Kritika Svake prve subote u mjesecu, svjedočimo događaju koji koristi religiju kao izgovor za širenje mržnje i nasilja prema ženama i LGBTQ populaciji. Ovaj obrazac homofobije, transfobije i mizoginije duboko je ukorijenjen u društvenim normama i opravdan tradicionalnim vrijednostima. No, takav govor i ponašanje ne samo da štete ženama i članovima LGBTQ zajednice, već i podrivaju osnovna ljudska prava i dostojanstvo svih. Religijske institucije koje podupiru ili toleriraju ovakvu retoriku trebaju biti suočene s kritikom zbog dopuštanja diskriminacije i nasilja pod krinkom vjerske prakse. Iz ovog dolazi potreba za davanje glasa diskriminiranima, a upravo je film Grand Prize dobar pokušaj toga.
Na ovogodišnjem dvadesetom po redu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDoxu prikazan je film Grand Prize u režiji Anje Koprivšek koji prvi put u filmskom obliku predstavlja zagrebačku vogue scenu. Na taj način redateljica nastavlja tradiciju započetu još dokumentarnim filmom Paris is Burning (1990.) koji prvi istražuje underground ballroom scenu u New Yorku tokom kasnih 1980-ih godina. Grand Prize nastao je kao diplomski rad na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a inspiraciju za njega mlada redateljica pronalazi tako što je pohađala tečajeve vogue plesa, gdje je upoznala protagoniste_kinje svojeg filma.
Prije svega, treba razjasniti dva termina koji su od velike važnosti u ovom djelu, a to su vogue i ballroom. U dokumentarističkom stilu redateljica neupućenoj publici prikazuje definicije kojima objašnjava navedene pojmove, pa se tako vogue definira kao “dominantni plesni stil u ballroomu“, dok je ballroom “supkultura i siguran prostor LGBTQ zajednice koji uključuje plesna, modna i preformerska natjecanja”.
Vogue se pojavio kao oblik izražavanja i natjecanja unutar plesne scene Harlema u New Yorku tijekom 1980-ih. Plesni stil razvile su nebijele LGBTQ osobe, posebno crne i latino drag kraljice te transrodne žene, kao način utjelovljenja i slavljenja glamura i samopouzdanja u suočavanju s društvenom marginalizacijom. Nije na odmet spomenuti da unutar voguea postoje mnogi stilovi od kojih su neki old way (izvorni stil vogueinga, karakteriziran uglatim pokretima i pozama, inspiriran modelima iz 1960-ih) i new way (akrobatski i zamršen način koji iziskuje inovativne, fluidne i pretjerane pokrete). Uz vogue ples, ballroom kategorije uključuju realness gdje se sudionice_i ocjenjuju na temelju njihove sposobnosti da uvjerljivo utjelovljuju i prikazuju određeni identitet ili društvenu ulogu te kategorije ljepote i mode (face, body, sex siren, runway).
Ovaj oblik plesa stekao je širu prepoznatljivost i popularnost objavom Madonnine pjesme i glazbenog spota Vogue 1990. godine, koji je donio vogueing u mainstream kulturu. Međutim, važno je napomenuti da je vogueing postojao mnogo prije nego što je postao popularan te da se i danas nastavlja razvijati unutar underground plesnih zajednica. Moda i plesna kultura pružaju prostor za LGBTQ pojedince_ke da se autentično izraze i izazovu društvene norme. Ples služi kao oblik otpora protiv ugnjetavanja i slavljenje otpornosti, kreativnosti i identiteta.
Povijest hrvatske vogue scene započinje oko 2014. kad se nekoliko entuzijasta počelo baviti vogueom educirajući se o tom plesnom stilu u inozemstvu. Nekoliko godina kasnije počinju se održavati ballovi među kojima se izdvaja onaj 2018. godine koji se u suradnji s drag kućom House of Flamingo odvija nakon Pridea u Zagrebu. Nakon toga uslijedili su i drugi ballovi, a sve je krenulo zahvaljujući Borisu Vrdoljaku koji je prvi započeo s organiziranjem vogue ballova u Zagrebu koji se prepoznaju kao prvi događaji takvog tipa na području Balkana. Važno je naglasiti da takva događanja nisu ekskluzivna i namijenjena samo pripadnicima_ama LGBTQ zajednice, već su otvorena za sve osobe koje žele pružati svoju ruku u borbi protiv transfobije i homofobije ili samo pojedince_ke otvorenog uma koji žele uživati u plesu.
