Tema Motiv pejzaža svojstven je umjetnosti mnogih kultura – zbog čega se možda doima kao neutralan, pa čak i istrošen predmet interesa. Međutim, s promjenama društvenih prilika kroz povijest, mijenjali su se popularnost, značaj, te medij prikaza pejzaža. U antičkoj umjetnosti pejzaži su bili čest motiv na freskama koje su ukrašavale zidove bogatijih kućanstava. Dolaskom kršćanstva prestaju biti toliko prisutni, a ponovo se pojavljuju krajem srednjeg vijeka u nizozemskom slikarstvu, opet prvenstveno iz dekorativnih potreba. Zadržavaju se kroz renesansu, no s funkcijom pozadine mitskih i biblijskih tema, dok u baroku napokon postaju prihvatljiv umjetnički subjekt, prepoznat kao jedan od žanrova slikarstva. U 19. stoljeću taj žanr prolazi kroz preobražaj iz klasičnog prikaza u romantičarski, u kojem je naglasak na osjećajnosti i ugođaju. Generalnu prekretnicu u slikarstvu uzrokuje nastanak fotografije koja utječe na pojavu impresionističkog slikanja – fokusiranog na hvatanje svjetlosti, pokreta i osobnog doživljaja trenutka. Pejzažno slikarstvo ubrzo počinje zauzimati sve apstraktnije forme, a kasnije se i širiti u nove medije.
Ulogu pejzaža u suvremenoj umjetnosti istraživala je i umjetnica Nives Sertić u multimedijalnoj izložbi Pejzaži, nedavno održanoj u velikoj dvorani Pogona Jedinstvo. Naziv izložbe odražava se u samoj formi instalacije. Zamišljena je poput šetnice oblikovane projekcijskim platnima velikih dimenzija, na kojima se prikazuju video zapisi mediteranskog krajolika i prirode. Platna poput zidova pregrađuju veliki prostor i tvore svjetleći labirint u obliku meandra, na čijem kraju posjetitelja očekuje prostor za kontemplaciju. Crni zidovi, mogućnost potpunog zamračenja te veličina, Pogonovu dvoranu čine idealnom za izlaganje ovakvih ambijentalnih instalacija. Ulaskom u mračni prostor instantno smo uvučeni u atmosferičnost postava kroz šestometarski kadar makije. Efektan prvi dojam dodatno je pojačan skrivenim ostatkom izložbe, dok nas tek nazirući prolaz poziva na istraživanje.
Pejzaž koji dočekuje posjetitelja snimak je dijela Srđa. Vizura brda iznad Dubrovnika za umjetnicu ima i osobnu važnost jer je s tim pogledom odrasla. No ništa od toga ne znamo. Sertić namjerno “maskira” prostor uvećavanjem kadrova te izbjegava prikaz horizonta kako bi lokacije učinila neprepoznatljivima. Nečitljivost lokaliteta nije slučajna, već je namjeran odabir kojim umjetnica gledatelju omogućuje utiskivanje vlastitih asocijacija, značenja i sjećanja u prizore. Iako prikazi jesu dokumentarni, oni ne govore o sebi. Umjetnica nas uvodi u svoj pogled na prirodu, ali motive bira intuitivno i nasumično, ne pokušavajući ispričati priču.
Zbog toga između prikaza nema naracije, već su prijelazi više nalik nasumičnim bljeskovima uspomena. Iduća nas projekcija tako uvlači u gibanje roja mušica uvećanih do makro razine. Transformacijom mikro motiva u makro formu, umjetnica uzima rubni element pejzaža i, stavljajući ga u prvi plan, daje mu važnost. Uvećanjem također izjednačuje posjetitelja s motivom, koji time od promatrača i sam postaje dijelom pejzaža, ukazujući na neminovnost koegzistiranja prirode i čovjeka. Dok posjetitelj prolazi prostorom prati ga zvuk niskofrekventnog zujanja. Duboki ton proizveden orguljama dodatno podržava fokus i uronjenost te dodaje još jedan senzorni sloj instalaciji.
Krajolik koji prethodi finalnom prostoru prizor je planinske šume koju prelijeću ptice dok se nad njima uzdiže magla. Umjetnica maglu prikazuje kroz projekciju, no u nadolazećem finalnom prostoru izložbe također koristi i stvarni dim. Time postiže surealni efekt prelijevanja magle iz video prikaza prirode u galerijski prostor, fizički povezujući gledatelja s pejzažima.
Finalni prostor je vrhunac izložbe u kojem su objedinjeni svi elementi instalacije. Zamišljen je kao mjesto kontemplacije koje gledatelju pruža priliku da se uzemlji. Ulaskom prolazimo pored pet manjih ekrana sa snimkama naranče i limuna, zamućenih do neprepoznatljivosti – nalik su na impresionističke slike s naglaskom na bojama i svjetlosti. U središnjem dijelu postavljene su vreće za sjedenje ispred kojih se preko zida proteže platno s projekcijom mora. Morski valovi uvećani su do apstrakcije, a njihovo gibanje u slow motionu djeluje hipnotički.
Sve projekcije Pejzaža doimaju se poput pokretnih fotografija. Razlog tome je odluka umjetnice da motive i krajolike snima statično, bez da se kreće, kako bi naglasak bio na gibanju prirode i izmjenama refleksija svjetlosti. Tim činom umjetnica pokušava navesti gledatelja da postane promatrač i osvijesti vlastiti pogled, kao i ono što zapravo gleda. Navodi ga da se prepusti motivu kroz promatranje gibanja i poveže ga s uspomenama, te tako stvori konekciju s okolišem.
Međutim, postavlja se pitanje što to točno umjetnica želi da posjetitelj spozna? Umjetnička namjera nije suptilna bez razloga, upravo je nenametljivošću umjetnica uspješno i postiže. Umjesto da nameće ili kritizira, Sertić posjetitelju otvara prostor da promatra dublje i fokusiranije te kroz taj proces osjeti pripadnost prirodi i prepozna je kao vlastitu. Sertić koristi ljepotu pejzaža kao metodu nježne medijacije kojom dopire do gledatelja. Uspješno izbjegava zamku dekorativnosti i puke osjetilnosti tako što dopire do istinske ljepote koja postoji neovisno o umjetničkom djelu. Primjenjuje antičku filozofiju umjetnosti u kojoj ljepota ne proizlazi iz pojavnosti, već ideje koja prethodi stvaranju djela. U Pejzažima je to ideja prirode kao konstante koja je, unatoč svjetskim krizama, i dalje ovdje. Ljepota ovdje ima zadaću uzemljiti i rekalibrirati promatrača, a na kraju ga i ekološki osvijestiti.
Ova poetična instalacija je od početka do kraja osmišljena s iskustvom posjetitelja na umu. To je vidljivo i povratkom kroz postav u suprotnom smjeru, koji otkriva projekcije na poleđini svakog platna. To su magličasti i jedva vidljivi prizori Velebita i Neretve koji nisu tu da posjetitelja urone, već da ga nježno isprate u svakodnevicu. Zbog intuitivne naravi izložbe, gledatelj ne treba svjesno analizirati ni raspoznavati umjetničke metode i odluke da bi mogao utkati vlastite asocijacije u prikaze. Iako promatra tuđi pogled, doživjet će ga kao poznatog te osjetiti nostalgiju i sigurnost, iako možda neće znati zašto.
Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Mione Muštre i uredništva Kulturpunkta.
ObjavljenoObjavljeno
