Tema Kada sugestivno kažem crveni nos, otpjevam melodiju koju pismeno najbolje mogu predočiti u tntn-trrntntntntrn i bez riječi odglumim da sam zatočena u staklenoj kutiji, što vam prvo padne na pamet? Točno, bravo za glas u glavi. Ali, iskreno, puno je više od toga.
U sklopu 15. Ljetnih noći Teatra Exit na terasi Centra mladih Ribnjak zbivala se klaunska fizička rapsodija naslova Komik Motion u režiji legendarnog Davida Shinera. Svoju je premijeru i prve reprize doživjela “davne” 2022. u sklopu programa Lude Kuće, u vrijeme pandemije, potresa, beznađa i manjka smijeha, sve dok se nije preselila u ljetni repertoar Teatra Exit. Jesmo li spremniji za grleniji smijeh dvije godine nakon? Činilo mi se da jesmo.
O Davidu Shineru nemam što napisati što nije već napisano, čovjek pored čijeg imena na Wikipediji stoji (clown), osvajač Tonyja, jedan od istaknutijih aktera Cirque du Soleila, kreator vlastite glumačke metode, glumac, komičar, redatelj, dramatičar, klaun s velikim the ispred. Performer je to kojeg gledaš i zaboraviš da u ruci zapravo ne drži čašu, ružu ili pušku, tako da ću pored svih spomenutih titula dodati i glumački mađioničar. Sa Shinerom na sceni snage su hrvatskog (u ovom slučaju klaunskog) teatra: Bojan Ban, Domagoj Ivanković, Irena Tereza Prpić (alternacija Nikolina Majdak), Ivan Đuričić, Iva Peter Dragan i Iskra Jirsak. Lako bi bilo izvana zaključiti da je riječ o David Shiner & company vrsti showa, ali istina je vrlo daleko – oformljena kompanija domaćih glumaca uigranošću, brzinom i vještinom skupa sa Shinerom čine tečnu klaunsku kompoziciju – nazovimo to just company.
Predstava je podijeljena u sedam svojevrsnih epizoda, točaka, scena ili činova, kako nam draže bilo. Prva i druga su sličnog karaktera, simpatična igra već viđenih scenarija odlaska u lov i udvaranja, uz duhovit plot twist pogoršanja situacije u kojoj su likovi – lovci i policija, djevojka i zavodnik-pljačkaš. U trećoj su epizodi malo veći ulozi, sve glumice i svi glumci uključeni su u dinamičan prikaz japanskog restorana i nezgoda prilikom naručivanja, rezultirajući masovnim pokoljem. Dramatični kolektivni seppuku, gibberish japanski, kostimi nalik tradicionalnoj japanskoj odjeći – ismijavanje ili hommage? Ili čak važnije pitanje – jesmo li spremni za razgovor o kulturalnoj aproprijaciji ili je to samo još jedna od zločestih novina woke Zapada? Nema u nas to veze, bitno da se smijemo jer u tom baljezganju japanskog čujemo i neke hrvatske riječi – odlično! Ali to nije sve – zašto u tu kombinaciju ne bismo ubacili i neizostavno ismijavanje romskih stereotipa, poput prosjačenja, bacanja kletve i mnogobrojne djece od kojih neka imaju imena Elvis i Dijamant? Bitno da je smijeha, nećemo se valjda uvrijediti.
Kompletan zaokret i ulazak u metaforički mrak dogodi se u četvrtoj sceni, prvoj lutkarskoj, kada zakoračimo u disfunkcionalnu obitelj prepunu nasilja, psovki i omalovažavanja. Zamjetan je bio izostanak smijeha u publici jer je nastupilo zgražanje i prepoznavanje realnosti zlostavljanja unutar obitelji i bespomoćnost u pružanju pomoći. Složnost naših (anti)junaka vidjela se u maltretiranju i izbacivanju socijalne radnice, a posebno je hladno rezonirala rečenica upućena istoj: You will not ruin this perfect family. Pohvalila bih scenicu samokritiziranja našeg društva u kojoj socijalna radnica pita sina koji se školuje kod kuće koji je glavni grad Hrvatske, na što on pomalo bahato, ali točno odgovara: What the fuck is Croatia?
