Blic Zagrebačkim potresom arhitektura grada je ozbiljnije oštećena, a već dugo prisutan problem dotrajalosti velikog broja zgrada postao je očit. Zgrada Akademije likovnih umjetnosti u Ilici koju je Hermann Bolle izvorno projektirao za ateljee prve generacije hrvatskih modernih umjetnika, nastradala je zajedno s velikim dijelom njoj suvremenog urbanističkog sloja. Nakon dvije godine pandemijske nastave koja se odvijala mješovito – mrežno i uživo, početkom akademske godine 2022./2023. Akademija likovnih umjetnosti useljava u ispražnjene hale Jadran filma u Dubravi, koje nisu u svojoj izvornoj upotrebi od kraja devedesetih. Od dvije zgrade unutar velikog kompleksa koje iznajmljuje Akademija u jednu je smješten odsjek za nove medije i animirani film (OZAFIN) zajedno s upravom, referadom i ostalim uredima, a u drugoj su smješteni odsjeci za kiparstvo, slikarstvo, grafiku i nastavnički odsjek. Nakon jednog semestra nastave na novoj lokaciji, studenti_ce OZAFIN-a predstavili su svoje radove na ocjenjivanje profesorima, a također i široj javnosti početkom veljače ove godine.
Umjetnost u novom prostoru
Lokacija akademije na istočnom kraju grada donosi za sva okupljanja nekoliko posljedica. Ne postoji mogućnost brzog povlačenja u obližnji kafić i gotovo nitko ovdje nije došao usputno ili slučajno. Prolaskom pored rampe, na parceli Jadran filma prvo se pojavljuje stara portirska kućica čije je prozore Lara Bele prekrila aluminijskom folijom, i nekoliko traka nategnutih između dva stabla, koje je postavila Klara Šoštarić. Radovi se šturim izrazom uklapaju u ostarjeli industrijski ambijent i služe kao zgodan orijentir koji najavljuje izložbu. Zgrada Akademije velika je, pomalo skrivena raslinjem i nimalo reprezentativna. Po mraku, za vrijeme otvorenja izložbe pažnju privlači samo svijetlost iz prozora na dvije etaže. Na ulazu nas dočekuje ugodna gužva s DJ pultom za kojim su se izmjenjivali kolektiv Heartskomerz i Nicole Hewitt, a iza je postavljen televizor na kojem se prikazuju popratni vizuali. Ovdje je i stol s pićem i grickalicama, a prostor se nastavlja u tri strane na kojima je izložba.
Hodnici su široki, a zidovi još uvijek bijeli. Ambijent je hladan i nalik je Warholovoj tvornici u napuštenoj vatrogasnoj postaji ili općenito tipu prostora za stvaranje mišljenom kao loft više nego kao atelier. Neutralnost prostora kao podlogu svog rada koristi i Hana Hostić čiji je središnji motiv tkanina na koju je otisnuto rastočeno lice, obješena na stablo ispred jednog prozora, koja je osvjetljena snažnim reflektorom iz zgrade. Pored prozora kroz koji se rad promatra smještene su slušalice koje reproduciraju glazbu koja dovršava neobičan ugođaj promatranja jezive zastave koja treperi na vjetru. Prostorija se gubi u perifernom vidu, ne čujemo zvukove iznutra, osvijetljeni dio šume ispred prozora je jasan no gubi se percepcija njenog nastavka. Vrlo jednostavnim sredstvima postignuto je jasno čitanje stvorenog prostora i gubljenje onog zatečenog.
Za razliku od izložbi u nekadašnjim prostorima u Ilici ili Jabukovcu kroz koje se uglavnom šetalo, zbog naravi novog prostora bilo je puno više mjesta za zaustavljanje i druženje tako da ni hladno vrijeme nije sprječilo posjetitelje da ostanu u Jadran filmu. Najsvjetliji primjer te ugodne atmosfere je neusiljeni performans kolektiva Menza koji čine Anja Mergeduš, Jiao Guo, Lara Ana Kulenović, Catarina Marcos i Lucija Bogunović, u kojem su umjetnice pekle pizzu za posjetitelje u zamjenu za poželjnu donaciju. Dobrodošla reinterpretacija performansa Pad thai Rikrita Tiravanije bez problema je za stolom okupila društva i održavala živ razgovor za jednim dugačkim stolom. To je umjetnost lišena trajnosti, distance, a istovremeno iznimno uspješna u onom temeljnom – okupljanju i poticanju razgovora. Manifestom kolektiva koji je isprintan stajao na stolu spretno se otvaraju teme relevantne za čitavo umjetničko polje, a smisleno su anticipirane i formom rada. Umjetnice se zalažu za umjetnost stvaranu u zajednici i za zajednicu, koja kao principe uzima podršku i ohrabrenje, umjesto isključivosti i elitizma. Kao još jedan romantični kulturni atavizam kritizira se mit o “gladnoj umjetnici” i općenito koncepcija umjetničkog rada kao rada izdvojenog iz ekonomskih ciklusa, pokrenutog entuzijazmom.
Studentski su radovi u prostoru raspoređeni primarno prema klasi kojoj njihovi autori pripadaju, no to nije u potpunosti dosljedno jer su neki radovi izmješteni zbog njihovih prostornih potreba, tako da način na koji umjetnici koriste prostor u velikoj mjeri određuje postav izložbe. Bočno od širokih hodnika nalaze se male prostorije koje su uglavnom prepuštene pojedinim umjetnicima. Mate Nikola uperio je dva mala projektora u nekoliko razlomljenih dijelova zrcala koji refleksijom ispunjavaju zidove, a upotpunjen jednoličnom elektroničkom glazbom nastao je ambijent koji uspijeva zahvaljujući izoliranosti male sobe koju ispunjava. Nakon što se stepenicama uspnemo na prvi kat dočekuje nas rad Dihotomija Marlen Ban koji samouvjereno zauzima prostor hodnika.
