Kritika Prema izvješću Kraljevskih botaničkih vrtova u Kewu, na svijetu postoji oko 391 000 biljnih vrsta. Biljke se koriste u medicini, kao hrana, gorivo, sirovina… i, naravno, proizvode kisik. Može se reći da biljke omogućuju život svih životinja, uključujući ljude. Da milijune godina zemaljske povijesti pretvorimo u metre, povijest biljaka iznosila bi 500 metara, dok bi nama ljudima pripalo tek nekoliko centimetara. Puno se piše o antropocenu i utjecaju ljudi na okoliš, no upravo su biljke zaslužne za “nijemu no nezaustavljivu kolonizaciju okoliša” i “radikalnu transformaciju geokemijskih ciklusa planeta”, kako u uvodniku zbornika The Language of Plants (2017.) tvrde Monica Gagliano, John C. Ryan i Patrícia Vieira.
Međutim, znanstvenici upozoravaju da je čak 21 posto biljnih vrsta – ili jedna od pet – pod rizikom od izumiranja. Unatoč tome što biljke svakodnevno koristimo u različite svrhe, biljni svijet nije nešto o čemu aktivno razmišljamo (osim kad Botanički vrt ima rasprodaju). Filozof Michael Marder u knjizi Plant-Thinking (2013.) primjećuje da se “apsolutna familijarnost biljaka preklapa s njihovom potpunom čudnovatošću, s nesposobnošću ljudi da prepoznaju elemente samih sebe u formi biljnog bića”. Sklonost ljudi da ne primjećuju biljke u svom okruženju toliko je upečatljiva da je fenomen dobio i svoj naziv; botaničarke i pedagoginje Elisabeth Schussler i James Wandersee 1998. opisali su to kao “biljno sljepilo” (plant blindness). Biljno sljepilo uključuje, primjerice, neprepoznavanje važnosti biljaka u biosferi te antropocentrično shvaćanje da su biljke inferiorne životinjama i samim time manje vrijedne naše pažnje.
I znanost se, povijesno gledano, puno više bavila proučavanjem životinja jer su one “bliže” ljudima (inteligentne, pokretne, svjesne), dok su se biljke istraživale samo u kontekstu korisnosti za ljude, npr. kao hrana i lijekovi. Također, neka istraživanja otkrila su da su ljudi bolji u vizualnom prepoznavanju životinja nego biljaka – koje umjesto kao zasebne jedinke vidimo kao, pojednostavljeno rečeno, nedefiniranu hrpu zelenila. Posljedično, projekti vezani uz proučavanje i očuvanje biljnih vrsta dobivali su vrlo malo znanstvenog interesa i financijske podrške.
Međutim, takvo shvaćanje počelo se postepeno mijenjati. Još je Darwinov otac Erasmus, također znanstvenik, tvrdio da su biljke živuća bića te im je pripisivao osjet, pokret i određenu razinu mentalne aktivnosti. U proteklih par desetljeća pojavila su se neka nova područja istraživanja, od biljne neurobiologije do kritičkih studija biljaka (animal studies su totalno passé!), koja biljni svijet vide kao aktivan i sposoban za kompleksnu komunikaciju. “Biljna aktivnost pojavljuje se pod krinkom pasivnosti, odnosno nikad se ne predstavlja kao takva,” piše Michael Marder. Dakle, biljke nisu tek pasivni nepomični organizmi ostavljeni na milost i nemilost okruženju u kojem se nalaze, već bića koja su kroz evoluciju naučila vrlo dobro koristiti ono što im je na raspolaganju.
Ideju da biljni svijet živi aktivnim i kompleksnim životom koji je nama ljudima potpuno nedostupan osvijestila sam prije par mjeseci čitajući roman Semiosis (2018.) američke SF spisateljice Sue Burke (konačno prilika da ga negdje spomenem!). Naime, u knjizi – čiji se naslov odnosi na proces stvaranja značenja – skupina kolonizatora sa Zemlje dolazi na nepoznati planet, gdje ubrzo otkrivaju da je lokalna flora vrlo inteligentna i promišljena pa čak i opasna u svojoj borbi za resurse, te da ih očekuje mukotrpan proces pregovaranja i navikavanja na suživot. Roman se razvio iz Burkine kratke priče When Plants Kill (1997.) koja je bila inspirirana “fotosintetičkim ratom” njenih sobnih biljaka.