Svoje ponovno pojavljivanje imaju u šestoj epizodi koja započinje nadrealnim prikazom lutke čudovišta, kao nagovještajem avanture. Tko će se ubrzo predstaviti kao grupa potencijalnih spasitelja? Pa logično samuraji. U bilješkama s predstave zapisala sam Opet Japan? Isto pitanje ostalo mi je neodgovoreno i do ovog trenutka. Brze scene dogovora i planiranja borbe vrhunski je izveo dobro uvježban kolektiv uz humorističnu scenu dekonstruiranja magije veličanstvenog čarobnjaka kojeg je utjelovio Domagoj Ivanković, u zadnjih par godina hvaljen i rado gledan majstor fizičkog teatra. Spomenute agresivne lutke u ovoj epizodi komuniciraju sa samurajima u pomalo zamornoj i ponavljajućoj sceni, sve dok se ne ispostavi da upravo one upravljaju lutkom čudovišta – u sijanju straha složni, unutar četiri zida jedni za druge pogubni!
U petoj i zadnjoj sedmoj epizodi događa se osobno moja najgora kazališna noćna mora – interakcija s publikom, ali ne u smislu da osoba iz publike na mikrofon možda odgovori na neko pitanje ili nakratko pridrži rekvizit, već u smislu aktivnog pridruživanja Shineru na pozornici. Srećom (za mene), odabrani su drugi (ne)sretnici, od kojih su se neki snašli bolje, a neki zbunjenije, ali u svakom slučaju iznimno simpatično. U petoj sceni Shiner izabire žensku osobu da mu bude partnerica u sceni spoja, bez riječi joj daje upute i vodi je kroz igru i nedaće kroz koje njegov lik šarmera prolazi. Uzevši u obzir da je dobar dio scene improvizacija, tu i tamo nije bio dobro tempiran odgovarajući ton te je tonac “dobio svoje” od Shinera, ali u klaunskoj maniri, što ne bih protumačila kao drsko obračunavanje već priliku za dodatnu porciju smijeha. Odabrana volonterka junakinja pristajala je na upute i zaradila gromoglasan pljesak i poštovanje preostalog dijela publike jer, realno, nije lako nepripremljen stajati na pozornici ne samo pred glumačkom legendom, već i igrati uz nju. Neukusan trenutak dogodio se na samom kraju epizode u kojoj je gostujuća volonterka na prevaru poljubljena u usta. Nekima nestašan akt i povod za smijeh, nekima nepotrebno i prisilno kršenje intime.
Nakon mješavine smijeha, pitanja, jeze i divljenja stiže posljednja epizoda, kruna interakcije i klaunskog, moram reći podje*avanja. Shiner na pozornicu izvlači čak četiri pripadnika publike i svakome zadaje specifičnu ulogu u nijemom filmu koji njegov junak u sceni snima. Zbog količine ponavljanja uputa i zbunjenosti činilo se da će kraj Komik Motiona trajati vječno, ali naši su nas kolege iz publike svojim nepraćenjem uputa zaista nasmijali do suza i prigodno priveli kraju ovaj klaunski kolaž.
Impresivne vještine zanata, komadić nesvakidašnjeg umijeća, onomatopejski teatar i skupina briljantno talentiranih umjetnika recept su dugovječne i uspješne predstave za koju bi se zasigurno, floskularno rečeno, “tražila karta više”. Ali kada se u recept ubace nepromišljeno ismijavanje nama dalekih, ali i onih bližih kultura, uz dodatak fizičkog čina bez pristanka, jelo poprima drugačiji okus, pomalo slan i bljutav. Šteta, baš smo mu se veselili.
ObjavljenoObjavljeno