Umjetnica je, potaknuta ljubavnim scenama iz filmova, razgovore s bivšim ljubavnicima ponovila u formi scenarija. Stvarajući određenu distancu prema emotivno nabijenim trenutcima u životu propituje se odnos subjektivnog i objektivnog. Predstavljajući svoju intimu u formi sladunjave filmske scene autorica promatraču postavlja pitanje: hoće li se staviti u njenu poziciju ili poziciju gledatelja filma. Rad je svakako bogatiji time što su dijalozi isprintani na velikim papirima ovješenima sa stropa na mjestu namijenjenom za prolaz, tako da je izrazito intimni sadržaj vrlo bombastično predstavljen.
Grad mladih/pioniri Nine Demetre Kasavice, koji je smješten u prostoriji zajedno s još nekoliko radova s političkim motivima, koristi umjetnu inteligenciju za stvaranje neprirodnih prikaza pionira i njihovih okupljanja. U prikazivanju pejzaža i odjeće program dostiže razinu vrlo blisku fotografiji, no on nema sposobnost poimanja lica, tako da su rezultat dječja tijela s mrljama po glavi koja djeluju kao morbidni damnatio memoriae. Čini mi se da je ovo bio jedini primjer na izložbi u kojem umjetnica djelo temelji na generativnoj mogućnosti tehnologije. Radi se o jednoj od temeljnih odrednica novomedijske umjetnosti, za koju mi se čini da je na našoj sceni pomalo zapostavljena. “Ruka stroja” u stvaranju digitalnim tehnologijama neizbježno je vidljiva, ali poetika građena na smanjivanju intencije i automatizaciji procesa stvaranja još ima prostor za razvoj.
Klasična medijska određenja radova na izložbi mogli bismo nabrajati gotovo koliko ima i radova. Od tehnika kao što su kolaž i crtež, preko objekata od drva, plastike i tekstila do eksperimentalnog filma i videa. Produkcija studenata_ica akademije doista je široka u svakom smislu te opravdava ovakav opsežan način prezentacije. Kao najveću vrijednost izložbe u Dubravi vidim upravo materijalnu i organizacijsku alternativu na koju ona ukazuje. Iako na novoj lokaciji Akademije još mnogo problema nije riješeno (manjak materijala, nedostatak menze i smještaj na periferiji grada), u razgovoru sa studentima_cama OZAFIN-a ponavlja se zadovoljstvo novim prostorom. Odsjek je donedavno bio rascijepljen između Ilice, Jabukovca te malog prostora u Teslinoj ulici namijenjenog diplomatima, a sada svi skupa dijele zgradu u Jadran filmu.
Stvaranje ustanove kao zajednički čin
Likovna akademija je za vrijeme epidemije korone inzistirala na održavanju nastave velikim dijelom uživo, no do pravog osjećaja zajedništva dolazi tek sada kada su sve klase u istom prostoru. Studenti_ce su se u ovom semestru počeli sastajati s profesorima i razgovarati o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Oni se u prostoru “menze” sastaju s profesorima i razgovaraju o onome što bi mogli promijeniti i uvesti u još poprilično neutralan prostor. Velika i nezgrapna zgrada ipak studentima_cama nudi otvorenu mogućnost za stvaranje prostora i zajednice.
Sarah Rifky i Jens Maier Rothe trebali su se 2012. sastati u Beirutu, no spletom okolnosti u tome nisu uspjeli pa su u Kairu osnovali umjetničku organizaciju Beirut. Izložbeni, edukativni i istraživački program provode do 2015. pod krilaticom: “stvaranje ustanove kao kustoski čin”. Kustosi surađuju s umjetnicima i zajednicom u svim segmentima, odbijajući preuzeti nepropitane diskurse u komunikaciji s publikom, umjetnicima ili drugim institucijama. Beirut nastaje u ozračju revolucije 2011., kada se javnost sukobljava s nametnutim im institucijama te postoji egzistencijalna potreba za pronalaženjem novih institucionalnih strategija koje su na korist građana. U našoj priči vidimo manje energetski nabijen, ali neizbježan trenutak promjene.
U trenutku kada obnova sveučilišnih zgrada nije ni započela, pojavila se jedna materijalna alternativa i jedan procjep koji je moguće iskoristiti za projektiranje budućnosti ALU-a, time i sveučilišta. Iznajmljivanje zgrada Jadran filma sveučilištu nije isplativo zato je i određeno kao privremeno rješenje na samo nekoliko godina. No, jasno je da prostor snažno utječe na zajednicu koja ga koristi, kao što vrijedi i obrnuto. Financijska situacija sveučilišta je glavna prepreka promijeni, no svijest o instituciji kao dinamičnom sustavu koji se prilagođava uvjet je za nju. Nadolazeće godine treba gledati kao proces stvaranja, a povlastica studenata da oblikuju svoj prostor, da uz pomoć tog prostora postaju zajednica, jednom okušana ne smije biti izgubljena. Završit ću s jednom rečenicom kolektiva Menza: “povezuje nas akcija, ne apstrakcija.”
ObjavljenoObjavljeno