U stvarnosti biljke nisu ništa manje ratoborne i u neprestanoj su komunikaciji sa svojom okolinom: mogu percipirati svjetlo, temperaturu i električne signale, reagiraju na dodir, mogu razlikovati svoje korijenje od onog drugih biljaka, ispuštaju signale upozorenja kada su u opasnosti, šalju lažne signale neprijateljima, mogu dozvati predatore svojih napadača ili postaviti toksične zamke. Ipak, budući da nemaju središnji živčani sustav, njihovi osjetilni i komunikacijski mehanizmi prilično se razlikuju od ljudskih i životinjskih pa ih je lako “otpisati” kao inferiorne ili manje razvijene.
No, zašto ja vama sve ovo pričam? Jesam li konzumirala kakve psihoaktivne biljne preparate, plaća li me biljni lobi ili sam se možda, poput protagonistice Vegetarijanke Han Kang, transformirala u drvo pa sada guram svoju floralnu agendu? Bez brige, dragi čitatelji! Konačno dolazim do povoda za ovaj tekst, a to je najnovije izdanje Kontejnerovog Touch Me festivala, koji se održao od 17. rujna do 3. listopada u Hali V Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Pratitelji Kontejnerovih projekata već su naviknuti na interdisciplinarne, provokativne i često kontroverzne radove koji postavljaju pitanja o svijetu u kojem živimo i smjeru u kojem se krećemo kao društvo. Već u katalogu izložbe saznajemo da predstavljeni umjetnici i umjetnice, od kojih su neki domaćoj publici već poznati s ranijih Kontejnerovih festivala, ostavljaju za sobom klasični humanizam i “radikaliziraju ideju o novim odnosima između čovjeka i ne-ljudskih oblika života”.
Ovogodišnji program u fokusu je, naime, imao nove oblike suživota između živih bića, prirode i tehnologije, a sastojao se od standardno raznolikog programa: dvije izložbe, zvučnih performansa, razgovora s umjetnicima, radionica te filmskog i studentskog programa. U prizemlju HALE V bila je postavljena glavna festivalska izložba pod nazivom Marriage of States koju su kurirale Kontejnerove Klara Petrović i Luja Šimunović te Jurij Krpan iz ljubljanske Galerije Kapelica. “Marriage of States” inače je povijesni termin koji označava diplomatski brak, dok se u ovom slučaju odnosi na umjetnička nastojanja da se postigne viši cilj putem razmjene između tijela zasićenih simboličkim razlikama.
Na katu je pak postavljena izložba OTVORENO – Živa bića i njihove opasne veze (kustosice: Olga Majcen Linn i Tereza Teklić) u sklopu mreže EMAP koju čini 10 partnerskih europskih organizacija i institucija, a koja dodjeljuje sredstva za produkciju radova i pruža kustosku potporu europskim umjetnicima u usponu. Ove dvije izložbe vrlo su kompatibilne i predstavljaju različite umjetničke metodologije, vizije i perspektive na zadanu temu – od onečišćenja okoliša i klimatskih promjena do postljudskog tijela i međuvrsnih sinergija – te u konačnici osvješćuju činjenicu da su antropocentrično iscrtane granice između različitih organizama (od živih bića do strojeva) poroznije nego što mislimo.
