Intervju Je li moguće, da parafraziramo Adorna, pisati poeziju nakon Jasenovca? Upit je gotovo neukusan, pomalo kičast u otrcanoj, već i pop-kulturnoj referencijalnosti, i na koncu trivijalan – jer dakako da je moguće. Pa ipak, hrvatska je kultura, ona književna napose, poprilično uboga kad svrnemo pogled na tu epizodu hrvatske državotvorne prakse. I dok se u proznoj fakturi i na domaćem i međunarodnom planu čak i profiliralo pokoje ime, na dramskom je terenu situacija puno gora. Pored posve marginaliziranog Gorana Babića i njegove monumentalne i monumentalno nevidljive dramske pentalogije pod naslovom Ustaše i partizani, te ipak nešto vidljivijih nastojanja i djela Slobodana Šnajdera, kazalište jedva da je okrznulo taj najcrnji odvojak dvadesetostoljetne uljudbe.
Dok su Šnajderovi Hrvatski Faust ili Gamllet tradicionalne drame krležijanske inspiracije, dokumentarno-dramskih zahvata na tragu Weissove Istrage nije bilo. Razlozi tome su mnogostruki, ali među njih svakako ne spada manjak dokumentarne građe i historiografske literature, ponajprije one iz perioda socijalističke Jugoslavije. U našoj aktualnoj demokratskoj, nadasve slobodarskoj i po definiciji pluralističkoj javnoj sferi, oni koji se odvaže na istraživanje nestašluka kulturnog establišmenta od 1941. – 1945. uglavnom se suočavaju s raznim oblicima otpora i osporavanja. Mjere društvenih i intelektualnih aktivista sežu od strukovnog prešućivanja ili omalovažavanja do konkretnijih poteza poput prijetnji i zastrašivanja kao što je to dopalo, primjerice, Snježanu Banović nakon objave knjige Država i njezino kazalište – studije o funkcioniranju zagrebačkog HNK tijekom četiri ratne godine pod ustaškom vlašću.
Uzimajući u obzir istančani, tzv. dvostruko-konotativni senzibilitet hrvatske javnosti, predstava Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine nije mogla doći na svijet u primjerenijem trenutku. U koprodukciji CIRK Pozora i Ganz nove kulture promjene, Vedrana Klepica režira svoj tekst na temelju istraživanja koje je, kako stoji u programskoj knjižici, provela Nikolina Majdak. Ona je ujedno, uz Saru Stanić, i izvođačica predstave.
Eponimni Slavko G. kutinski je odvjetnik i glumac Slavko Goldschmidt, Židov koji je skončao u Jasenovcu. O njegovom umjetničkom radu zna se izuzetno malo, osim da je bio uspješan komičar, koji je čak i u logoru nasmijavao. Ta ga sposobnost nije spasila pa je zajedno s još osamnaestero glumaca i muzičara ubijen kao čin odmazde zbog navodnih prekršaja jednog harmonikaša. Svjedoci su potvrdili da prekršaja nije bilo, da je masovno ubojstvo bila tek dokoličarska dosjetka raspoloženih jasenovačkih koljača. To saznajemo u predstavi. O svireposti spomenutih koljača, koja kreativnošću nadmašuje i najcrnje snuff fantazije, klanju djece, ritualnom ubijanju maljem ili lopatama pisano je mnogo, možda najživopisnije u spisima spomenutog Babića, primjerice u eseju Lopata i fosfor. Dokumentarna vjerodostojnost tih izvještaja nikad nije osporena a opet, čitajući ih, stječemo dojam pretjerivanja, makabrične fantastike koja zalazi u neukus prispodobiv torture pornu.
Imajući to na umu – i obilje i dramatičnost materijala – logično bi bilo posegnuti za tragičnom pričom našeg Slavka i pouzdanim dramatizacijskim i dramaturškim rješenjima složiti takvu priču koja će, kako napućuje Aristotel u svetom pismu dramske tehnike, sažaljenjem i strahom postići očišćenje takvih osjećaja. Autorskom timu nitko ne bi zamjerio takvu “lijenost”, odnosno poetičko igranje na sigurno. Srećom po nas, Klepica je odabrala teži i rizičniji put pa su onda i dobitci, sukladno poznatoj sentenci, puno veći.
Prije samog početka predstave publika je suočena s hladnim scenografskim rješenjem koje na prosceniju u istoj ravni sadrži stolce, nekoliko stalaka za note i par instrumenata te karijolu i lopatu. Nad njima je u naoko nestabilnoj ukošenoj poziciji obješena žičana konstrukcija s hladnim neonskim svjetlima koja pokriva čitavu scenu čime odaje dojam kaveza. Evokacija logorske elektrificirane ograde je jasna, no u kakvom odnosu to stoji s instrumentima i alatima koji u efektnim svjetlosnim aranžmanima Luke Matića figuriraju gotovo kao likovi?
