, fragmentiranu i subjektivnu stvarnost koju spontano nadograđujemo, pretvaramo u narativ, a umjetničke preradbe ne/stvarnosti ekspliciraju uokvirivanje već upisano u življeno iskustvo. Svaka naracija nužno zalazi u područje fikcije, materija se oblikuje i modelira već samim pogledom prije nego što se obrubi okvirom kadra ili margina koje signaliziraju prostor neviđenog/nevidljivog ili neizrečenog/neizrecivog. Granice svojom ambivalentnom prirodom usmjeravaju pogled na nutrinu, ali uvijek i markiraju postojanje svega onoga što isključuju, što ostaje izvan domašaja. Nicole Hewitt autorski gradi na nedorečenostima tako što ih radikalizira, otvarajući višeznačnost rubova u prostor imaginacije, otpora i dekonstrukcije/rekonstrukcije svijeta.
uzvratila pojavu, uzvratila odraz
okrenula se
od nenaglašenog dojma
odnosno domet
Dok su neke od varijacija na Spekulacije uključivale živu izvedbu i prisutni autorski tim, postav pete sekvence podnaslovljene Mutacije u sklopu Kinematografija otpora sav je satkan od odsutnosti, sablastan u razlomljenoj jeci iskorijenjenih i uvišestručenih temporalnosti. Za razliku od kolektivnosti izvedbenog modusa, pa i festivalske kino-situacije koja tek slijedi s projekcijom filma kao finalne inačice u sklopu Subversivea, izložba potencira osamljenu recepciju, osjećaj odvojenosti, intime koja je moguća samo in abstentia. Vrijeme umjetničke recepcije privilegirano je vrijeme, para-vrijeme ili vrijeme u kontrapunktu, povraćeno vrijeme koje se u sistemski stiješnjenim tablicama i rešetkama imperativa hiperproduktivnosti lažno percipira kao potraćeno ili ukradeno iz rasporeda. Izaći na neko vrijeme iz kapitalističkog ubrzanog stepera u prostor alternativnog protoka vremena nosi iznimnu vrijednost kao zasićena ispražnjenost, više ili manje rastegnuti događaj koji traži pozornost, ali je i defokusira, raspršuje, oslobađa.
Provela sam u crnoj kutiji tri puta po gotovo sat vremena, najprije trepereći između podražaja koji su se naizmjence izdvajali i ponirali u šum. Drugi put sam se nešto mirnije premještala s točke na točku, osjećajući kao da sam se dematerijalizirala i postala sama dijelom razlomljene priče koja promiče kao san. Treći sam put pokušala mapirati postav, prihvaćajući poraz na svakom koraku kao dio igre:
Prvi se roj vizuala iza kulisa sastoji od četiri platna na kojima različito obojene ruke umjetnice meko barataju sitnim artefaktima, predmetima koji u koliko god nježnom dodiru djeluju ranjivo, ali živo, kao životinjice koje bi u svakom trenu mogle klisnuti iz stiska. Zdesna iz zvučnika dopiru glasovi, isprva se čine savršeno razgovijetnima, ali kako im poklanjam pažnju, svako mi malo riječi izmiču; što pozornije slušam, to priča koja se premješta u vremenu više razotkriva svoju rupičastu prirodu. Na sredini prostorije vrti se crno-bijela (možda) arhivska snimka na kojoj nešto grublje i dlakavije ruke, (možda) znanstvenika čija će ruka ispisivati službenu povijest, barataju srodnim predmetima pred okom neke davne kamere. Taj loop prati još dva platna, dvije folije, dva teksta: jedan discipliniran, nepravilnog ritma, čitak, ali rezovima okrnjen. Drugi kaotičan, fluidan, odrezan, u kojemu se riječi prelijevaju, lome, blijede na folijama. Preko puta tog segmenta još je nekoliko zvučnika koji odašilju svoju jeku, a u udaljenom kutu još jedno platno s dijapozitivima na kojima se izmjenjuju portreti crnih i bijelih figurina, lijepih i samodostatnih osvjetljenih na crnoj podlozi.
