Nema mistifikacije u umjetnosti

Vedranu Klepicu sam upoznao početkom 2018. godine kada smo surađivali na predstavi Naš odgoj, prema njenom istoimenom tekstu, u produkciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Na predstavi sam radio kao asistent redateljici Renati Caroli Gatici, a Klepica je, uz Natašu Antulov, potpisivala i dramaturgiju. Skoro sedam godina poslije, povodom premijere njenog novog autorskog projekta Things That Burn Easily, razgovarali smo o zanatu, umjetničkim procesima, kuhanju juhe, kavi i krastavcima.

Studij dramaturgije si upisala 2005. godine, kada si se i preselila iz rodne Kutine u Zagreb. Samo nekoliko godina kasnije počinješ intenzivno raditi kao dramaturginja na raznim produkcijama (MŽŽM s Bacačima sjenki, Radio Kundera u Teatru &TD, Nebo je sivo i vidi se ispušni dimnjak jednog tvorničkog postrojenja u produkciji KUFER-a). Što je za tebe značila dramaturgija na početku profesionalnog života, a što danas? 

Na studiju mi je dramaturgija bila zanimljiva jer sam se mogla baviti pisanjem. Bilo scenarističkim, bilo pisanjem za kazalište. Tada je to bio moj primarni interes. Otkad znam za sebe, zapisivala sam rečenice na komadu papira te su tako nastajale i nekakve moje priče. No, moram priznati da kad sam upisivala dramaturgiju nisam bila u potpunosti sigurna što bi ona zapravo bila. Tako da mi je dramaturgija uvijek bila izazov, ali i kamen spoticanja. Druga stvar, ja sam se stvarno zaljubila u kazalište kada sam došla iz Kutine u Zagreb. To je bila nova i toliko snažna stvar u mojem životu. I kada su se te dvije stvari spojile, shvatila sam da je dramaturgija zaista smjer kojim trebam ići. U tom trenutku možda nisam razmišljala o dramaturgiji kao nečemu što je kostur bilo kojeg umjetničkog rada. Ali, pošto sam se vrlo brzo počela osjećati nesretno kao spisateljica, naprosto me počelo zanimati pisanje kao nešto praktično. Kao nešto što ima neku svoju daljnju primjenu. Tako sam počela vezivati dramaturgiju i uz ono nešto što je iza teksta, uz ono što tekst drži na površini. 

U početku sam bila vrlo protektivna prema tome kako će mi zvučati svaka rečenica. No, sada mi je jasno da su rečenice zapravo kao štake, kao nešto što služi sceni da ona što bolje funkcionira. Jako mi se promijenio odnos prema tekstu i mislim da mi sada tekstovi izgledaju puno lošije na papiru, ali zato puno bolje na sceni. Volim snažne tekstove koji su namijenjeni primarno čitanju, ali volim i tekstove koji su funkcionalni i koji razmišljaju o prostoru i sceni. 

Trenutno dramaturgiju vidim kao problem koji se treba riješiti. Nekada je taj problem neko veliko pitanje koje imam privatno kao osoba, a nekada je to umjetničko ili egzistencijalno pitanje. Uglavnom, za mene je dramaturgija problem koji se treba pokušati scenski što inovativnije riješiti. I vizualno i glazbeno i kroz izvođače, da što inovativnije dopre do publike. Iako, moram priznati da mi riječ inovativno zvuči jako pretenciozno s obzirom na naše skromne mehanizme za stvaranje kazališta. Moje mišljenje o tome što je dramaturgija podudara se i s time kako biti odgovorna prema temi o kojoj želim pričati. Odnosno, podudara se s pitanjem koje mehanizme odabrati da bi se tu temu što bolje ispričalo na sceni. Dakle, dramaturgija nije samo intelektualni i kognitivni proces, samo koncept ili struktura, nego i pitanje kako postaviti nešto u mjesto koje mu nije prirodno. Radila sam s jednom španjolskom umjetnicom koja radi tako što spaja dvije stvari koje pronalazi zanimljivima, ali koje nemaju nikakve veze jedna s drugom. Kao da mi sada npr. uzmemo kavu i krastavce da bismo vidjeli što će se između njih dogoditi. Iako su na prvu zaista nespojivi. 

