

Lucie Joubert u knjizi S onu stranu dječjih kolica bavi se diskursom koji prevladava kada se govori i piše o ženama koje nemaju, odnosno ne žele imati djecu.
Piše: Neven Svilar
“Nešto mi nedostaje. Rođena sam, živim i proživjet ću svoj život lišena jednog od najsuptilnijih i najtajnovitijih dijelova ženskog mehanizma: želje za majčinstvom. Nemam dijete, nisam ga nikad poželjela”, već u uvodu knjige S onu stranu dječjih kolica (ArTresor, studeni 2014) piše njezina autorica Lucie Joubert, profesorica na Sveučilištu u Ottawi. Za knjigu je Joubert, koja predaje feminističke teorije, suvremenu kvebečku književnost i žensko pismo, dobila 2011. godine uglednu kanadsku književnu nagradu Prix duLivred’Ottawa.
Lucie Joubert u tom se djelu, zapravo velikom eseju, prije svega pozabavila diskursom koji prevladava kada se govori i piše o ženama koje nemaju, odnosno ne žele imati djecu. Za razliku od Corinne Maier, čija je knjiga Bez djece: 40 razloga zašto ne imati dijete također uzbunila patrijarhalne duhove, Joubert piše iz perspektive žene čiji je odabir ne roditi. Ovaj izvrsno napisan esej podijelila je na četiri velika poglavlja – Marginalka, Neženstvena, Feminissstkinja i Zbunjena – a tekst zaključuje epilogom pod nazivom Svakom loncu poklopac. Ta su velika poglavlja, pak, sačinjena od niza manjih cjelina najčešće nazvanih upravo izrazima koji se koriste za žene koje ne žele roditi – primjerice, Dezinformirana, Nijema, Kompenzatorica, Manjkava i slično.
Joubert, inače i teoretičarka ironije i humora, u prvom poglavlju razotkriva način kojim se vrši pritisak na ženu i nastoji se privesti je na ispravan put. Drugo poglavlje posvećeno je traženju posebnog identiteta žene koja je odabrala ne roditi, i koja je samim time prijetnja postojećem poretku. Treće poglavlje, naslovljeno Feminissstkinja, govori o osjetljivoj ravnoteži između posla i obitelji, odnosno svojevrsnoj devoluciji i gubitku stečevina feministica koje su se borile za ženska prava 1970-ih godina. U četvrtom poglavlju Joubert navodi niz primjera iz medija kojim se gradi patrijarhalni diskurs koji, kako kaže autorica, počesto uspijeva ovladati ženskim izborima. Iako ova knjiga uopće nije posvećena neoliberalnoj kritici, činjenica je da se diskurs u tom smislu gradi na sličan način – primjerice, konstrukcija diskursa o nužnosti lišavanja osobnih sloboda i privatnosti u ime nekakve opće sigurnosti, gdje se nakon nekog vremena to počinje ukazivati kao “osobni izbor” pojedinca, ima slične karakteristike s jedva prikrivenim patrijarhalnim diskursom kada je u pitanju rađanje i viđenje onih koji su odabrali ne imati djecu, u svjetlu kojeg i žene prestaju tolerirati izbor drugih žena da nemaju djecu.
Zbog činjenice da je Lucie Joubert sasvim nepoznato ime domaćoj publici, i to ne samo onome što se naziva “širom čitateljskom publikom”, već i tzv. stručnoj ili barem “zainteresiranoj” javnosti, ova knjiga, možemo je nazvati studijom o fenomenu opčinjenosti majčinstvom, nije naišla ne samo na očekivane negativne reakcije, već gotovo ni na kakve reakcije. Ovdje bi bilo besmisleno tvrditi da je u pitanju nekakav zid šutnje ili svjesno ignoriranje. U pitanju je nešto sasvim drugo: ne nužno opća nezainteresiranost za temu, već nezainteresiranost za ozbiljnu raspravu, što već samo po sebi ulazi u okvir samog fenomena. Nedostatak argumentiranih rasprava zamijenjen je žučnim prepucavanjima na portalima koji objave tekst o fenomenu majčinstva, bilo da je riječ o izvještaju s predstavljanja knjige Lucie Joubert ili tekstu žene koja otvoreno govori o svom izboru da ne rađa. U pravilu, to završava uvredama i zapjenjenim napadima muških sudionika “rasprave”, baš kao što je to bio slučaj s raspravom na jednom domaćem portalu ispod teksta o prošlomjesečnom predstavljanju knjige S onu stranu dječjih kolica u Zagrebu.
Evo citata jednog od gorljivijih “diskutanata”:
“Ova ekonomska kriza ima više razloga, ali najvažniji je – Feminizam.
FEMINIZAM JE GLAVNI GENERATOR OVE EKONOMSKE KRIZE!”
Dakako da je spominjanje komentara članaka na portalima inače sasvim bespotrebno, no činjenica je da govorimo o tekstovima objavljenim na portalima koji se bave problemom ženskih prava, rodnih pitanja i feminizma, koji ipak imaju drukčiju čitalačku publiku od popularnih hrvatskih portala.