Radovi na festivalu potiču na razmišljanje, nerijetko izazivaju nelagodu, pomiču granice (ne samo između disciplina, već i u shvaćanju toga što je “normalno” ili “prirodno”) i postavljaju pitanja vezana uz odnose između vrsta, etičnost znanstvenih/umjetničkih eksperimenata, antropomorfizaciju, nadilaženje destruktivne logike kasnog kapitalizma, itd. Umjetnici i umjetnice zastupljeni na izložbi, svi na svoj način, decentraliziraju čovjeka i istražuju potencijale ideje da se živa bića protežu i izvan čvrstih granica svog organizma. Osim što pobuđuje svijest o nužnosti očuvanja okoliša, ta ideja otvara prostor za međusobno učenje, poniznost, solidarnost i nove vidike.
Zanimljivo je vidjeti kako pojedini autori i autorice pristupaju temi, a u nastavku ću spomenuti nekoliko onih koji su mi bili najupečatljiviji. Da tehnologija nije inherentno pozitivna ni negativna već odražava namjere onih koji je koriste dobro demonstriraju, primjerice, ArchaeaBot Anne Dumitriu & Alexa Maya, Goatman Thomasa Thwaitesa i 7 konfiguracija: AI robotičke proteze Marca Donnarumme (koji je u sklopu festivala izveo i zvučni performans Humane Methods ℧r). U svojim zamišljanjima mogućih upotreba tehnologije svi spomenuti radovi sadrže i kritiku sadašnjeg društva, odnosno njegovih ideala.
ArcheaBot je podvodna robotička instalacija koja istražuje što bi život mogao značiti u budućnosti nakon singularnosti i klimatske katastrofe. Arheje su vrlo otporni drevni mikroorganizmi za koje se smatra da su najstariji oblik života na Zemlji. Dumitriu i May svoju arheju zamišljaju tehnooptimistički, kao domaćina u kojeg bi ljudi mogli učitati svoju svijest i na taj način opstati u propadajućem svijetu.
S druge strane, Thwaitesov zaigrani i intrigantni Goatman donosi “tehnoreaktivistički” pristup, koristeći tehnologiju ne za napredak i nadilaženje ljudskosti, već upravo suprotno, za evolucijsko nazadovanje, povratak u “primitivnije” ali opuštenije i bezbrižnije stanje bivanja “običnom, skromnom kozom” koja “slobodno luta i oslobođena je brige”. Umjesto da se pokušava vinuti u zvijezde, čovjek bi možda bio sretniji da pase na planini, poručuje Thwaites (možemo to nazvati i tehnoeskapizmom ili tehnopastoralom), a u Zagrebu je izložio knjigu s detaljnom dokumentacijom, video u kojem govori o projektu i svom iskustvu (između ostalog, posljedicama konzumacije trave na ljudsko tijelo) te proteze koje je koristio kako bi se što više približio “kozjem stanju”.
Robotičke proteze, nastale u suradnji s dizajnericom Anom Rajčević i inženjerom Christianom Schmidtsom, predstavio je i Marco Donnarumma, koji u svom radu spaja pokret, dramaturgiju, zvuk i tehnološko inženjerstvo. Ciklus 7 konfiguracija (u Zagrebu su predstavljene tri: Amigdala, Eingeweide i Alia: Zǔ tài) sastoji se od radova nastalih na sjecištu ljudskog tijela, robotičkog hardvera, softvera za strojno učenje i mikroorganizama. Međutim, suprotno očekivanjima, ove hibridne tehnoorganske proteze ne obavljaju nikakvu utilitarnu funkciju; dapače, one podrivaju ljudsko tijelo koje ih nosi (npr. zarezuju kožu čeličnim nožem, blokiraju pogled ili su, poput autonomne protetičke kralježnice, emancipirane od svoje izvorne funkcije). Donnarummina mračna estetika priziva prijeteću dimenziju tehnologije i nagovješćuje budućnost u kojoj bi se strojevi mogli okrenuti protiv ljudi.
