

Tijekom dva dana održavanja, Zoom Festival je uspostavio platformu za istraživanje vremenske i prostorne transformacije nekadašnje tvornice Rikard Benčić.
Piše: Valentina Lončarić
U sklopu šestog Zoom Festivala u organizaciji Drugog mora, jedan od najvažnijih industrijskih objekata u Rijeci, nekadašnja tvornica “Rikard Benčić“, na dva je dana postala platforma za istraživanje vremenske i prostorne transformacije toga prostora. Ovogodišnje izdanje festivala prvotno je trebalo biti održano u tvornici Hartera, no uslijed urušavanja betonskih ploča u tvornici Hartera, festival je preseljen u prostor kojeg po svoj prilici čeka identični slijed događaja. Nekoliko dana prije početka festivala, priča o urušavanju a potom i preseljenju (pukim slučajem) postaje metafora onoga što će se sljedeća dva festivalska dana odvijati u kompleksu objekta H nekadašnje tvornice “Rikard Benčić“.
Stvaranje umjetničkih projekata u napuštenim tvorničkim objektima koji se urušavaju riječkoj umjetničkoj nezavisnoj sceni nije nepoznanica. Osim što postaju mjesta izvedbe, ta remek djela industrijske arhitekture postaju metafora riječke nezavisne umjetničke scene koja nemilosrdno propada pod birokratskim čekićem i nedjelotvornošću institucija. No, one su ujedno i dokaz da su prašina, popucali beton i hrđa dovoljni da prljavi (su)višak oživi u svojoj punoj estetskoj snazi. Svako propadanje, svaki kvadratni metar prašine, čađe ili otpale žbuke u tvornici u sebi nosi tragove u kojima su ispisane priče i male povijesti koje usprkos svojoj transformaciji nošene vremenom poprimaju nove oblike. Na taj način prostor tvornice postaje svojevrsni palimpsest grada. Zidovi svojim urušavanjem proizvode buku i u nedostatku novoga pozivaju na neprestano i ponovno stvaranje.
Iako polazeći iz različitih polazišta i perspektiva, Dreck: ein Aparat i Institucije treba graditi, kako su naslovljene dvije festivalske večeri, već u svojim nazivima evociraju akciju, građenje, stvaranje i kretanje koji ostavlja dvodnevni trag u povijesti tvornice “Rikard Benčić“.
Dreck: Ein Aparat njemačke umjetnice Stefanie Wenner osmišljen je kao okupljanje umjetničkih radova koji za svoje središnje mjesto propituju značenje prljavštine odnosno svega onoga što je upisano pod njenim slojevima. Mreža njemačkih umjetnika cobratheater.cobra u svojoj audio-šetnji, naslovljenoj Sound of Factory, zvukovnim zapisom provodi posjetitelje kroz prostore ispred i unutar tvornice. Kroz navigiranu šetnju i audio asocijacije koje se u slušalicama emitiraju posjetiteljima, oni postaju aktivni šetači i promatrači, a tvornica postaje mjesto susreta njenih novih posjetitelja i njene opipljivo nataložene prošlosti. Poput nekadašnjih radnika oni prate stope jedni drugih, a rad ovdje postaje osluškivanje, mirisanje i fizičko opipavanje prostora: “U njezinoj prljavštini nalaze se tragovi zvukova, radnika i znoja – medij koji su tvornički procesi arhivirali u obliku zvukova i eha. Brujanje, tonovi i lom u slojevima, ogrebotine i priče”. Posjetitelji postaju graditelji zaboravljenog i izgubljenog čija je zadaća kroz povratak razrušenom sačuvati novi sloj sjećanja.
Performans Izvirući tragovi u izvedbi Simone Aughterlony i Michaela Günzburgera, propituje koegzistenciju prljavštine i tjelesnosti, odnosno njihove međusobne ovisnosti. Umjesto pritiskom na okidač fotoaparata, dvanaest posloženih fotografskih papira kroz pokret postaje podloga na kojem ljudsko tijelo ostavlja svoj trag: izvođačica dvaput nanosi sloj vazelina na svoju kožu te ostavlja nevidljive tragove svojih pokreta. Oni ostaju nevidljivi sve dok po njima drugi izvođač ne pospe sloj prašine. Tom gestom njena akcija dobiva svoju punu vidljivu formu, a prašina ovdje postaje medij prisutnosti izvođačice. Paljenjem jednog od papira na kojem je tek upisan trag, stvaranjem pepela i njegovim usitnjavanjem, započinje novi ciklus obilježavanja pokreta, ovoga puta istim tim pepelom. Za razliku od fotografije ovdje se ne radi o estetiziranom portretu koji je zaustavljen u vremenu. Koža koja ostavlja nevidljivi trag te krv izvođačice koja se prelijeva preko slojeva prašine i pepela, stvaraju organsku, neprestano fluktuirajuću sliku koja mijenja svoju formu svakim novim pokretom i svakim slojem prašine.
