Kritika Zoom festival Rijeka, Drugo more
Piše: Bernard Koludrović
Živjeti u centraliziranoj državi znači biti kulturološki zakinut za suvremene umjetničke trendove. Unatoč zasićenosti mrežnom komunikacijom ne možemo kulturni horizont svesti na puku informaciju o postojanju novih tehnika, metoda, pokreta i stilova. Ponekad je potrebno biti publika. Osmo izdanje Zoom festivala u organizaciji Drugog mora i uz podršku EPK Rijeka 2020, nije predstavilo nove trendove u izvedbenim umjetnostima, ali je lokalnoj publici donijelo svježeg humora u prokušanim formatima.
Grad koji se ne može pohvaliti raznovrsnom i brojnom izvedbenom scenom, kao vjerojatno i svi veći gradovi osim Zagreba, s vremena na vrijeme uspijeva okupiti imena koja u europskim i svjetskim horizontima odzvanjaju, ali ih se ovdje dočekuje kao nepoznate autore kojima se mjeri samo djelo, a ne i renome. Zagrijavanje motora Europske prijestolnice kulture dovelo je do povećanja kulturne ponude u gradu. Logika velikih brojeva nalaže zaključak kako u većoj ponudi treba biti i poneki kvalitetni program, no izgleda da kolekcija jesen/zima 2017/2018. donosi puno više od toga. Žalosno je stoga što se riječki Novi list, jedina tiskana novina u županiji, umjesto rasprave o lokalnoj sceni i mogućnostima razvoja sličnih izvedbenih praksi, zadržava na osnovnoškolskim doskočicama kako “golotinja provocira“.
Festival koji je trajao od 3. do 8. listopada donio je dašak britanske scene i njenog humora. My Stories, Your Emails predstava je Ursule Martinez koja je otvorila festival i odmah postavila visoko letvicu ostatku britanskog zbora. Svojim dosadašnjim radom, kako samostalnim, tako i suradnjama u trupama Forced Entertainment, Glee Club, La Clique i La Soirée, Ursula je razvila svoje formalno glumačko obrazovanje u sposobnost okupiranja pažnje publike u prvoj rečenici. Njezine predstave na granici kazališta i kluba, burleske i striptiza, cabareta i stand-up komedije imaju nevjerojatnu efikasnost razvijanja bora od smijanja. Predstava koju je izvela pred riječkom publikom imala je sve te elemente začinjene dozom osobnih priča, identitetskih miljokaza kojima se razgolitila pred publikom daleko više nego što je to napravila stvarnim skidanjem. Geg i autoironija prikrivaju dubinu ožiljaka koji su nastali u njezinom djetinjstvu. Druga polovica predstave, koja slijedi nakon intermezza snimke izvedbe Hanky Panky, striptiz-mađioničarskog nastupa koji je postao viralan bez njezine autorizacije, donosi poruke koje je primila od novostvorenih fanova, zabrinjavajući kolaž socijalno kljaštrih sredovječnih usidjelica, neostvarenih Don Juana i emotivno nestabilnih mladića. Iako se ova predstava nalazi u ozbiljnijem spektru njezinog rada koji se može smatrati novim cirkusom, Ursula je uspješno zavarala publiku i ozbiljne traume, osobne i fanovske, ostavila u pozadini smijeha koji se čuo dugo nakon predstave.
