O(p)stati u prijelazu

Filmovi redateljice Sunčice Ane Veldić govore o promašenosti simplifikacija koje filmsko stvaralaštvo dijele na amaterizam i profesionalizam.

unnamed¸1

Foto: Sunčica Ana Veldić/ Precijenjena dramaturgija

Kroz sito vremena iskristalizirala se prividna kontradiktornost – najdulje opstaju one vrste koje se mijenjaju. Predznak te promjene pritom nije određen, štoviše, vrlo često ni ne postoji, a to naročito teško pada tvrdoglavoj tendenciji da se novonastalo nužno pripiše ili progresu ili regresu. Premda takvo što može imati svoje legitimno uporište, nedostatak istog, čini se, lakše je domisliti nego podnijeti nespektakularnost ishoda da je nešto niti bolje, niti lošije, naprosto drugačije. U sličnoj sudbini kovitla se i filmski amaterizam, odnosno profesionalizam, čiji se značaj uporno gradi na međusobnoj opreci. S jedne strane, amaterizmu se po defaultu pretpostavlja manja stručnost nego profesionalizmu, kojega se drži jedinim logičnim pa i poželjnim odredištem te razvojne linije. S druge strane, profesionalno filmotvorstvo ugurava se u okvire robovanja tehnokraciji, koja svojom rigidnošću ograničava koncept bezuvjetne ljubavi etimološki upisan u pojam amatera (franc. ljubitelj). O promašenosti ovakvih simplifikacija svjedoči lik i djelo Sunčice Ane Veldić, filmašice koja svojim stvaralaštvom izmiče svakom iole teorijskom ukalupljivanju. Tim više to dobiva na značaju jer se njezin opus proteže kroz obje sfere, od amaterskih uradaka kreiranih u odajama Kinokluba Zagreb do onih “brušenijih” nastalih nakon upisivanja studija režije dokumentarnog filma na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti.

Među najranijim Sunčicinim radovima nalazi se kratka dokumentarna studija Hrvatska djevica. Oslobođenost stege odgovaranja kakvom nadređenom entitetu i/ili normativnom standardu naslućuje se već u podnaslovu Love is a warm gun, aluziji na Lennonov stih kao anticipaciji lajtmotiva eksplicitne seksualnosti i narkotičke ovisnosti. U suočavanju s (još uvijek) provokativnim temama autorica objektivom nišani svoje bliske poznanike i strijelja ih intruzivnim pitanjima u srž tabua zbog čega iz njih cure maksimalno nesputani verbalni izljevi. Dok protagonisti rasterećeni od potencijalne publike “ogoljuju” svoje slojeve, izričaj im počinje rezonirati s impliciranom nevinošću, a film poprima razmjere intimne ispovijedi grešnika. Gledamo meditativan prizor patkica koje svojim poslom plove maksimirskim jezerom, slušamo o razdjevičenju, vrstama orgazma, dječjoj hiperseksualnosti, erotskoj agresiji i mentalnoj slici grudi pohranjenoj za potrebe masturbacije. Naročito uznemirujuća ispovijest pritom dolazi od optuženika za silovanje koji naknadno završi u Vrapču. Slomljene vilice i unakaženog lica iznosi svoju verziju u video snimci koja mu je trebala poslužiti kao obrana na sudu, ali s obzirom na brojne nelogičnosti i kontradikcije, svoju jedinu moguću svrhu ispunjava kao narativna linija filma.

Nesumnjivo je, dakle, riječ o surovom materijalu kojeg valja ostaviti u ruhu primarne sirovine. U suprotnom, njegovom preradom ispeglat ćemo karakterne nabore i okrhnuti ponešto od njegove organske poetičnosti. Tako je i (ne)učinjeno: neuredan stil i narativna nekoherentnost, montaža naglih rezova, drhtave ruke u ophođenju s DV kamerom, repetitivna elektronska glazba, inkorporiranje snimaka psećjeg parenja i felacije iz pornografskog uratka, krupni planovi što objelodanjuju lica “poganih” te bočica Heptanona i intravenoznog ubodnog mjesta prikazani u detalju. Za razliku od djevojke iz filma koja je čekala punoljetnost ne bi li s iskusnijim pastuhom izgubila nevinost na Biokovu, Hrvatska djevica nema problema sa sadržajnom grubošću i radikalnom tehničkom oskudnošću, štoviše, oni su i bili glavni preduvjet za njezin klimaks.

Dvije godine nakon, sada kao studentica Akademije, Sunčica u sklopu fakultetskih obveza radi na Precijenjenoj dramaturgiji, autoreferencijalnom dokumentarcu koji problematizira proces stvaralaštva unutar akademskog konteksta i popratne kreativne košmare. Unatoč (ili pak upravo zahvaljujući) tome, filmski jezik znatno je složeniji nego u njezinim prethodnim uradcima. Akrobatski se balansira tenzijom između institucije i intuicije uz simultano žongliranje s tri narativne linije – disciplina visokoobrazovne ustanove koja zagovara red i rad, predanost veterinarske ambulante koja ih njeguje kao dio kodeksa te dokolica zagorske zabiti gdje jedini red čine vrtne gredice, a jedini rad zalijevanje flore među njima. Pa iako se na prvu doima da je autoričin identitet zagubljen u međuprostoru ovih senzibiliteta, ona iznalazi način da vlastiti razdor sublimira u metatekstualnu moć, a svoju najslabiju točku preokrene u mjesto autoironije. Kao nuspojava ispoljavaju šarmantni procijepi, montažna pretapanja asocijativno-sugestivne naravi što povezuju te male hermetične prostorno-vremenske kontinuume: glista i avangarda, klasje i izostanak plana stopljeni glasom u offu profesora Turkovića. Dobit je dvostruka – dekodirane su priručničke norme i ostvarena je filmu svojstvena vrsta humora.