Bettina Vissman se pak u svojem interaktivnom performansu Deck of Dusts, poigrava formom tarota. Dakako, ovdje se ne radi o proricanju sudbine iz karata, već formi poigravanja konstelacijama nasumce izvučenih karata na kojima su ispisani citati iz novinskih isječaka, reklama, znanstvenih studija koji na bilo koji način tematiziraju prašinu i prljavštinu. Svako novo odabiranje karata i svaka nova kombinacija, stvara nove podudarne konstelacije. Kako mi u “gatanju“ i sama pokazuje, na crtežu mikroskopskog prikaza čestice prašine, prašina predstavlja fenomen između vidljivog i nevidljivog na taj način što se kroz nju lomi svjetlost. Svaka nova kombinacija karata predstavlja novu perspektivu neizbježnosti susreta s onim nevidljivim. Čišćenje, tjeranje prašine u sferu nevidljivoga stoga je nemoguće.
Svim navedenim projektima u projektu Stefanie Wenner zajednički je povratak i propitivanje prljavštine. Kako i sama navodi: “Zadaća platforme Smeće: aparat nije odraziti sliku društva, niti reprezentirati stvarnosti. Suprotstavljamo se naturalizacijama čak i pod krinkom artističkog realizma i naturalizma s performativnošću materije. U potrazi smo za materijalističkim teatrom. Agitatori podižu prašinu ili čeprkaju u prljavštini koja se kao zemlja može smatrati blagom ili poviješću skrivenih poanti. Prljavština vrvi mikroorganizmima koji čak mogu liječiti depresiju. Prljavština je savršen materijal za ponovnu evaluaciju materije”. Projekt cijelu ideju uvelike temelji na teoriji feminističke teoretičarke Karen Barad koji se suprotstavlja cjelokupnoj dualističkoj tradiciji zapadnjačke misli te poimanju subjekta kao aktivne, a objekta kao pasivne instance. Nasuprot tome, objekt tj. materija sama u sebi i po sebi sadrži akciju. Jedino je po njoj akcija i moguća.
Jedini nesporazum koji u samoj interpretaciji projekta nastaje (a nije kritičke prevoditeljske prirode) jest prijevod njemačke riječi das Dreck, što u prijevodu znači prljavština, blato, govno, no ne i smeće. Smeće označava akumulaciju suviška stvorenog (uglavnom) ljudskom aktivnošću (što dakako može biti i prljavština), no prljavština o kojoj je riječ svuda je oko nas, ona je organske prirode te u njoj ne postoji nužnost aktiviranja od strane nekog drugog. Postoji i aktivna je sama po sebi, te zapisuje vrijeme poput slojeva zemlje (što u konačnici i jest ideja projekta Stefanie Wenner).
I dok se prva festivalska večer bavi metafizičkim propitivanjem fenomena prljavštine, prašine i njene aktivnosti, druga se večer pod nazivom Institucije treba graditi, u dvasesetčetverosatnom projektu kolektiva BADco. u suradnji s lokalnim umjetnicima Natašom Antulov, Nebojšom Zelićem, Slavenom Toljem, Dinkom Rupčićem te glazbenicima okupljenima u riječku etiketu Transponder Records, oslanja na komponentu koja komunicira s aktualnom idejom institucionalne propadljivosti koja se odražava na sve materijalne i socijalne komponente društva. Već sam naziv projekta Institucije treba graditi poziva na mogućnost građenja, aktivnog djelovanja za razliku od prihvaćanja izgrađenosti kao pasivnog stanja. Projekt je zamišljen kao 24-satno kampiranje kroz formu (8 sati rada, 8 sati obrazovanja i 8 sati spavanja) s javnim izvedbama, predavanjima, diskusijama i snimanjem filma te otvorenim vratima tvornice za publiku kako bi svima bila otvorena mogućnost za uvid u samu montažu scenografije, probe i postavljanja performansa. Time BAD.co poziva na izgradnju onoga što se od ostataka (u tvornici) može izgraditi. S cjelokupnom idejom korespondira i predložak filma braće Lumière Izlazak radnika iz tvornice Lumière u Lyonu koji se prikazuje u njihovom kino repertoaru u jednoj od soba tvornice, a koji je ujedno i predložak njihove predstave 1 siromašan i jedna 0. Kako i sam BADco. navodi: “Zanima nas problem infrastrukture u vremenu krize, modeli organizacije i upravljanja institucijama, kao i odgovornost te otvorenost postojećih institucija. Želimo, iz umjetničke perspektive, analizirati i kritički sagledati situaciju u kojoj se institucije oslabljuju pod mjerama štednje, u kojoj se srozava odgovornost prema ugroženom kulturnom sektoru i u kojoj se dogodio značajan otklon fokusa unutar samih institucija – od interesa za proizvodnju prema interesu za prezentiranje”.