Onda bi tu dramaturški problem bio …

… da volim kavu, volim krastavce, i da želim napraviti predstavu i o jednom i o drugom te kako ih spojiti da rezultat svega bude neko inovativno rješenje. 

Ali nekada nemaš resursa i za kavu i za krastavce. 

Da, nekada je tragična istina da se ne mogu spojiti jer nemaš dovoljno resursa ili jer nisi dovoljno pametan (smijeh). U svakom slučaju, radi se o tome da se pokuša dobiti nešto što ni sami ne znamo kako trebamo napraviti. Po meni, ako imam točnu ideju o tome što neki projekt treba biti, za mene je proces mrtav. I što sam starija shvaćam da za kazalište i umjetnost treba puno hrabrosti jer svaki pokušaj nečeg novog je i potencijalni put u propast. Ali ako ne pokušaš, nećeš nikada ostvariti svoj potencijal. Mislim da definitivno treba znanja i hrabrosti. Znanja, hrabrosti, posvećenosti i koncentracije. 

Kojeg znanja treba? Znanja o zanatu ili?

Ja se ne bih toliko kunila u zanat. Zanat je nešto što mi pomaže lakše izvršiti neke stvari. Kao npr. to što znam da glumci lakše funkcioniraju kada im daš neki aktivni glagol. Uvijek postoje neke procedure koje ti pomažu da dođeš od točke A do točke B. Ali sve to je stvar za štrebere. To možeš naučiti s 22, 28, 35 ili 42 godine. Ono što ne možeš naučiti jest kako imati hrabrosti da stvarno sprovedeš svoju neku viziju stvari. Treba jako puno hrabrosti za izložiti se na taj način. Meni se već nakon pet minuta što završim neku svoju predstavu ona čini zastarjelom. Zanat je dobar, ali ono je nešto što postoji iza nas.

Treba li, pored hrabrosti, i strpljenja?

Treba i strpljenja, naravno. Zanat je super i treba ga imati. I sigurno, tko ustraje u ovome poslu, u određenom trenutku će ga dobiti. Mislim da je to sve i pitanje potrebe. Ja mrzim ikakav pathos u razgovoru o umjetnosti. To je posao kao bilo kakav drugi posao, ali mislim da je bitno imati i viziju tog posla. Ako nemaš viziju tog posla, zanat ti neće pomoći da napraviš nešto što će zaista stimulirati druge ljude. Virtuoznost je uvijek lijepo vidjeti na sceni, ali nije uvijek intelektualno stimulativna. No, to je dublja politička priča. To zašto je nekima teško doći doma nakon posla i npr. gledati film od Béle Tarra. Ja imam roditelje koji ne dolaze doma nakon posla da bi gledali Bélu Tarra. I nitko ih nema pravo okrivljavati zbog toga. 

O čemu je nužno biti osviješten da bi se radilo kao dramaturg_inja?

Dramaturg_inja je osoba koja može biti samo dramaturg_inja, može biti dramaturg_inja-spisatelj_ica, može biti dramaturg_inja-redatelj_ica, može biti i dramaturg_inja-koreograf_kinja. Svi možda imamo dramaturga_inju u sebi. Neki ju pak nemaju. Dramaturgija je jedina stvar bez koje se ne može kada se radi u umjetnosti. Smiješno mi je kako se uvijek vode rasprave o dramaturgiji, a istovremeno je najeluzivnija. Meni je zapravo dramaturgija pitanje zašto. Meni je dramaturgija kada netko sjedne u gledalište te se zapita a zašto je ovo ovdje. 

Živcira me kada moram raditi press (smijeh) jer te tada, između ostalog, znaju pitati o čemu se radi u predstavi. Da znam o čemu se radi u predstavi, ja ju ne bih napravila. Život je puno kompleksniji od toga da u jednoj rečenici možemo reći što je predstava koju smo napravili. Mislim da možeš samo tražiti polja koja su zaista zacrnjena, zamagljena. Možeš samo reći: tu je nešto o čemu nitko nikada nije razmišljao, a otvara puno toga pa hajdemo onda vidjeti što bi to točno bilo. Ako se želi biti uspješan dramaturg, mora se upravo to raditi. Dramaturgija je jedina koja kaže: okej, na ovo smo sve odgovorili, ali što je to što još postoji, a da nismo otkrili zašto postoji. I to je uvijek najzanimljivije jer je novo i nepoznato.  