Institut za neprimjetne jezike: Čitanje s usana slovenske umjetnice Špele Petrič (bacite oko i na njene ostale radove) bavi se (ne)mogućnošću komunikacije s biljnim svijetom, a inspiriran je imaginarnim istraživanjem u kojem znanstvenici nastoje realizirati razgovor između čovjeka i fikusa. Petrič koristi algoritam koji promatra puči – otvore u epidermi biljke koje nalikuju ustima – i pokušava njihove sitne pokrete analizirati kao da su ljudski jezik. Njen odgovor na pitanje možemo li razumjeti što biljke govore je: i da i ne – “da” jer i biljke koriste neki oblik jezika, a “ne” jer je ljudima vrlo teško zamisliti komunikaciju koja nije utemeljena na logosu.
Tema “jezika biljaka” nije nova; još u srednjem vijeku javlja se ideja da sve što postoji nosi oznaku božjeg stvaralaštva, a na ljudima je da interpretiraju te neverbalne oznake. Postoje različite teorije koje jezik razdvajaju od njegove lingvističke ili verbalne dimenzije i pripisuju ga svim živim i neživim fenomenima. U tom kontekstu, “jezik nije mehanička posljedica pojedinačnog subjekta (biljke ili nečeg drugog), već ekologija koju proizvode organizmi u međuovisnom i međuvrsnom odnosu”, stoji u uvodu u The Language of Plants.
Čitajući o jeziku biljaka došla sam i do Waltera Benjamina (btw, trebalo bi smisliti neko pravilo u stilu Godwinovog zakona koje kaže da što više pišete o umjetnosti to je veća šansa da će odnekud iskočiti Benjamin, čak i tamo gdje ga najmanje očekujete). U eseju On Language as Such and on the Language of Man (1916.), koji je Hito Steyerl nazvala “najčudnijim od svih čudnih Benjaminovih tekstova”, Benjamin tvrdi da postoji jezik svih stvari te da je ljudski jezik samo malo kompleksniji primjer ovog općenitog fenomena. “Ne postoji događaj ili stvar, bilo živa ili neživa, koja ne sudjeluje u jeziku na neki način”, piše on. Naravno, to ne znači da je smislena i kompleksna komunikacija s biljkama ili čak životinjama doista ostvariva (“Sve čemu se možemo nadati je da okrznemo rubove njihovog bivanja”, piše Michael Marder), no takav način razmišljanja može osvijestiti činjenicu da sposobnost govora i pisanja ne čini nužno ljude superiornijima u odnosu na druga bića te da sve što postoji na neki način djeluje i ima učinak na svijet u kojem živimo.
Od domaćih projekata spomenula bih neformalni kolektiv M28 (Luna Džidić-Uzelac, Lana Grahek, Vanda Kreutz, Sara Salomon i Sven Sorić), čije je umjetničko istraživanje Growing Acts, izloženo u formi ambijentalne instalacije, započeto u proljeće ove godine nakon dvomjesečne karantene. Slučajni ulazak pčele u stan potaknuo je autorice da počnu primjećivati svoje “nevidljive sugrađane” – divlju zidnu floru koja nastanjuje urbani anthroposcape, kao i njezine taktike prilagodbe i preživljavanja u tom negostoljubivom staništu. Na zidovima u centru Zagreba M28 pronašle su čak 183 biljne svojte iz 59 porodica (npr. vrtni hibiskus, troskot i crvena djetelina). Mnoge od njih imaju ljekovita svojstva, no uslijed apsorpcije čestica teških metala i otpada iz gradskog okruženja biljke postaju toksične – barem za nas ljude. Može se reći da nam na taj način biljke poručuju nešto o nama samima i uvjetima života koje smo stvorili. Novonastala toksičnost nekoć blagotvornih biljaka jasno ukazuje na povezanost i međuutjecaj svih bića, flore i faune, ljudi i stvari, prirode i tehnologije. Ako išta trebamo ponijeti sa sobom s ovogodišnjeg Touch Me festivala, to je da ukoliko nastavimo tvrdoglavo stajati na vrhu imaginarne piramide prirodnog poretka, ubrzo će se sve ispod nas, a samim time i mi, urušiti. Opstat će samo vodeni medvjedići.
ObjavljenoObjavljeno