Koja je od te dvije udaljenija
bliža
pozvana zamijenjena isključena privremena
Ova
No fokalna točka izložbe veliko je platno s foteljom u kojoj uranjam u isprekidani film dijapozitiva koji se izmjenjuju, stapaju i preklapaju iz pet svjetlosnih izvora. Nešto između dokumentacije umjetničkog rada i privatnog arhiva ljetovanja s pripadajućim klišejima suncobrana, bazena i zalazaka sunca. Zvučnici slijeva tada donose zvukove koraka, razgovora, glazbe, kao da se nalazim pred iščašenim sjećanjima na film. Večernjim suncem obasjane zgrade, raznolika priroda, hosteli, obroci, paketići duhana, teksture blata, raspucale zemlje i plastike. Sami su prizori trag traga koji ostaje nakon svakog kontakta, koji će možda jednom neka daleka budućnost pronalaziti i interpretirati, slagati, preslagivati i pogrešno shvaćati. Neprisutni/sveprisutni lik znanstvenice budućeg vremena, arheologinje-vremeplovke ispreda paučinasti sloj preko čitavog postava kao fantazmatska refleksija vremena koje (možda) stiže.
Autoritarni narativi institucionalne znanosti pripovijedaju povijest te oblikuju neposrednu sadašnjost i pretpostavljenu budućnost, gradeći na iluzornom performativu objektivnosti. To povjerenje u jednoznačnost institucionalnih paradigmi pak snažnije figurira u općoj kulturnoj svijesti negoli unutar samih znanstvenih terena koji samosvjesno zauzimaju poziciju autoriteta, znajući dosege i ograničenja svojih znanstvenosti. Destabilizacija tih i takvih narativa iznimno je potentna subverzija, kojoj Hewitt prilazi donekle ludički, otvoreno, meko i duboko investirano. Dio privlačnosti pristupa Nicole Hewitt leži u prepoznatljivoj poetici koja je duhovita i pametna, sofisticirano slojevita i zaigrana, angažirana uvijek iskosa i sklona autorefleksivnoj demistifikaciji, bez konačnih odgovora i zatvorenih struktura.
Usuprot institucionalnoj težnji da se neizbježna fragmentarnost povijesne perspektive pretvori u znanstveni monolit makar privremene i parcijalne neupitnosti, Hewitt & co. lomove instrumentaliziraju i pretvaraju u osnovu prakse, podjednako u gradivni element, metodu i estetski postupak. Istovremeno, Žene minorne spekulacije nije hermetičan rad, on nam govori sve što trebamo znati na po nekoliko načina, ostavljajući mogućnost, faktički nužnost, da se pukotine ispune imaginacijom svake pojedine osobe koja se upusti u vlastito otkopavanje u crnoj kutiji. Kompleksnost rada izazovna je i komunikativna, tražeći u recepciji izvjesno labavljenje, konstruktivno odustajanje od toga da se rad posve dohvati, da se narativ sistematizira i postane prepričljiv onkraj ključnih riječi i lepetavih dojmova.
Izložbu na osobiti način nije moguće fotografirati, zatvoriti u kadar, katalogizirati i dokumentirati izvana. Bitan aspekt ovako procesualno koncipiranog i realiziranog rada njegov je temeljni otpor tržišno-ekonomskoj logici suvremenog artworlda; rad nije jedan, nije jedinstven, nije jednoznačan, a samim time nije ga moguće sasvim fiksirati, nije marketibilan, odnosno nije kupljiv. Rad je u doživljaju koji je istovremeno lijep i nelagodan, no izvjesna je latentna tjeskoba sadržana u projekciji pogleda na naše doba iz budućnosti udaljene istih a drugačijih osam tisuća godina, koliko nas dijeli od rođenja podunavskih figurina. Ta nas maštarija poziva i da se suočimo s vlastitim trenutkom u vremenu, sa svim sjajem, bijedom i komičnom groteskom, ali i jezom u lice nezamislive buduće povijesti ovako duboko ranjenog svijeta.
Objavljeno
