Blic Ni toliko nova ni toliko mlada, glazbena scena koja se bavi zvukom na drugačiji način, koja ga istražuje, koja improvizira, koja objeručke prihvaća nove forme zvukovnog izričaja i koja gradi sasvim nove i kritički promatra stare ideje glazbenog djela još uvijek nije dobila svoje prostore i svoja mjesta. Stoga se različiti glazbeni događaji kompromisno smještaju u prvenstveno galerijske prostore koje se može lakše prilagoditi različitim potrebama.
Takvo izmještanje glazbenoumjetničkih praksi u prostore drugačije namjene nije samo po sebi upitno, ali govori o (novom) karakteru takve glazbe, kao i okolnostima koje ju okružuju. S jedne je strane, nepobitna je činjenica da glazbena umjetnost izlazi iz uskih okvira isključivo auditivnog te samim time počinje svoje prostore nalaziti i izvan tradicionalnih koncertnih dvorana. Takve tendencije nisu novo otkriće – možemo ih pratiti već desetljećima. No s druge strane možemo se sasvim legitimno zapitati gdje su ti primarno glazbeni prostori koji bi trebali odgovoriti i na potrebe takvog tipa umjetnosti.
U okolnostima nedostatka prostora djeluje i Sine Linea, koja se ove godine održavala od 18. do 19. studenog u Galeriji Greta. Ta platforma novog zvuka još od 2009. godine, s malim diskontinuitetom, radi na stvaranju mjesta na kojima bi se predstavljalo umjetnice i umjetnike “koji se bave prvenstveno novim formama zvukovnog izričaja, kao i inovativnim praksama audio-vizualne izvedbe”. Pritom se kao njeno važno obilježje posebno ističe ugodna neformalnost koja je bila uočljiva i ove godine. Takav otvoren i nepretenciozan pristup glazbenom događaju anulira negativne simptome poput malograđanskog “hodočašćenja” u važne zagrebačke koncertne dvorane, a umjetnicama i umjetnicima daje svojevrstan siguran prostor u kojima bi se trebali osjećati dovoljno slobodno da predstave, često i po prvi puta, svoje radove, čak i one nedovršene.
Prvog dana predstavile su se studentice Barbara Miše i Alma Čakić svojom auditivnom adaptacijom Čehovljeve pripovjetke Crni monah. Njihova zamisao je bila auditivno pratiti njezin siže, istodobno manipulirajući snimljenim zvukom i stvarajući ga na licu mjesta. Radi se o solidnom početku za mlade umjetnice koje su se odlučile zakoračiti u novi umjetnički izričaj. Njihov rad je bio uredan, u svojoj formalnoj strukturi podosta minimalistički, ali ipak nedovoljno uvjerljiv. Uz vrlo malo elektroničke razrade i manipulacije snimljenog kompozicija je mogla biti i znatno kraća, a time i zanimljivija. Efekti rađeni pomoću mikrofona, kartona i selotejpa, koji su bili potencijalno zanimljiv moment, ipak su ostali nedorečeni i nedovoljno samouvjereno odrađeni. Naglašena četverodijelna forma ipak je ostala samo na razini tehničke informacije, ne i auditivne.
Sličnim putem su se kretale Vanda Kreutz i Dorotea Cerin. Njihov je rad zamišljen kao svojevrsna simbioza auditivnog i vizualnog – pomoću videosignala umjetnice su generirale zvuk, istodobno manipulirajući njime. No iako publici nisu bile u potpunosti vidljive vizualne komponentne rada, možemo zaključiti da su umjetnice provele premalo vremena u razradi svoje osnovne ideje. Njihova je izvedba bila monotona: sitna manipulacija zvukom nije se pokazala dovoljnom da se razvije njena konkretnija dramaturgija. Ideja da se zvuk generira kroz videosignale zanimljiva je, ali je ipak samo ideja koja još ne čini razrađeno djelo.
Navedeno nije bio problem isključivo ove izvedbe. I u drugim je slučajevima bilo moguće primijetiti kako je ponekim umjetnicama i umjetnicima ideja sama po sebi dovoljna ili da možda postaju previše ovisni o njoj, čineći da koncept rada postane sam sebi svrhom, a realizacija gotovo redundantnom. Na sličnom problemu se poskliznula i Ksenija Ladić, koja je krenula od prikupljene verbalne građe. Pažljivo prisluškujući i bilježeći razgovore raznih ljudi tijekom više godina stvorila je korpus rečenica koje je iskoristila za svoju knjigu, a potom i glazbeno djelo. Četiri rečenice odabrala je ponavljati u svojevrsnom loopu te je polako, po uzoru na američke minimaliste, radila na gradaciji čija je kulminacija, nažalost, izostala. Zbog nedostatka odvažnosti, rizika, a možda i imaginacije, njeno je djelo također ostalo na razini korektnoga.
Mirela Ivičević dolazi iz nešto drugačijeg miljea, odnosno iz područja tzv. umjetničke glazbe, što se odmah čulo u njenoj kompoziciji. Riječ je o djelu koje je još u procesu nastanka i koja se, naravno bez predumišljaja, nadovezuje na prethodno navedene kompozicije ili umjetničke radove. Njena kompozicija je bila formalno dobra, bez osobitih nedostataka. No zanimljivim mi se čini istaknuti njeno nešto drukčije polazište.