Predstava koju gledamo pokušaj je davanja odgovora na to pitanje: kako se kultura, konkretno hrvatska kultura nosi s problemom holokausta, odnosno ustaške zločinačke mašinerije? Poetički jasno profilirana u postdramskom ključu predstava ne nudi linearnu pripovijest koja bi pouzdanim afektivnim rješenjima ponudila identifikaciju s tužnom sudbinom kutinskog glumca te nas na kraju nagradila katarktičkim pročišćenjem. Umjesto toga, dobivamo svojevrsni Lehrstück, djelo koje nas kompozicijski, izvedbeno i tematski prisiljava na aktivno dograđivanje značenja.
Prvih desetak minuta dvije izvođačice na slabo osvjetljenoj sceni, bez riječi, uz pratnju potmule muzike opipavaju rekvizitu, ispitujući njezinu materijalnost, iščuđavajući se njezinoj prisutnosti u očito logorskom okruženju. U minimalističkoj, ali efektnoj koreografiji Saše Božića, jedna drugu tegle i navlače, naglašavajući težinu svojih tjelesnosti. Prizor se naglo prekida i kreće simuliranje izvedbe operete Grofica Marica, mađarskog kompozitora Emmericha Kálmána, izuzetno popularnog tijekom 1920-ih. Iako židovskog porijekla, uspio je izbjeći sudbinu Slavka Goldschmidta pravovremenom emigracijom u SAD.
Jedna izvođačica glumi dirigenta, druga pjevača, pjevajući egzaltiranom gestom na playback. Time nas ikonički podsjeća da je svaka umjetnička interpretacija uvijek medijatizirana, posredovana našim odabirom ulaska u problematiku, a ne tek zrcalo stvarnosti, kako bi neka moguća realistička poetika nalagala. Glumice potom, u hladnom izvještajnom tonu lišenom svake psihologizacije, izvještavaju o sudbini predstave, međunarodnom uspjehu te trivijalnim, operetski sladunjavim detaljima fabule.
Ova nas predstava u ritmički odmjerenim sekvencama podsjeća da svjedočimo umjetničkoj konstrukciji, ne dozvoljavajući da se uljuljkamo u zavodljive zavijutke operetne intrige pa je gotovo besmisleno nizanje dogodovština operetnih junaka prekinuto žustrim, senzorno agresivnim prodorom sirenske buke. Protagonistice su sad u logoru i dijele mizerne porcije mahom vodenih splačina, čineći to naglašenim slapstickovskim pokretima i gestama, čitajući pritom grozomornu, objektivističku poeziju Charlesa Reznikoffa iz njegove zbirke Holokaust.
Ovo nizanje kontrastnih prizora nema samo očuđujuću funkciju, nego ukazuje, te još važnije, uprizoruje ishodišnu kontradikciju konclogorske mašinerije kao kapitalističke mašinerije. U klasičnoj buržujskoj optici postojanje logorskih orkestara onkraj je zamislivog, međutim, kako nas Benjamin zlokobno upozorava: nema nijednog dokumenta kulture koji ujedno ne bi bio i dokument barbarstva. Klepica tu metaforu elegantno ilustrira višekratnim prizorima nasilja, i pucanja i kundačenja upravo stalkom za note.
No ide i korak dalje u sistemskoj kritici pa poseže za zloglasnim Pasolinijevim Pismom studentima iz 1968. koji glumice distancirano čitaju. U toj se pjesmi Pasolini brutalno obrušava na studentski konformizam i oportunizam, stajući u studentskim prosvjedima na stranu policije kao uistinu obespravljene siromaške omladine, naspram dokonih studenata koji se ne usude dovesti u pitanje čitav kapitalistički sustav. U tom srazu Pasolini prepoznaje pravu klasnu borbu. A u takvoj vizuri logorski kulturni pogon predstavlja apogej pervertiranog sustava, a ne tek eksces koji izmiče svakoj mogućoj racionalizaciji.
Zadnja epizoda donosi poteškoće s pronalaženjem ikakvih relevantnijih podataka o Slavku Goldschmidtu i ističe slučajni pronalazak arhivskog materijala koji potvrđuje da je od 1928. do 1931., iako obrazovanjem pravnik, ipak bio član drame HNK. Glumice konstatiraju: “Tu smo stale. Je li to dovoljno?” i svjetla se gase. Ma kako dramaturški efektno rješenje za kraj predstave, očito je da tu nisu stale, nego su od sabranog materijala pokušale ponuditi jedan mogući odgovor na pitanje kako se kultura može nositi s ustaškim naslijeđem.
Usuprot sramotnom kukavičluku i kalkulantstvu većine akademskih i kulturnih pogona po tom pitanju, u Nevjerojatno nepoznatom slučaju dobili smo umjetnički odvažan i domišljen pokušaj i etičkog i spoznajnog nošenja sa kulturnom logikom ustaškog sustava. Sustava koji, kako kazuje programska knjižica, više nikad ne bi smjeli ponoviti. Hoće li taj optimizam biti utemeljen, teško je prognozirati. Ali jedan od svakako časnijih oblika borbe protiv takvog zla postavljanje je pravih pitanja u pravom trenutku. Takvim pitanjima ova predstava obiluje.
ObjavljenoObjavljeno
