Kritika Atlas podrhtavanja i Glas iz pozadine, Corners, Zagreb
Piše: Petra Dolanjski
Naša je stvarnost strukturirana interakcijama, relacijama i taktikama. Katkad se svjesno za njih odlučujemo, često ih samo preuzimamo. Njima međusobno interferiramo unutar zajednica čiji smo dio. Može li umjetnost ući u svakodnevicu i postati jedna od onih taktika koju odabiremo zato što ju prepoznajemo kao relevantnu? Umjetnost u zajednici, participativna umjetnost, relacijska estetika, društvene prakse, kao sada već sveprisutne kategorije suvremene umjetnosti, u sebi nose ponešto od utopijske ideje kako umjetnost može promijeniti svijet. Možda upravo zato ponekad uspiju napraviti trajnu promjenu unutar zajednice u koju interveniraju, pomak od umjetničke geste prema trajanju. Takvi mikrootpori, male subverzije temeljene na participaciji, komunikaciji, suradnji te kritičkom pozicioniranju unutar sustava koji se održava odnosima moći, a u kojem su socijalna pravda, održivi razvoj i javno dobro samo floskula, nerijetko su u središtu interesa umjetničkog djelovanja.
Corners, kao platforma koju “oblikuju i pokreću kulturne organizacije na rubovima Europe”, navedeno ima u fokusu usmjeravajući publiku da proširi vlastito razumijevanje i percepciju umjetnosti i umjetničkih praksi, a umjetnike da se kroz promišljanje ključnih ekonomskih, socijalnih i političkih pitanja, kao i povijesnih, kulturnih i društvenih narativa, okolnosti i relacija te njihovog utjecaja u različitim životnim sferama, otvore prema specifičnosti lokalnih zajednica u kojima djeluju. Time apostrofira važnost umjetnosti za društvo općenito te ju usmjerava prema javnom prostoru.
Zanimljive su zajednice koje Corners odabire: to su one na geografskim rubovima Europe što postaje ključno i za umjetničke prakse i produkciju radova, kao i dodatan izazov postavljen pred umjetnike koji sudjeluju u projektu. Podijeljeni u grupe, umjetnici različitih interesa, medija, umjetničkih disciplina, u relativno kratkom vremenu, pronalaze načine kako artikulirati vlastite umjetničke pozicije te pronaći zajedničke medije djelovanja, kojima se postavljaju u odnos spram konteksta u kojem se nalaze ili ga tematiziraju. Sigurnost ateljea, vlastitih umjetničkih disciplina, poznatih prostora i zajednica mijenja nestalnost, promjenjivost i nepredvidivost umjetničkih praksi koje izlaze u javni prostor rubnih dijelova Europe, propituju društveni kontekst i određuju se spram njegovih slojevitosti, kontradiktornosti, suodnosa i napetosti, s ciljem povezivanja, prikupljanja i prenošenja raznih narativa, koristeći pritom umjetnost kao kanal.
Stvarajući arhive različite i po formi i po sadržaju, priče, iskustva, specifičnosti prenose iz jednog kraja Europe u drugi: karakteristične priče određenih gradova i njihovih stanovnika katkad postaju opća mjesta – partikularna iskustva transformirana u blisko, prepoznatljivo, zajedničko, usprkos geografskoj udaljenosti. Navedeno su ostvarili i multidisciplinarni radovi Atlas podrhtavanja i Glas iz pozadine.
Stvaranje kolažiranog arhiva priča stanovnika Blythea i Middlesbrougha, a sada i Zagreba, dio je procesa rada Glas iz pozadine / Voiceover troje umjetnika, Bojana Mucka, Julie Myers i Lucyne Kolendo, koji možemo smjestiti unutar kategorije društvene prakse: istovremeno je medij, metoda i žanr te se svojom formom uklapa u opća mjesta koja podrazumijevamo misleći društvene prakse kao umjetnost koja u središte svojeg interesa stavlja ljude, odnosno određene društvene skupine, političke i društvene promjene i problematike. Ona i dalje uključuje estetiku, kompoziciju, planiranje propitujući i redefinirajući tradicionalan odnos publike i umjetnosti, produkcije radova, pitanje njihovog bilježenja i održivosti – Voiceover, kao i ostali radovi nastali u sklopu Cornersa, ostaje arhiviran na javno dostupnoj web platformi otvoren za daljnja upisivanja, reproduciranja, intervencije.
Strukturu rada, u čijem su središtu lokalne zajednice, čine tri povezana dijela: radionički proces, lecture performance i hepening, a u svakom gradu/mjestu, proces započinje radionicom. U Zagrebu je prvi sastanak održan u Pogonu, a društvena skupina koju umjetnici mobiliziraju su umirovljenici koji žive na području Trnja. Mapa kvarta pokazala se kao okidač za razgovor – tvrde Mucko i Myers – s pomoću nje stanovnici su “ulovljeni” u proces. Ona prelama različite perspektive kvarta, od prostorne, strukturne, okolišne problematike, odnosa prema lokalnim i gradskim vlastima, do onih osobnih, biografskih podataka, sjećanja i uspomena. Na radionički proces nastavlja se lecture performance – iskustveni kolaž posjećenih mjesta – sastavljen od videodokumentacije, fotodokumentacije i zvučnih zapisa; priča koje neposredno prenose stanovnici sami, ili sliku/video ozvučuju umjetnici kratkim, jezgrovitim impresijama. Rad završava happeningom, ponovnim izvođenjem/oživljavanjem ključnih momenata radioničkog procesa, (povijesnih, urbanističkih, socijalnih, intimnih i drugih priča koje su se tijekom radionica pokazale kao relevantne za zajednicu), izvedenih kao kombinacija slobodne forme i strukturiranog razgovora u formi radijske emisije, koja se prenosi uživo preko Cornersove web platforme. Pritom se umjetničke metode isprepliću s metodama kulturne antropologije. Interferiranje umjetnosti s drugim disciplinama i njezina hibridizacija povlači pitanje koliko umjetničke prakse zadovoljavaju njihove standarde, u ovom slučaju antropološke: jesu li rezultati vjerodostojni u odnosu na zajednicu u kojoj se provodilo istraživanje i koliko su pitanja aktualna u odnosu na suvremene antropološke teme.