David Hoyle, legenda londonske alt-cabaret scene i LGBT zajednice, predstavio se izvedbom Escape from Oppression. Neočekivano interaktivni komad, kombinacija motivacijskog govora i ispovijedanja začinjenog političkim idealima, otvorio je scenu publici i izložio nas svijetlu reflektora i Davidovu pogledu. Tama četvrtog zida pruža savršenu sigurnost za komentiranja, dobacivanja ili samo začuđujuće poglede. Socijalna inteligencija izvođača odigrala je veliku ulogu jer se snalazio s onime što je od publike i dobio, pa čak i namjernu odrješitost i odbojnost autora ovih redova. Za razliku od njegovih ranijih radova, koje je izvodio kao Božanstveni David, a čija je funkcija bila objelodanjivanje lažnog morala kroz satiru, ovaj nastup pokušava razviti osjećaj empatije i solidarnosti svođenjem ljudi na tvorbene elemente – krhkost, ljepota, jedinstvenost. Kada bi svi vojnici nosili visoke pete njihova ubojita učinkovitost svela bi se na razlog njihovog raspuštanja. Hipijevski komunizam koji izvire iz njegovih poruka nema ni umjetničku niti političku funkciju, ali ima interakcijsku jer je isključiv – ili ćete se složiti s njim ili ćete posprdno odbacivati njegove teze kao slikovitu naivu. Izloženi svjetlu reflektora svoju reakciju nećete moći sakriti i prije ili kasnije nastupit će neka interakcija, s njim ili s drugima u publici, zbog čega barem kratkotrajno ne možete ponavljati vlastite ugodne identitetske pozicije. Zasigurno nelagodna pozicija, ali kao i kod Ursule Martinez, postoji duhovito lice koje će vas poput lađara prevesti preko Stiksa.
Minstrel je engleska zbirna imenica za raznovrsne srednjovjekovne europske putujuće zabavljače. Njihov spektar vještina uključivao je pjevanje, plesanje, žongliranje i akrobacije. Menstruant je naziv za članice Dr Carnesky’s Incredible Bleeding Woman, koje svojim izvođačkim vještinama nimalo ne zaostaju za srednjovjekovnim minstrelima. Ne zaostaju previše niti za Letećim cirkusom Monty Pythona i standardom britanskog humora s kojim sam odrastao. Čak i sam naziv predstave sugerira tu cirkusantsku dimenziju – imamo doktoricu koja svojim imenom autorizira i legitimira predstavu, dok su njezine menstrualke jednostavno nevjerojatne. Marisa Carnesky doktorirala je na etnografiji rituala mjesečnice u različitim kulturama. Njezin znanstveni rad, parcijalno čitan u izvedbi, vodi nas kroz povijest opresije i pokoravanja žena i menstruacije patrijarhalnom poretku. Magijska moć pripisivana menstruaciji, što je naravno bio alat isključivanja žena/vještica, temelj je na kojem su doktorica Carnesky i njezine nevjerojatne menstrualke osmislile svoje rituale u kojima ne preuzimaju moć samo nad sobom, već i nad društvenim značenjem menstruacije i same žene. Iako u Rijeku nisu došle u punom sastavu, predstavile su se MisSa Blue, gutačica mačeva koji su oblikovani za svaki dan njezinog ciklusa, Nao Nagai, koja dekonstruira tradicionalno kinesko kazalište u kojemu su muškarci igrali ženske likove (iako postojale su i ženske kazališne trupe), H Plewis izvodi plesnu točku sa želatinom od menstruacije u ruci, a Rhyannon Styles govori o iskustvu menstrualnih ciklusa kao transrodne žene. Točka završava dekonstrukcijom mađioničarske točke u kojoj muškarac mađioničar prepili svoju zgodnu žensku asistenticu – Carnesky preuzima ulogu mađioničara, Styles postaje asistentica koju će se prepiliti, dok Plewis nespretno u visokim petama asistira u postupku. Kako menstraulke doktorice Carnesky nisu niti minstreli niti patrijarhalno kodirani mađioničari, svoju točku završavaju cijelom Rhyannon koja se pred nama skida umrljana menstrualnom krvi. Na trenutke je ova alt-cabaret točka djelovala amaterski, što je malo čudno jer se radi o umjetnicama s respektabilnim stažom na sceni, i uvelike se oslanjala na ironiju prema patrijarhalnoj povijesti kodiranja menstruacije, ali i na ironiju prema ritualu kao izvedbenoj formi.
Tri spomenute točke zaokružile su cjelinu britanske alt-cabaret scene i pokazale riječkoj publici izričaje koji joj neophodno trebaju kako bi razbila ustaljene kulturne navike i neosviještene moralne postulate. Izuzev KUC Kalvarije, u Rijeci ne postoji mjesto koje adekvatno može spojiti šank i pozornicu, ključne elemente za učinkovitije iskustvo burleske i alt-cabareta.
