Mogućnost razumijevanja rada koji formira tehnologiju kojom se služimo sve je manja. Mutne su razlike onoga što se nalazi iza tehnologije, između prisustva radnika i prisustva algoritma. Poslovi se međusobno pretapaju, isklizavajući čas iz fabričke trake, čas u obradu podataka, prevashodno čineći proces neproničnim, očišćenim od tragova uloženog rada. Za naknadnu forenziku nema mjesta. Radnik za ekranom katkad poprimi ulogu algoritma koji u pustim blokovima naredbi očekuje sljedeći set podataka za obradu. S druge strane, algoritam, poput Uberovog taksiste koji u trećim smjenama traži sljedećeg korisnika u polupraznom gradu, nastavlja obradu nesagledive količine podataka, ali sa vječitim strahom od deficita. U dogledno vrijeme vozač će vjerovatno biti zamijenjen algoritmom, a tržišno pronicanje u pukotine svjesno kreirane prekarnosti putem gig ekonomije, samo je prazan obrazac stvoren da dočeka automatizovanog vozača koji još nije tu. Digitalne platforme radnika postavljaju u subordinaciju spram tržišnog imperativa inovativnosti, kao rezervaciju mjesta za nadolazeći autonomni stroj unutar masovnog tržišta. Nepostojanje sigurnosne mreže za saniranje posljedica automatizacije ne garantuje mnogo stvari i zasigurno ne stremi da očuva radnička prava. Ono što odsustvo te mreže, odnosno političke volje i ekonomskih rješenja, može učiniti izvjesnim isključivo je stihijsko zamjenjivanje ljudskog rada strojnim radom, poput nekadašnje zamjene fabričkih radnika na pokretnoj traci.
Način na koji se automatizacija provodi sliči kreativnom izumu Mehaničkog Turčina koji površinski oponaša rad naprednog stroja, dok ga zapravo pokreće sakriveni čovjek, izvodeći zadatke koje će stroj uspješno obavljati tek vijek kasnije. Za razliku od ovog kreativnog izuma, potpuno nekreativnom i ponižavajućom se čini aproprijacija imena ovog izuma od strane Amazona, odnosno njihove platforme Mechanical Turk, namijenjene za razvijanje mašinskog učenja, kroz prekarni mikrorad. Pokrenuta još (iz tehnocentrički gledano davne) 2005., ova vještački vještačka inteligencija, kako ju sam nazvao njen kreator, notorni milijarder Jeff Bezos, funkcioniše kao klasnom nejednakošću potpaljena inačica Google captcha provjere. U procijepe nastale automatizacijom gura se nastali tehnološki višak radnika, primarno sačinjen od žitelja Globalnog juga. Radnici bivaju primorani na prekarni mikrorad za crowdworking platforme trenirajući isti mašinski model koji ih je zamijenio u poslu.
Mikrorad obespravljenih koji pokreće savremenu tehnologiju, uz mehanizme globalne logistike te “fizikalnost piksela” čine okosnicu pobjedničkog rada na gotovo desetljetnom izdanju natječaja Tvornica – natječaja namijenjenog produkciji novih radova i izlaganju u Galeriji Miroslav Kraljević. Autor odabranog djela Traka je novomedijski umjetnik mlađe generacije Branimir Štivić. U središnjem dijelu ovog omanjeg izlagačkog prostora, smještena je video instalacija koja reminiscira fabričku traku. Traka se sastoji od konstrukcije drvenih i aluminijskih profila, navrh kojih su postavljeni LED ekranske jedinice krupnog rastera koje propuštaju svjetlosne diode orkestrirane u animiranu cjelinu. Sintaksa rada čini se kao uspješna samopokazna sinteza i jezičko poigravanje unutar semantičkog polja natječaja – uspostavljenog na auri otvorenog studija GMK, a propozicijski okrenutog k produkciji još neutjelovljenih radova interdisciplinarnog i društveno angažovanog karaktera.
Unutar forme djela, za razliku od mobilnih uređaja koji su srasli s našom okolinom, modularno postavljena kompozicija LED ekrana u ovoj video instalaciji nam ne omogućava navigaciju slika uslovnim dodirivanjem vrha prsta. Umjesto oslanjanja na tehnološku lagodnost ekrana na dodir, ove plohe propituju poroznost kao drugačiju mogućnost ekranskog prikaza. Prilika da posjetitelj sagleda simultano cjelinu i detalj uspješno je zadata u ovom svjetlosno propustljivom materijalu. Usuglašenim tkanjem svijetla elektroničkih komponenti, krupni pikseli se smjenjuju u tišini i tvore različite rasterske animacije u loopu, povremeno formirajući kineske grafeme, a zatim i prevedene hrvatske glifove. Ispisivanje markira prispijeća, nazive logističkih centara, segmente maršrute i vrijeme. Izlagački prostor je pored glavnog segmenta video-instalacije, popunjen papirom, pucketavim folijama i kutijama u kojima je materijal pristizao iz Kine. Ovi dijelovi, naizgled proizvoljno razbacani u dva ćoška, nisu najdosljednije kompozicijski uvezani s centralnim segmentom – video instalacijom koja već suvislo svjedoči prikupljenom materijalu i pređenom putu. U ovakvoj postavci, pokušaj ironizacije zero waste koncepta kroz uvršteni otpad, ne odmiče dalje od vizualnog pleonazma.