Čujemo obeshrabrujuće komentare Sunčicina mentora Devića koji ono što gledamo opovrgavaju kao neispravno. Gledamo opovrgavanje onoga što čujemo da se opovrgava. Refleksivni dio prožet je participacijskim. Autorica se pojavljuje ispred kamere i upoznaje gledatelja sa svakim šavom svoje konačne kreacije, upoznaje ga s mentorom, profesorima, šefom, susjedom, dečkom, upoznaje ga sa svojim  “tonskim studijem” – šupom zaglušenom drangulijama i tričarijama. Upoznaje ga s tim da je bila primorana iz svoje nemoći, ali još više moći, relativizirati akademski diskurs ne bi li u njemu o(p)stala u prijelazu iz alternativnog filmovanja.

Negdje pri kraju dosadašnjeg autoričina opusa nastaje Catstream, dokumentarac sniman na Mljetu povodom kastracije slobodnoživućih mačaka koje se, kako naslov sugerira, kote poput nepresušne bujice što se slijeva u svaku otočku poru. U glavnoj ulozi nalazi se volonterka Mirna Kirin, doktorica znanosti koja u nekoliko dana nastoji pomoći što većem broju mačaka, ali čiji entuzijazam postepeno stradava pod zadrtim stavovima nepovjerljivih lokalaca. Dok gledatelji prate snimateljevu pratnju Mirne koja prati mačke, oni stoje. I gunđaju. Dok Mirna elaborira o najhumanijoj metodi kontrole populacije zarad unaprjeđivanja kvalitete života, njih prene tek kad čuju da je besplatna. Na taj način u diskurzivni prostor nametnuta je važna tema, naročito kompleksna u zabačenim mjestima za koja je poznato da prekobrojnost rješavaju po postupku kraćem od reza. Dakle, riječ je o filmu koji je u stanovitom odmaku od prethodno spominjanih – em se bavi širom tematikom edukativnog potencijala (zbog čega bi, primjerice, dobro funkcionirao i u televizijskoj produkciji), em je čvrsto strukturiran oko jedne narativne linije obilježene protagonisticom s jasnom vizijom (zbog čega bi, primjerice, dobro funkcionirao i kao film o kriški života jedne gradske cure).

Spletom okolnosti (Sunčicinim odsustvom s mjesta događanja) sve prizore snimio je David Oguić, a posljedično je film realiziran u klasičnijoj formi opservacijskog modusa. Na taj način autorica je imala objektivan odmak od materije koja je inače dio njezine struke, dok se David i sam zatekao u ulozi začudnog gledatelja koji svojim snimanjem suptilno ostavlja komentare na krkljanac kojem prisustvuje. Takvom suradnjom uspješno je zaobiđeno puko faktografsko arhiviranje, a iskustvo terenskog rada posredovano je autentično, bez težnje da se prešute brojne reperkusije koje isplivaju kada aktivistički rad susretne mediteranski mentalitet.

Ustrajati je hrabro pa makar ustrajali u ležernosti. Zapravo, možda je upravo to i najteže. Povlači ta dosljednost sa sobom konotacije lijenosti, neambicioznosti, pasivnosti, indiferentnosti i ostalih bliskoznačnica što ih se tako olako pripisuje jednoj uz drugu. Ipak, ostružemo li te nepravedno nataložene značenjske slojeve, zatičemo ležernost u njezinom izvornom određenju. Vidimo ju kao neusiljenost, kao protočnost, kao nešto što je dodirnuto izvanjskim, ali se pod tim dodirom nije ukrutilo niti izvještačilo. Vidimo after hours filmašicu koja na Akademiji utvrđuje znanje o filmskim oblicima da bi ga netom nakon primijenila na svoju upadljivu i često prisutnu kuju Ajkicu. Jer zašto ne? Vidimo nesputanu igru kao osnovnu supstancu stalne kretnje, koja niti je u otporu spram promjene, niti u sukobu sa svojim prethodnim obličjima, niti koči sebe, niti (nadamo se) nastoji zakočiti tu vožnju što se probija kroz prividnu hijerarhiju ne bi li se nasladila onom tvrdoglavom tendencijom što novonastalo pod svaku cijenu nakalemljuje ili progresu ili regresu.

Tekst je nastao u sklopu edukativne radionice Hrvatski kratki film – online radionica filmske kritike i analize, pod vodstvom filmske kritičarke Višnje Vukašinović, a objavljen je u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano