Tema Moje predugo studiranje preddiplomskog studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu spasili su kauč na 3. katu knjižnice, Davor iz referade i WC-i, ponajviše zadnja kabina na minus prvom katu knjižnice. Kauč kao mjesto koje je vidjelo sva moja slinjenja u snu, Davor kao čovjek koji je generacijama ulio povjerenje u sustav i WC-i kao svemir naraštajnih poruka, muka, osjećaja, zajedničkih iskustava, smijeha i vapaja. O tome koliki su WC-i ostavili trag na studenticama i studentima govori i digitalni zapis u obliku nažalost neaktivnog, ali legendarnog Instagram profila ffzgwc. A o tome koliki su trag ostavili u daljnjim životima spomenutih studoša, govori činjenica da su dobili i svoju predstavu – Zahodske sestre redateljice i komparatistice Rajne Racz i dramaturginje, komparatistice i lingvistice Dine Vukelić u koprodukciji Empiria teatra i Kuće Nahero.
Premijera predstave održala se u Centru za kulturu i informacije Maksimir, koliko god sam se potajno nadala da će se opskurno održati u samim kabinama zahoda Filozofskog fakulteta. Moja želja djelomično je ispunjena početkom predstave u kojem izvođačice Dora Dimić Rakar, Dora Čiča i Tea Šimić vuku zahodske školjke na pozornicu i barem prividno kreiraju univerzalno poznate kabine. Bez mnogo okolišanja zahodske junakinje uranjaju u tematiku i transportiraju me u beskonačna iščitavanja šarenih natpisa i povezivanja sa starijim kolegicama ili možda kolegicama s kojima sam sjedila na istim predavanjima, i čak, volim sanjati da je pokoja profesorica ostavila kakvu misao.
U skladu s mojim promišljanjima u predstavi se postavlja pitanje Tko su ti ljudi koji šaraju po vratima WC-a? i konstruiraju se potencijalne priče, od kojih mi je najupečatljivija ona o fantaziranoj ljubavi jedne od junakinja prema učestaloj kroničarki WC-a s potpisom “Hana” i zamišljanja njihovih susreta, ali i zasigurna situacija ženske solidarnosti u činu davanja uloška u kriznim momentima. Zahodskoj igri pridružuje se radijski glas (Dražen Puklavec) koji objašnjava latrinalije, pojam koji označava grafite, crteže, natpise ili umjetnička djela na zidovima javnih zahoda ili pisoara, koji se smatraju vrstom urbane folklorne umjetnosti te koji seže u davna doba starih Rimljana. Baš u stilu Filozofskog, nečemu svakodnevnom i naočigled prostom dati antropološko-etnološko-lingvističko lice.
It’s all fun and games dok ne dođemo do onih najbolnijih natpisa, poput Prije par mjeseci silovao me dečko i krivim sebe za to koji uistinu pretvaraju prostor zahoda u svojevrsnu ispovjedaonicu, ali bez ispraznih molitva već s popratnom podrškom kolegica u obliku odgovora bejb nisi ti kriva <3 i upućivanjem na savjetovalište FFZG-a. Očekivala sam, ali i htjela da se predstava zadrži na intimnijoj sferi, ženskim pričama, solidarnosti, ali je zahvatila i šire probleme poput kolektivne nervoze neisplativosti i neprofitabilnosti studija na FFZG-u na tržištu rada (malu metaforičku suzu sam pustila jer se spomenuo i moj studij).
Scena u kojoj izvođačice žustro preslaguju toaletne pločice i ponavljaju Strah me samog straha i Idi na terapiju vratila me u gutanje knedle na seminarima Morfologije i traženju utjehe u samoći prešaranih zidova zahoda, ali i krikovima kolegica koje u natpisima pitaju za pomoć oko polaganja kolegija.
Prije početka predstave pomislila sam: Sigurno će se spomenut’ ili de Saussure ili Žižek. Već na samom početku pošteni smijeh pokupila je rečenica Žižek te gleda dok pišaš, koja dočarava iskustvo studiranja na Filozofskom, ako zamislimo da smo zapravo u Žižekovom panoptikumu. Njegov prepoznatljiv glas čujemo u spomenutoj sceni preslagivanja pločica u kojoj se ponavlja isječak njegovog predavanja o hermeneutici zahodske školjke i razlikama u izgledu školjki u europskim zemljama te posljedično o razlikama načina izbacivanja izmeta. Prvi put mi je bilo smiješno, drugi put mi je bilo smisleno, sve ostale puteve mi je bilo naporno.
Kad smo već bili kod Žižekovog filozofiranja, usput smo dobili i kratko predavanje o kategorijama natpisa, koje je bilo slatko, ali efektno tek kad smo došli do natpisa Sve je uvijek isto uz napisan datum i objašnjenja kako su se kroz godine dodavali novi datumi, komentari, ali i srce, čija je poanta prikaza povezivanja iskustava ono što mi je išlo u korak s mojim već spomenutim očekivanjima od predstave.
Prema kraju otvaraju se teme zabrinutosti oko stanja u društvu i svijetu koje nadilaze prostor zahoda, no predstava tada otvara niz široko postavljenih društvenih pitanja, pa je taj brzi presjek nažalost ostao na razini površnog i neuvjerljivog. Izvođačicama se na pozornici pridružio glazbenik Marin Živković koji je na klaviru pratio povremene songove koji su mi ostavili dojam simpatičnog, kao i dijelovi repetitivnog scenskog pokreta (Ena Jagec).
Koliko god se vidio rad na glazbi i pokretu, svejedno imam osjećaj da se njima pokušao zamaskirati manjak dubljeg istraživanja/maštanja/pričanja priča, čemu pridonosi i kratko trajanje predstave (malo manje od sat vremena). Završna misao Naša revolucija izašla je iz faking WC-a nosi moćnu poruku i naizgled monumentalnu emociju, ali mi ta emocija bježi iz palete zbog izostanka dubljeg bavljenja pitanjem kakva je to točno revolucija.
Unatoč “filerima” i samo zagrebanju dublje tematike, zahvalno je bilo gledati kako je autorski tim tekstualnim suputnicama iz vremena studiranja udahnuo priču i dao im značaj ulaska u format kazališne predstave te je bilo toplo i nostalgično prisjetiti se napisanih riječi šulkolegica za koje se nadam da su upravo iz tih WC-a sa sobom ponijele revolucionarni duh.
Objavljeno
Objavljeno