Film Grand Prize fokusiran je na ljubavni odnos između kvir para Tea Huremovića i Valentine Pandžić koji u ballroomu pronalaze sigurno mjesto za istraživanje vlastitih identiteta. Takav prostor također okuplja zajednicu koja im pruža poticaj i potporu, koji su svakako potrebni LGBTQ pojedincima_kama koje društvo nerijetko odbacuje i sustavno marginalizira. Vogue plesači postaju jedni drugima svojevrsna nekonvencionalna obitelj koja otvorenih ruku prihvaća sve one koje heteronormativno društvo nastoji potiskivati u svoje okvire. Na takav način kroz oči Tea i Valentine prikazuje se zagrebačka ballroom scena na mikrorazini. Početkom filma Valentina govori kako sebe ne smatra plesačicom jer vogue za nju nije ples; vogue je za nju izražavanje i život. Kad opisuje ballroom uspoređuje ga s drogom – prijatelji i ljudi koje tamo upoznaje i iskustvo plesanja stvaraju doživljaje koje ne može opisati na drugačiji način; to je nešto što treba osjetiti na vlastitoj koži kako bi se razumjelo, jer se taj osjećaj ne može prenijeti u riječi. Ballroom je za Valentinu i Tea također mogućnost otpora; Teo kaže da mu je ballroom jako napet jer kroz njega konačno može napraviti nešto – unijeti promjene u svoj život, ali može se i suprotstaviti onima koji žele poništiti njegov identitet i narušiti njegovu slobodu.
Tijekom filma vidimo kako tijela glavnog junaka i junakinje nastoje biti subverzivna i pružati otpor nametnutim pravilima. Valentina govori kako se pokušala pronaći u različitim plesovima prije nego što je pronašla vogue. Ono zbog čega je vogue jedinstven upravo je nedostatak koreografije i mogućnost fluidnosti u pokretu, dok većina klasičnih plesnih stilova inzistira na koreografiji i na tome da svi plesači moraju biti kao jedno, odnosno plesati timski, precizno i točno. Valentinino tijelo to ne dozvoljava, pruža otpor pravilima zato što se želi gibati po vlastitoj volji, biti fluidno, osjetiti glazbu u kosi. Žudi za oslobođenjem unutar dionizijskog kaosa te prkosi apolonskoj potrebi za formom i redom. S druge strane Teovo tijelo stvara otpor kroz proces tranzicije, kao što nam u filmu govori: “Za mene realness nije samo na pozornici, ja svaki dan živim realness. Na pozornicu idem samo zato što mi je lijepo dobit’ podršku za to što zapravo radim u pravom životu.“
U filmu je jasno vidljiva kritika društva koje vrši nasilje nad pripadnicima LGBTQ zajednice. Teo spominje kako je u srednjoj školi iz manjeg mjesta doselio u Zagreb jer se nadao da će društvo u većem gradu biti otvorenije i liberalnije, no umjesto toga doživljava vršnjačko nasilje. Ovdje je važno spomenuti da nije bio uznemiravan samo od kolega iz razreda, već i nastavnika – spominje profesoricu koja nije reagirala na govor mržnje koji se odvijao pred njezinim očima, već se priključila tom činu tako što je rekla da bi na sudionike zagrebačke Povorke ponosa bacala bombe. Takve izjave i ponašanje vrijedni su svake osude, a slučaj Škandalozno pokazuje da verbalno zlostavljanje učenika i studenata nerijetko prolazi nekažnjeno u hrvatskim obrazovnim institucijama.