To je kao kada se ponašamo nekako, a ne znamo zašto se tako ponašamo. Terapije nas zasigurno ne mogu spasiti (smijeh), ali nas zato mogu malo pošlihtati ako napokon saznamo zašto se nekako ponašamo. Ako otkrijemo da radimo ovo ili ono jer imamo nekakvu klasnu, ekonomsku, rodnu pozadinu, pozadinu odrastanja u određenoj naciji, određenom dijelu svijeta, zbog nekakvih klimatskih problematika, jer smo se rodili s nekim bolestima, itd.

Kako onda odabireš dramaturška ishodišta? Što je za tebe ključno da nešto postane početak dramaturškog i umjetničkog procesa?

Ishodišta odabirem tako što prepoznam svoj intimni problem kao nešto s čime se i mnogi ljudi trenutno nose. Motivira me nedostatak jasnoće koji vidim u nekom svom problemu, a da se preslikava i na određeni dio društva. Kada se te dvije stvari spoje, a popraćeno je dozom neznanja o tome zašto je nešto tako kako je, onda imam ishodišnu točku. To i jest esencija klasične drame. Lik postoji u nekom kontekstu, a taj kontekst mu nešto ne dopušta. I mislim da je točna. I da nismo izmislili ništa bolje. Uvijek je mi u kontekstu. To je jedino što postoji. Pritom, naši doživljaji stvarnosti su potpuno drugačiji te je čitav smisao našeg postojanja upravo pokušati naći zajednički jezik. 

Kako detektiraš da tvoja neka partikularnost ima veze s nekom univerzalnošću?

Vrlo jednostavno. Življenjem, čitanjem, razgovaranjem s ljudima. Putovanjima, gledanjem, promatranjem, konzumiranjem, … 

Smatraš li da umjetnost treba demistificirati? 

Pa nema nikakve mistifikacije u umjetnosti. Mistificiranje je za religiozne ljude. Umjetnost je tu da nas poveže kao zajednicu, da se malo bolje razumijemo ili da nas uputi na stvari koje možda nismo osvijestili. Prvenstveno je tu da nađemo zajednički jezik. Zato mislim da kazalište i dalje preživljava. Sve se može objasniti drugim ljudima ako imaš želje i volje. Ako nemaš želje i volje, onda želiš održati svoju poziciju nadmoći. A to znači da želiš svijet posložen prema hijerarhiji. To su upravo ljudi koji mistificiraju i patroniziraju. Pitanje je i što te zanima kao osobu, dramaturga_inju, umjetnika_cu, itd. Zanima li te stvoriti zajednicu u kojoj ćemo svi ljepše živjeti ili nešto drugo. Mislim da se vrlo lako vidi što tko želi. Kako u kazalištu, tako i u životu. 

Koje bi onda bile tvoje tematske preokupacije? U Tragičnoj smrti ekonomskog analitičara bavila si se postranzicijskim stanjem u hrvatskom društvu, u Bijelim bubrezima opresijom nad ženama, u Našem odgoju institucionalno-odgojnom opresijom nad mladima, …

Ideja teme mi znači sve manje. Nisam više sigurna što znači tema. Sada puno više razmišljam o odnosima, manje o temama. Prije sam uvijek govorila da se bavim feminističkim i klasnim temama. Sada me zanimaju ekološke teme. A zapravo je stvar odnosa moći, stvar je pojedinca u odnosu na nešto drugo. Nije da trenutno nemam problem sa svojom pozicijom žene u društvu, ali sada sam emancipiranija nego prije 15 godina. Puno bolje znam sebe, imam daleko više samopouzdanja, neovisnija sam, ekonomski slobodnija, fizički malo manje zdrava, ali sam zato psihički puno zdravija. Tada sam se, prije 15 godina, pitala zašto mi žene iz malih sredina dolazimo iz tako opresivnog mentalnog prostora. I ne samo mentalnog prostora. Naravno da mi je to smetalo. Naravno da mi je smetalo da mi netko kroji kakav bi ja život trebala imati. Pisala sam upravo iz te pozicije, iz pozicije nečega što bi se nazivalo ženskom tematikom. Ali, iskreno, nije mi bitno koja je to pozicija. To je pozicija nekog stvorenja, nekog bića, koje nema pravo maštati potpunu slobodu svojeg postojanja. Naposljetku, ne možemo se žaliti, možemo samo raditi. Jedino što imamo je odgovornost. Biti odgovorni prema sebi i prema svojim postupcima u ovome svijetu. Prema tome što ostavljamo u ovome svijetu. Zanima me kako se nosimo s vrlo oprečnim stvarima, kako živimo s dualnostima te kao kakvi ljudi izlazimo iz svega toga. Mogu reći, da, zanimaju me feminističke, klasne, ekološke teme, ali odnosi moći su trenutno puno točnija definicija mojih interesa.