Ivičević kreće od vrlo jednostavne, gotovo staromodne ideje – snima gudački orkestar i potom manipulira snimkama, povremeno ubacujući zvukovni isječak iz jednog Stockhausenovog intervjua. Njeno polazište, dakle, nije pokušaj novog načina generiranja zvuka – Ivičević koristi jedan već toliko poznati pristup i na njemu gradi svoju kompoziciju. Utoliko, ona težište stavlja na realizaciju i razradu glazbenog djela, kako u oblikovnom, tako i u psihološkom smislu. To, dakako, uopće nije neobično uzmemo li u obzir da se obrazovala na Muzičkoj akademiji na kojoj se zanatski dio (naravno, zapadnoeuropske klasične glazbe) izrazito stavlja u prvi plan. No to ne znači da njena kompozicija nije suvremena ili da ne pridonosi suvremenoglazbenoj sceni. Pokazuje to samo da su njena sredstva, kao i pristup kompoziciji ili djelu drugačiji – u ovom slučaju možda i nešto sretniji.
Nasuprot tome, Luana Lojić, također studentica ALU, svojom je audio-vizualnom improvizacijom na vrlo zabavan, na prvi pogled čak i naivan način dovela u pitanje umjetničko djelo, proces umjetničkog rada, pa čak i ulogu i poziciju samog umjetnika. Ona je vrlo sramežljivo naglasila da joj je ovo bilo prvo bavljenje zvukom i da se ne razumije u tehnička pomagala kao što su mikseta ili mikrofon, te se odlučila poslužiti internetom kao polazištem. Krenula je od Wikipedijine natuknice Sound iz koje je izvlačila ideje za sljedeće poteze koje je publika mogla pratiti na projekciji. Tako je preko pojmova izvučenih iz samog teksta – kao npr. “sinusoidni ton”, “binauralni ritam” i dr. – koje je zatim putem različitih internetskih stranica reproducirala, stvarala i improvizirala zvukovnu situaciju. Također, putem raznih generatora zvuka uspjela je djelomično i manipulirati reproduciranim zvukovima, barem u segmentu visine i jačine tona. Njen hrabri ulazak u nešto što ne smatra sigurnom prostorom i hrabro istraživanje čime nepregledan virtualni prostor interneta može doprinijeti umjetničkoj izvedbi rezultirali su iznimno zanimljivom improvizacijom.
Na rubu improvizacije se kretala i Deborah Hustić, poznata kao umjetnica koja je bavi prvenstveno live elektronikom kao i DIY instrumentima. Njena izvedba s elementima improvizacije istražuje mogućnosti različitog generiranja zvuka i manipulacije. U tom smislu može se reći da je njen rad u startu široko poetički postavljen – negdje između elektroničke glazbe na liniji umjetničke glazbe i elektroničke glazbe na liniji popularne glazbe. Taj iskorak u popularno je sam po sebi izdvojio autoricu iz ostatka programa, a osim auditivnog doživljaja, taj je dojam naglašavala i njena fizička pojava koja nikako nije bila ukočena ili suzdržana. No iako su mnogi njeni glazbeni postupci i rješenja bili zanimljivi, ostali su nepovezani. Treba istaknuti tendenciju umjetnice da se fokusira na dobiveni zvuk, ali ga ne povezuje s drugim zvukovima i ne radi na formi. Njena improvizacija se činila kao skup više ili manje povezanih cjelina koje su se prije doimale kao uspješno riješeni zvučni problem, ali ne i više od toga. Na vrlo dobru tehničku podlogu u ovom je slučaju samo trebalo dodati umjetničke imaginacije da bi se postigla uspješnija realizacija.
Naposljetku, ne treba zanemariti ni politički iskorak koji je napravila Sine Linea. Posljednjih par mjeseci s razlogom smo mogli čitati sada već pozamašni broj različitih tekstova koji se bave položajem žena u glazbi. Pa iako se te rasprave uglavnom kreću oko domene popularne glazbe, ni ova, nazovimo ju elektroničko-eksperimentalna, nije isključena iz te priče. Kao odgovor na prošlogodišnje izdanje u kojem su sudjelovali isključivo muškarci, na ovogodišnjem su se predstavile samo žene. Ovu činjenicu ne bismo smjeli previdjeti – davanje većeg prostora umjetnicama i širenje njihove vidljivosti iznimno je važan čin.
Ovu je priču na zanimljiv način zokružio videorad #popfem Sare Glojnarić i Binhe Haase koji je kritički propitivao patrijarhat i mizoginiju. Vrlo jednostavnom tehnikom kolažiranja isječaka različitih antifeminističkih govora autorice su izokrenule sve prisutniji desni diskurs u svoju korist, gradeći jedan feministički angažiran rad. Iako bi autoricama neki mogli zamjeriti zvučno neobrađenu govornu liniju i posljedičnu nerazumljivost teksta, rekao bih da je zbog koncepta rada glasove i identitete protagonista bilo nužno ostaviti u (gotovo) izvornom obliku.
Odmaknemo li se na trenutak od tehničkih aspekata njihovog rada prema široj perspektivi, vidjet ćemo da Glojnarić i Haase istovremeno otvaraju i mnoga pitanja oko političke ili aktivističke uloge eksperimentalne glazbe, koja često ostaje zanemarena ili se smatra da joj nije primjerena. No nije li sve predstavljeno u sklopu Sine Linea na neki način bilo političko? I nisu li ti radovi pokazali da se eksperimentalna scena kritički odnosi prema glazbenoj umjetnosti i njenim naučenim obrascima? Neovisno o tome može li se iz njih iščitati eksplicitna namjera ili ne, valjalo bi dopustiti da eksperimentalna glazba iziđe iz svojeg zaštićenog balona i otvoreno prihvati svoj potencijal za društveni angažman.
ObjavljenoObjavljeno