Ipak, u ovom dokumentarnom filmu nije sve tako crno, već možemo vidjeti kako educiranje o LGBTQ ljudima može doprinijeti njihovom prihvaćanju unutar šire zajednice. To je vidljivo u epizodi kad Teo dolazi u posjet Valentini i njezinoj mami. Gospođa Pandžić nije znala što očekivati kad joj se u kući pojavi Teo i nije joj bilo posve jasno koje je on seksualnosti i rodne pripadnosti, no vidimo da brzo uči te prihvaća Tea kao partnera njezine kćeri. Zanimljivo je primijetiti religioznost Valentinine majke vidljivu kroz molitvu prije jela, zbog toga što opresija nad LGBTQ populacijom nerijetko dolazi iz crkvene zajednice. Gospođa Pandžić pokazuje da religija ne bi trebala poticati opresiju i mržnju prema onima koji su drugačiji, već bi trebala propovijedati o ljubavi koja može nadići sve granice.
U razgovoru s Valentininom majkom Teo objašnjava kako on osobno misli da je u redu pitati kvir ljude o njihovom identitetu te kako on nema problema sa pitanjima dok ona nisu bezobrazna ili dolaze iz mržnje. Zaključuje kako se ne može ljutiti na nekoga zbog neznanja, ali svjestan je toga da jedino kroz odgovaranje na takva pitanja može otvoriti put prema razumijevanju. Ključ razvijanja senzibiliteta prema kvir osobama leži u edukaciji onih kojima su nenormativni oblici seksualnosti i rodnog izričaja nepoznanica. Upravo se pomoću educiranja premošćuje opreka mi-oni te otvara put u izgradnji prihvatljivije i sigurnije zajednice za kvir pojedince.
Iako ova priča ima sretan kraj za ljubavni par, od ljubavi se ne može živjeti te mladi protagonisti govore kako im je trenutno najveća prepreka u životu ona financijska. Pitanje koje ostaje visjeti u zraku je hoće li Teo i Valentina uspjeti pronaći stan u Zagrebu (za kojim neuspješno tragaju) u kojem će nastaviti graditi svoju zajedničku budućnost. U tom kontekstu valja podcrtati misao Rickyja Tuckera, autora And The Category Is …, knjige iz koje se na kraju filma prikazuje citat: “Ballovi omogućuju siromašnima da budu bogati, muževnima da budu ženstveni i slavljeni, marginalcima da nastupaju pod svjetlima reflektora. Bez obzira ostvarile se ove transformacije u potpunosti ili ne, ballroom je uvijek prostor za oslobođenje.”
Grand Prize nisu nagrade koje Valentina i Teo osvajaju na natjecanjima, već njihov ljubavni odnos – Teo govori Valentini: “Ti si moj Grand Prize.” Tematski možda provokativan, ali svakako inovativan film uz važnu političku poruku također nudi zanimljiv estetski prikaz zagrebačke ballroom scene. Rad Anje Koprivšek smatram uspješnim jer daje glas potlačenim kvir pojedincima_kama te na zagrebačku vogue scenu nudi pogled iz novog ugla. Zbog toga nije na odmet naglasiti da ovaj film nije samo topla ljudska priča ili “svijet za koji nismo znali da postoji”, kako stoji u objašnjenju žirija ZagrebDoxa koji je dodijelio posebno priznanje redateljici jer je s velikom dozom ljubavi i poštovanja pristupila svojim protagonistima.
Zagrebačka vogue scena sasvim sigurno doprinosi izgradnji sigurnijeg prostora za marginaliziranu LGBTQ zajednicu, a Grand Prize više djeluje kao hommage zagrebačkim voguerima nego kao prikaz supkulture s kojom se kroz ovaj film tobože hrvatsko društvo prvi put upoznaje. Film je poziv za otvaranje očiju onima koji ih drže širom zatvorene ili wakeup call za one koji se ne žele probuditi i vidjeti da kvir ljudi nisu samo vogueri, već naši prijatelji, susjedi i obitelj. Trans osobama poput Tea realness je svakodnevnica, a upravo je to apel našem društvu da marginaliziranoj kvir zajednici pristupi s većom dozom razumijevanja, poštovanja i ljubavi.
ObjavljenoObjavljeno