Kontakt s ovim radom, s njegovim titravim, trakastim tijelom, otjelovljuje tehnologiju i površinske logističke podatke. Odluka nepozivanja na interakciju i na zatvaranje haptičkih funkcija, ruši privid interaktivnosti i objelodanjuje hermetičnost masovno proizvedene tehnologije. U tom se ključu preslikava unutrašnja logika organizacije rada u logističkim djelatnostima, poput tih nekoliko partikularnih, putem kojih su se otpremile komponente ove instalacije. No što podrazumijeva ova zatvorenost organizacije rada u logistici? Prvenstveno, činjenicu da se u prethodnoj deceniji uspješno s ljudski razumljivog organizovanja robe okrenulo na automatizovani model nečitljiv čovjeku, što je produbilo zamjenjivost radne snage, čineći kompetencije planski zastarjelim. Kao što je za Kulturpunkt.hr ranije pisao Matko Vlahović u osvrtu na knjigu Novo mračno doba Jamesa Bridlea, radnici u velikim logističkim skladištima – poput onih Amazonovih – ne barataju razumijevanjem organizacije robe, jer ona nije sortirana ni po kojem ljudski razumljivom orijentiru, kao što su alfabet, vrste proizvoda ili slično. Kretanje radnika usmjerava sistematizovani GPS model, a putem prenosivih pametnih uređaja, radnik je sveden na praćenje instrukcije, na oponašanje robota u trenutnim tržišnim uslovima u kojima je čovjek jeftiniji. Globalizacija logistike nije, kako bi to se to dalo učiniti, puki slijed globalnog distribuiranja proizvodnje, već kreirana inovacija u menadžmentu lanca nabavke i reorganizacija nacionalnih ekonomija u transnacionalne sisteme, s posebnim kreiranjem zona pravnog i trgovinskog izuzetka. Roba se proizvodi na što više mjesta, upravo kako bi u sebe inkorporirala što je više moguće nejednakih modaliteta proizvodnje – što više slabo plaćenog i obespravljenog rada u samom procesu.
Referirajući se na savremene teorije o platformskom kapitalizmu, autor na način svojstven Hito Steyerl – na koju se i poziva u uključenoj fusnoti izjave o radu – pokušava svoju praksu okrenuti od autonomne do duty free pozicije savremene umjetničke produkcije. Pokušaj je okarakterisan kroz osvještavanje proizvodne implikacije jednog ovakvog novomedijskog rada, uronjenog u kontekst masovne proizvodnje, ekonomije velikih razmjera i globalne trgovine, posebice globalnog outsourcinga eksploatisanih fabričkih radnika na rubu egzistencije. Pitanje reprezentacije obespravljenog radnika u umjetnosti natovareno je nezahvalno teškim istorijskim teretom. Da li bi djelo bolje funkcionisalo ukoliko bi integrisalo u sebe glasove radnika, ili je možda odsustvo, reprezentovani muk dočaran kroz praznu faktografiju plovidbene rute paketa potreban prikaz podjele učenja u eri platformskog kapitalizma? U najbolju ruku, kroz oči velikodušnog gledatelja, Traka bi za izhod imala objelodanjenje kompromitovanog položaja savremene umjetnosti. Saučesništvo pri eksploataciji, bilo bi otkriveno povlačenjem paravana od mliječnog stakla koji je pokriva.
Uspješnost ovog rada da uđe ukoštac s postavljenim tematskim horizontom, obećavajuća je s obzirom na bremenitost postavljenih pitanja. Na vječito pitanje mogućnosti reprezentacije obespravljenog radnika unutar umjetnosti, otvorene su neke nove, lokalno važne artikulacije. Veće ambicije od toga treba zaboraviti uz razumijevanje cinične neosjetljivosti uvjerenja da umjetnost u trećoj deceniji 21. vijeka može neposredno pomoći radniku. U odsustvu adekvatnih političkih pomjeranja ka jednakosti, radnik je zgnječen ispod magle mikrorada, platformskog kapitalizma i opšteg stanja krajnje izolovanosti uslijed stroge podijele rada, prekarnosti i automatizacije. U tom stanju, on ostaje izgubljen u algoritmu koji ga rukovodi, nevidljiv u plovidbenoj ruti bubrećih i akromatskih piksela.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Mione Muštre i uredništva Kulturpunkta.
Objavljeno