Na koji način spajaš temu i stilske i formalne odrednice? Koji su to umjetnički postupci, strategije, principi, …?

Prije sam bila osoba koja sama sebi intelektualizira stvari u glavi te je stoga moja početna točka uvijek bio tekst. Mislim da je jedan od razloga tome bio i zato što je s tekstom bilo lakše. Za njega ti ne trebaju nikakvi produkcijski uvjeti, sam si i možeš ga posložiti kako i kada god želiš. To mi je u jednom trenutku dosadilo iako i dalje cijenim dobre dramske tekstove. Neprocjenjivo su vrijedni. Kada radim svoje projekte, ne pišem dramski tekst. Pišem svoje dramaturške preokupacije, pišem dramaturgiju. A ta dramaturgija se nekada pojavljuje kao filozofski esejčić, nekada kao slika, nekada kao dijalog, nekada kao zvuk. To su neke stvari koje što čišće pokušavam prenijeti na papir. Kada dobijemo prvi impuls, to je uglavnom onaj zanatski u kojem se pitamo kako sada ovo oblikovati. Trenutno se trudim da ga ne oblikujem nego da ga pustim da egzistira u formi u kojoj je došao jer je ona najiskrenija, najtočnija i, najbitnije, najnedefiniranija. Pustim da taj impuls raste tako što svaki put nadodam malo novog. Moj proces strahovito dugo traje, ali zato na kraju dana dobijem točno ono što me preokupiralo. To je kao kuhanje. Ako imamo recept, onda ćemo jednostavno napraviti juhu koju je netko prije nas napravio. Ako pokušaš razmišljati o tome koji okus zapravo želiš onda ćeš dodati nove stvari, ali nećeš baš znati kuda ideš. Što je jako opasno jer može ispasti ogavno. Moraš ići polako jer možda uz đumbir ide malo bosiljka, možda uz bosiljak ide malo mrkvice i tako polako gradiš tu strukturu. A ako se odmah zatvorimo zanatom, može se dogoditi mala smrt. 

Pokušavam uglavnom raditi tako da mi tekst na kompjuteru izgleda neuredno. Radi toga mi je jako teško svoj unutarnji proces poslati nekome drugom jer su neobrađene ideje zapravo jako teško prevedive drugim ljudima. Ili trebaš imati umjetničku obitelj s kojom već dugo funkcioniraš ili moraš stvoriti svoju umjetničku obitelj. Ja trenutno radim svoje histerične male izvedbene nacrte na papiru, a kako opisati točan proces – nemam pojma. Pritom razumijem da u velikim institucijama treba raditi na određeni način. Ali kada mi netko kaže da tu trebam ovako nacrtati ili ondje onako proći pozicije ili motivacije, osjećam da se odmah ubija sve zanimljivo. Može i to s vremenom, ali ako se to napravi na početku procesa, gotovo je. Ubilo se sve što u procesu može biti ili postati zanimljivo. 

U subotu, 23. ožujka imaš premijeru autorske predstave Things That Burn Easily u Pogonu Jedinstvo, nastalu u okviru projekta Stronger Peripheries. Po čemu se metodološki razlikuju Things That Burn Easily i Keinberg koji je imao premijeru početkom prosinca 2020. godine u Teatru Exit? Keinberg je bio tvoj posljednji autorski projekt koji je zagrebačka publika imala prilike vidjeti, a pritom se, kao i Things, bavi na neki način posljedicama koje ljudsko djelovanje ima na prirodu.