Upravo predstavom 1 siromašan i jedna 0, premijerno izvedene 2008. u Grazu, kolektiv predstavlja presjek onoga što se vremenom promijenilo, na ono što se zaboravilo no neizbježno nas podsjeća na ono što je ostalo iza svakih zatvorenih vrata tvornica. “Mi na vratima tvornice, oni na vratima tvornice. Čitavo jedno stoljeće kasnije“ kako u jednom od svojih govora tijekom predstave navodi jedan od izvođača. To čitavo jedno stoljeće ranije, radnice i radnici izlaze nakon radnog dana iz tvornice. Čitavo jedno stoljeće kasnije, plesači kolektiva BADco. koreografiraju njihov izlazak i simuliraju manualni rad radnika u tvornici. “Filmovi o radu i radnicima nikada nisu postali jednim od glavnih filmskih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na rubnim područjima interesa. Većina narativnih filmova bavi se onim dijelom života u kojem je rad ostavljen postrani“, kaže Harun Farocki čijim su radom i inspirirani (i čiji je film Arbeiter verlassen die Fabrik prikazan na njihovom kino repertoaru u jednoj od soba tvornice). Što se događa kada postaješ umoran nakon rada? Što dolazi poslije rada? Više rada? Što se događa kada više nema rada? 1 siromašan i jedan 0 već i po samom naslovu asocira na generiranje binarnog niza brojeva, i stvaranje beskrajnog niza kombinacija koji propituju povijest suvremenog plesa, vremena post-industrijalizacije i rada. Buku strojeva koju zamijenjuje kakofonijska buka Glasa koja ujedno nadglasava svaki pokušaj rada, moguća je jedino rekonstrukcijom, neprestanom izgradnjom (plesnih) pokreta koja poziva na ponovnu rekonstrukciju rada i njegovog društvenog značenja.
Na cijelu ideju i koncept o potrebi izgradnje institucija u svojem predavanju Institucije – sigurnost i povjerenje nadovezuje se i Nebojša Zelić, ističući kako je djelovanje i aktivnost institucija potrebna kako ne bismo morali ovisiti o arbitrarnoj volji drugih ljudi (obitelji, susjeda ili civilnih udruga). Izgradnju institucija trebali bismo zamisliti kao “kooperativni pothvat u kojem ne želimo da netko prođe gore da bismo mi prošli bolje. Inače nam se društvo pretvara u teren grupnih i sebičnih interesa”.
U performansu Muzak, nastalog na temelju kratke priče Brief Interviews with Hideous Man Davida Fostera Wallaca, Nataša Antulov i Nebojša Zelić također progovaraju o odnosima moći i nemoći u svijetu rada. Već i minijaturna scenografija dvaju drvenih čovječuljaka, postavljenih u kutu jednog od zapuštenih ureda tvornice Benčić, u kojoj jedan od njih stoji uspravno a drugi je srušen, jasno govori o poziciji protagonista i antagonista čijom se pozicijom Antulov poigrava. Za razliku od drvenog protagonista srušenog na podu, Protagonist (Zelić) u uspravnoj poziciji progovara kroz vizuru svojeg oca (nekada zaposlenog u raskošnom toaletu u kojem je na fini način služio finoj gospodi), dok je antagonist naznačen tek slovima na komadu papira u pozadini sobe. Gradeći izvedbu na koncepciji Glitcha (koju je Antulov načela u svojem prethodnom projektu ShSh), odnosno kratkim rezovima unutar govornog niza te repetitivnošću, ponavljanjem minimalističkih gesti izvođača, osim pozicijama protagonista i antagonista, poigrava se i tjeskobom potlačenosti i njene (ne)jasne artikulacije.
Das Dreck: aparat i Institucije treba graditi, iako različitim pristupima fenomenu napuštenosti i zapuštenosti tvornice, aktiviraju percepciju zaboravljenoga koja poziva ne neprestanu rekonstrukciju i održavanja ovog tvorničkog mrtvaca živim. A što možemo učiniti ne bismo li održali mrtvaca živim? U Goloći, u kojem opisuje sablasnost propadanja Venecije, Giorgio Agamben se poziva na Kierkegaardovu tezu o ljubavnom činu prema pokojniku kao najslobodnijem i najvjernijem ljubavnom činu. Ipak, Agamben dalje navodi da takav čin “zacijelo i nije najlakši. Naime ne samo da mrtvac ništa ne traži nego i čini sve da bi bio zaboravljen. Upravo je stoga međutim mrtvac možda predmet zahtjevnije ljubavi spram koje smo uvijek nemoćni i nedovoljno dobri, u bijegu i rastreseni”.
Ovogodišnji Zoom Festival svojevrsni je hommage jednom od velikih tvorničkih divova i mnogim nezapamćenim imenima koji su nekada prolazili tvorničkim hodnicima i koji su to mjesto održavali živim, a čija su imena i glasovi zapisani u oljuštenoj žbuci, ogrebotinama na prozorima i stupovima, prašini koja se iz godine u godinu taloži na podu. Za to vrijeme neki glasovi i dalje su glasniji od propuha među razbijenim prozorima, a sudbine “Benčića” kao i “Hartere” ostaju fenomen između vidljivog i nevidljivog, baš kao i čestica prašine.
Objavljeno