O navedenom piše Roger Sansi u knjizi Art, Antroplogy and the Gift te ističe kako glavno pitanje nije koriste li se antropološke metode na ispravan način, nego što je to u antropologiji što umjetničke prakse preuzimaju i koriste te s kojim ciljem, idejom i posljedicom. Drugim riječima, umjetničko, društveno, političko pozicioniranje te interdisciplinarni pristup, iako inherentni društvenoj praksi, nisu jamstvo stvarne promjene ili pomaka, ma kako mali oni bili. Trebalo bi se vratiti, napraviti evaluaciju svakog projekta te vidjeti do koje je mjere ušao u lokalnu zajednicu, stav je umjetnika u odnosu na postavljen cilj dugoročnog povezivanja stanovnika Trnja s Pogonom.
Iako je neposrednim afirmativnim pristupom rad Glas iz pozadine / Voiceover uspio stvoriti osjećaj povjerenja između umjetnika i sudionika/publike, približiti mogućnost društvenog angažmana kroz umjetničke prakse publici koja u njima obično ne participira te ih potaknuti na sudjelovanje, pitanje uspostavljanja trajne suradnje i povezanosti te korištenja kulture i umjetnosti do tada nepercipiranih kao vlastitih i dalje ostaje otvoreno. Može li nezavisna kulturna scena, kao kanal za artikulaciju vlastitih pozicija, postati alat otpora, borbe, organizirati stanovnike Trnja i osigurati im prostornu, organizacijsku, ali i sadržajnu potporu koja je održiva, ostaje za vidjeti.
Drugačijim ulaskom u zajednicu, odnosno drugačijim pristupom, medijem i izvedbom u njezinom tematiziranju bavi se rad Atlas podrhtavanja / Atlas of Tremors, nastao u suradnji umjetnice Ivane Ivković te umjetnika Phila Hessiona, Christiana Cherenea i Ivana Marušića Klifa, a koji možemo pozicionirati unutar žanrovske odrednice performansa kao hodograma između vizualnih i izvedbenih umjetnosti.
Izveden u sklopu događanja Corners Triangle, također usmjeren na stvaranje mikroarhiva, fokus stavlja na “transformacije rada i lokalnih zajednica u procesu povijesne tranzicije kroz koju je prošla proizvodnja tekstila”, od manufakture, tvornica i procesa industrijalizacije do zatvaranja ili seljenja tekstilne proizvodnje te eksploatacije radnika. Glavna zvučna i vizualna slika od početka do kraja performansa, koja predstavlja simbol prelaska i tranziciju u postindustrijsko društvo, pronalazeći pritom dodirne točke istočnih i zapadnih zemalja Europe, Jacquardov je tkalački stan. Revolucionaran za razvoj tekstilne tehnologije, ali i prethodnik bušenih kartica, kao jednog od prvih medija korištenih za pohranu podataka, omogućio je dobivanje fino strukturiranih šara velike površine, no takvo oblikovanje bilo je složenije i sporije. Video i digitalni zvuk u performansu se spajaju s tradicionalnim napjevima, koje pjeva umjetnik, repetitivno, dominantno i sigurno, a njihov ritam i artikulacija, svojom stalnošću i ponavljanjem, ostvaruju se kao reminiscencija tijeka vremena koji rad želi uprizoriti. Time se ostvaruje transmisija zvuka kroz vrijeme i prostor, kao njihove stalne kategorije; uživo se mapiraju i prizivaju povijesna, kulturna i društvena sjećanja dramatičnog razvoja tekstilne industrije. Digitalnu modulaciju zvuka, kao odraz suvremenih tehnologija, te tradicionalni napjevi, kao dio kulturne baštine, prate modulacije vizualnog prikaza tkalačkog stana i ruku radnika u krupnom planu koji na njemu rade; daljnjim tijekom performansa modulirani prikaz izvođača-umjetnika direktno se projicira na videozid te grafički transformira.
“Svijet danas pati od prenapučenosti zvukom; toliko je mnogo akustičkih informacija, da tek rijetki zvukovi mogu jasno prodrijeti.” piše Murray Schafer u svojoj knjizi The Tuning of the World. U performansu Atlas podrhtavanja zvukovi tkalačkog stana i tradicionalnih napjeva to uspijevaju: stvaraju poveznice i mapiraju rubne zajednice istočne i zapadne Europe kroz temu propadanja tekstilne industrije, rekonstruiraju imaginarij tradicionalnih napjeva, arhiviraju ga i prenose na nove lokacije.
Različite forme participativnih praksi oduvijek su imale dvostruki ontološki status: koristeći ljude/zajednicu kao medij, predstavljaju događaj u svijetu, dok su istovremeno, za vrijeme izvođenja, od njega odmaknute, zaključuje Claire Bishop tekst Participation and Spectacle: Where are we now?. Na taj način prelamaju komunikacijski diskurs koji svojim djelovanjem uspostavljaju s promjenom perspektive koju žele proizvesti, no i dalje ostaju nesigurne intervencije: legitimiraju se tek ponavljanjem i izvođenjem u različitim kontekstima. U kontekstu Zagreba, kao jednog od tri grada u sklopu događanja Corners Triangle, oba rada to su uspjela.
ObjavljenoObjavljeno