Načelno se ne razlikuju baš puno. Naprosto sam sada malo zrelija i jednostavno imam veće budžete (smijeh). Keinberg je napravljen za vrijeme korone i tragično je preminuo u svojoj ranoj mladosti. Bavio se time kako nas sustavi koji nas održavaju na životu paralelno i ubijaju. Bavila sam se tada pričom o gradu u Švedskoj koji (doslovno) propada u zemlju zbog izrabljivanja željezne rude. U Europi nema puno kvalitetne željezne rude, a kada je ima onda ju eksploatiraju do besvijesti. Naprosto se dogodilo da to malo mjesto u Švedskoj više nije moglo podnijeti vlastitu težinu radi čega ga moraju (doslovno) prebaciti na drugo mjesto. I u metaforičkom smislu mi je cijela ta priča sa željeznom rudom bila zanimljiva. Jako je zahvalna za objasniti esenciju naše kapitalističke svakodnevice. S druge strane, njena metaforika je i tragikomična. Ništa ne generira toliko novaca kao željezna ruda. Ona je najveći kapitalistički pokretač u svijetu. Podsjećala me i na situaciju s Kutinom u kojoj imamo industriju bez koje bi grad ostao obično selo. Svi su prosperirali od industrije, a onda su u jednom trenutku dobili rak. 

Things That Burn Easily bave se požarima. Oni su gotovo antički i biblijski motiv. Civilizacije su se raspadale zbog požara, a meni je istovremeno i tužno i zanimljivo da nitko nije mogao sanjati da ćemo mi biti generacije koje će doživjeti da dugo najavljivana ekološka tragedija postaje stvarnost. Požar može biti, ali zapravo nikada nije skroz prirodna stvar. Jer priroda je uvijek u nekoj komunikaciji s nama. Više nije pitanje hoće li se oni dogoditi nego kada i gdje će se dogoditi. 

U ovom sam projektu imala puno lagodniji proces istraživanja. Mogla sam si priuštiti vrijeme za brušenje, razmišljanje i razgovor s ljudima. Ovo zadnje mi je bilo posebno važno. Jer nisam sigurna je li se takvo intimno znanje može baš naći u knjigama. Povezati njihovo znanje s mojom situacijom i mojim mišljenjem o tome što bi to bila neka vrsta gubitka ili npr. hrabrost, to sam mogla u ovome projektu napraviti u puno većoj mjeri nego u Keinbergu gdje sam samo sjedila u sobi i čitala. Things That Burn Easily je jedna duboko intimna priča koja je nacrt svega onoga što doživljavam da je društveni problem u kojem se trenutno nalazimo. 

Prvu predstavu si režirala 2013. godine i to prema svome tekstu Tragična smrt ekonomskog analitičara. 2017. godine režirala si Bijele bubrege, također prema svojem istoimenom tekstu. Kao i prethodno spomenuti Keinberg iz 2020. godine. Kako radiš s glumcima? Tko su ostali suradnici na Things That Burn Easily?

Imam prekrasne suradnike. Jako su mi bitni ljudi koji su spremni riskirati i koji su strpljivi i spremni preuzeti dio umjetničke odgovornosti. To ne znači da se odričem umjetničke odgovornosti. To je moj projekt i ja sam najodgovornija za njega. Ali to nisu plaćenici koji su došli odraditi nešto, to su ljudi koji žele biti tamo, sa mnom, u procesu. 

Vladimir Aleksić, glumac, redatelj, prije svega čovjek i veliki intelektualac koji dubinski promišlja svaki element, s kojim sam surađivala na nekoliko projekata. Hrvojka Begović, moja stalna suradnica, osoba koja razumije što želim na sceni i koja jako puno doprinosi kao izvedbena umjetnica. Tu je i Lea Jevtić, glumica iz Narodnog pozorišta Sombor, s kojom sam bila oduševljena tijekom suradnje na otvorenju EPK-a u Novom Sadu. Tu su još i Magdalena Reiter, koreografkinja, Hrvoje Nikšić, autor glazbe, Luka Matić koji radi video i dizajnira svjetlo, Petra Pavičić, kostimografkinja. To su sve ljudi koji dođu s nečim svojim radi čega ih samo pustim da rade. Proces prije svega doživljavam kao dijalog i zajednicu za koju sam odgovorna. Nisam tu da stvaram neke hijerarhije. Meni je kazalište, kao što sam prethodno rekla, kreiranje zajednice i traženje zajedničkog jezika. Ja režiram, ali primarno razgovaram. I onda donosim odluke s obzirom na taj razgovor. 