Programu se pridružio bosansko-slovenski dvojac Damir Avdić i Grega Zorc, koji su izveli Avdićev tekst Mefisto, punk adaptaciju Goetheova Fausta koja nema veze s Goetheom. Mefisto se otjelotvorio u različitim likovima i trpi izostanak božanske direkcije – čovjek bez Boga jest glumac bez redatelja. Energičan i duhovit nastup dvojca praćen je Avdićevim noise skladbama i smijehom iz publike. Ništa ne ostaje neizrečeno i prepušteno interpretacijama te se publika ne mora igrati Boga koji mora pronaći, izmusti značenje ove predstave – samo treba uživati. S druge strane, performans Iranke Shabnam Shabazi Snail Potrait objašnjen je ponavljajućim audio zapisom. Shabazi leži prekrivena samo bršljanom, po njoj pužu puževi koje tijekom tri sata performansa postavlja asistentica, prethodno ih vadeći iz odvojene posude u koju se može zaviriti. Prema Shabazi, golaći su puževi koji su ostali bez kućice i koji lutaju u potrazi za skloništem, dok drugi sloj metafore čini usporedba s puževima koji dom nose sa sobom, pa tako ukazuje na doslovne prijevode farsi i mandarinske riječi za puža, što je i jedina opcija za imigrante – njihov dom su ljudi koji su s njima, njihova sjećanja, mogućnost rekonstruiranja mirisa i okusa doma.
Zoom festival zatvoren je izvedbom Atlasa podrhtavanja, nastalog u sklopu platforme CORNERS. Ključne osobe projekta su Ivana Ivković, Ivan Marušić Klif, Phil Hession i Christian Cherene, ali u OKC Palachu smo vidjeli samo Phila Hessiona. Dok je on pjevao tradicionalnu irsku pjesmu, u pozadini su se izmjenjivali glasovi drugih sudionika, a video materijal je predstavio tradiciju tkalaca, radnika na tkalačkim parnim strojevima u industriji koja je s vremenom skoro nestala iz Europe. U narativ napuštanja matične zemlje i odlaska u Sjevernu Ameriku u potrazi za boljim životom, o čemu pjeva Hession, treba utkati i priču o Nedu Luddu, predvodniku ludita, tehnofobnih pobunjenika koji su uništavali prve parne tkalačke strojeve jer su narušavali majstorsku poziciju tkalačkih radnika u manufakturi. Atlas podrhtavanja ne ulazi u prostor tehnofobije, već tradicije tkanja koja je sa sobom nosila cijeli niz kulturnih i društvenih elemenata, a koji su nestali preseljenjem industrije u krajeve jeftinije radne snage i suvremenih sweat shopova. Slojevi pjevanja u performansu postupno su dograđivani zvukovima tkalačkih strojeva koji se u konačnici pretvaraju u noise, u podrhtavanje, u pucanje radničkih, društvenih i kulturnih niti.
Osmo izdanje Zoom festivala predstavilo je riječkoj publici nove izvedbene prakse – ne toliko revolucionarne, koliko osvježavajuće u lokalnoj kulturnoj ponudi. Iako se kabaretski dio može zamisliti kao redovita pojava po raznim klupskim prostorima, on u Rijeci potpunosti izostaje, a svodi se na ziheraške komedije i povremene stand-up nastupe. Utoliko je dašak društvene satire s engleskim naglaskom pokazao neke nove vjetrove, ali i koliko zaostajemo za svjetskom scenom. Također, Damir Avdić i Grega Zorc, susjedi, zaista su učinkovito secirali neke društvene anomalije u svojem glasnom humoru. Dosadašnja izdanja festivala znala su predstaviti kvalitetnije izvedbe, čak i one koje pomiču teorijski aspekt ili formu izvođenja, ali svidjelo mi se što je Drugo more pokazalo da promišljena predstava ne mora uvijek biti intelektualno hladna te smo se mogli zavaliti u sjedišta te samo uživati i smijati se.
ObjavljenoObjavljeno