Po čemu se metodološki razlikuju tvoji tekstovi Prada šanerka koji je nastao za projekt Sveta prada iz 2022. godine u produkciji Bitef teatra u Beogradu i A Geomorphological Dream About A Leisurely Death in the Mountains koji je nastao za Autorenprojekt u produkciji TAK Theater Liechtenstein, a koji će imati premijeru početkom svibnja? Šanerka nije tvoja prva suradnja s Bitef teatrom, kao što niti Dream nije prva suradnja s TAK Theaterom. Prije toga si, tijekom 2019. godine, s Bitefom surađivala na Lepa Brena Prodžektu, a s TAK Theaterom na projektu Identity Europe. 

To su dva monologa. Oba su naručeni tekstovi. Jedan izgovara šanerka, a drugi tektonska ploča. Jedan govori čovjek, a drugi geološki objekt. Prada je bila narudžba za koju sam imala tematsku zadatost. Kod narudžbe od TAK Theatera nisam imala specifičnu tematsku zadatost. Taj je projekt okupio nekolicinu autora sa zadatkom da napišu tekstove o Europi danas. Osim toga, ne bih rekla da postoji neka velika razlika u metodologiji između ta dva teksta. Više dijelim metodologiju na pisanje tekstova koje ne postavljam i na pisanje tekstova koje sama postavljam na scenu. Kada pišem tekstove koje ne postavljam na scenu onda imam odgovornost da budu napisani u jeziku koji će biti donekle razumljiv drugome. To ne znači da radim velike kompromise, ali ipak moram dati onome tko će tekst postavljati nešto s čim će moći otvoriti neki svoj svijet. Kakav god on bio. Čak da i na kraju dana ostavi samo tri moje rečenice. Nešto u prezentnosti tog teksta mora biti urednije. Mora biti komunikativnije. Kada radim nacrte za izvedbe mogu biti eksperimentalnija jer naprosto već imam kodove koje ne moram objašnjavati drugome. Ako želim da mi ti napraviš kavu, ja se moram ustati i zamoliti te da mi napraviš kavu jer sam stvarno umorna. Ako želim popit kavu, ja se ustanem i napravim si kavu. Prvo je govor za nekoga, a drugo je govor za mene. Radi se, dakle, o kodovima. 

Jesu li ti tekstovi koje pišeš po narudžbi, a ne postavljaš ih sama na scenu, onda oni tekstovi koji mogu biti i samo za čitanje?

Tako je. A izvedbeni tekstovi su oni koji su teži za čitanje. Probala sam nekada malo srediti te svoje izvedbene nacrte, ali kada god ih malo sredim dobiju taj neki oblik koji se meni ne sviđa. Na papiru su već poprilično eksperimentalni, zbog čega ih je teško slati časopisima da ih objave. Teško ih je čitati bez objašnjenja. Ipak, i dalje imam jednako uzbuđenje i za jedno i za drugo. 

I za kraj, što je sljedeće?

Početkom svibnja imam premijeru teksta A Geomorphological Dream… u Lihtenštajnu, a onda krajem premijeru Things That Burn Easily u Portugalu. Nakon toga, s Magdalenom Reiter radim u Ljubljani, potom radim u Beogradu, a nakon čega započinjem istraživanje za svoj sljedeći autorski rad koji se bavi time što je uopće umjetnost i zašto ju konzumiramo. Također, imam i publikaciju koju sam radila s München Kammerspiele i Theater HORA iz Züricha. Bila sam pozvana da napišem izvedbeni tekst za ansambl glumica i glumaca s posebnim potrebama. No, poanta procesa je u tome da zatim ansambl daje feedback meni kao spisateljici. U smislu da komuniciraju što to njima znači i bi li htjeli uopće to igrati i zašto. Na jesen imamo predstavljanje te publikacije u Münchenu nakon čega bismo trebali nastaviti raditi i na predstavi.

Objavljeno 22.03.2024.