Očito je kako je mržnja spram feminizma kod poput otiska stopala u svježem betonu naprosto utisnuta u duhovni kod, i to ne samo muškaraca. Joubert je toga potpuno svjesna. U jednom od rijetkih trenutaka u knjizi gdje iskazuje emotivnu “no pasaran” reakciju, ona kaže: ” (…) dosta mi je toga da se feministkinje proglašavaju odgovornima za nisku stopu nataliteta u Quebecu; dosta mi je toga da im se predbacuje da su stvorile superženu; koja je danas superiscrpljena;dosta mi je toga što im se pripisuje da su ocrnjuju majke koje ostaju kod kuće; dosta mi je toga da im se predbacuje što općenito šute o majčinstvu.”
A sada su, vidimo, feministkinje krive i za ekonomsku krizu.
Kao što smo već istaknuli, Lucie Joubert piše o glorificiranju majčinstva kao fenomenu što dolazi, ili se širi, iz nekoliko na prvi pogled potpuno različitih kulturnih polja – jedno od njih je i područje pop kulture koje je zadnjih godina postalo poprištem nečega što nalikuje otvaranju goleme reklamne kampanje propagiranja majčinstva. Tako, recimo, svaki drugi intervju s nekom poznatom ženskom osobom iz svijeta pop glazbe, filma ili sporta sadrži segment kojeg možemo nazvati panegirikom majčinstvu. Primjera je bezbroj, no jedna se rečenica ipak nekako izdvaja iz tog himničnog oceana, a može je se svesti na “born again” moto, u smislu “nisam ni znala da sam živa, sve dok nisam rodila…”, ili “tek nakon što sam postala majka, otkrila sam zapravo koliko je moj život prije toga bio prazan…”, ili, pak, uvijek rado viđena, “s rođenjem moga djeteta otkrila sam što znači zaista voljeti, i to mi je posve promijenilo pogled na život.” Ako kojim nesretnim slučajem intervjuirana osoba sama ne dođe na “tek nakon rođenja djeteta sam…” temu, iznenađeni novinari sami postave pitanje konstruirano tako da odgovor mora biti jedna od spomenutih floskula.
To je toliko eskaliralo da postane velika vijest kada neka glumica javno progovori o tome kako joj i nije stalo biti majka, kao što je to nedavno bio slučaj s holivudskom zvijezdom Cameron Diaz. Svakako je zanimljiva i prilično indikativna njezina izjava o tom problemu: “Većina žena o tome ne govori iz straha od negativnih reakcija.”
Joubert donosi ogroman broj primjera koji pokazuju da razloga za strah svakako ima. Pogled na život žene koja nema dijete kao na osobu koja je protratila vlastitu egzistenciju i time zapravo uvrijedila čovječanstvo, boga, svemir i što sve ne, dokazuje Joubert, postao je dominantan posljednjih dvadesetak godina. Celine Dion tako kaže: “Kolika god bila moja slava, bila bih protratila svoj život da na svijet nisam donijela barem jedno dijete.” Takvih eshatoloških mislilaca poput Dion danas je bezbroj.
Svi čitatelji i čitateljice hrvatskih časopisa poput Glorije znaju da smo u tom smislu potpuno u trendu i da nimalo ne kaskamo za zapadnim uzorima. U tom smislu odgovor na pitanje kako je došlo do takve gotovo globalne promjene u diskursu u posljednjih desetak, dvadeset godina, nije dovoljno tražiti u klasičnom i odveć pojednostavljenom katoličko-patrijarhalnom sistemu gdje žena dobiva svoju puninu tek ispunjenjem egzistencijalnog domaćeg zadatka rađanja. Usprkos tome što nam taj okvir neće dati odgovor na ovo pitanje u cijelosti, činjenica je da u Hrvatskoj upravo taj kontekst igra veću ulogu nego na Zapadu. Kod nas je čitav taj fenomen odavno eskalirao općim projektom repatrijarhalizacije i postao općim mjestom, pa tako jedva tko i primijeti kada kolumnist Večernjeg nazove jednu našu glumicu “jalovicom” nakon njezinog priznanja u novinama kako ne želi imati djecu. Dakle, jalovica je autoru bila krajnje efektna pogrda, te je vjerojatno sjetivši se te riječi kojom je diskreditirao i na svoje mjesto priveo glumicu zadovoljno trljao ruke. No, mogao je birati i druge riječi.
Već i sama riječ “nerotkinja” u hrvatskom jeziku ima i pomalo negativnu konotaciju, koju možemo usporediti recimo s riječju “poganin”. Uostalom, na Hrvatskom jezičnom portalu riječ “nerotkinja” definira se kao “žena koja ne može roditi ‘iz bioloških razloga'”, dok je, primjerice, “nulipara” navedena kao “žena koja još nije rodila, koja će prvi put roditi”. No, ovdašnjim zaštitnicima patrijarhata koji tim izrazom žele uvrijediti ženu ni to nije dovoljno, pa koriste riječi poput “jalovica”, taj arhaizam koji osim što je sinonimom za “nerotkinju”, istovremeno označava i “ženku koze, ovce ili krave koja ne donosi mlado”.
Joubert je u ovoj knjizi mnogo pozornosti posvetila upravo klišejima o ženama koje odluče ne roditi, a prema kojima su one ili “jalovice”, ili je naprosto riječ o osobama koje su lijene, oportunistice i karijeristice, nadasve sebične osobe i solipsistice koje ne uviđaju ljepotu predavanja cijelog sebe drugom biću. Ili, kako bi rekla Celine Dion, ženama koje trate život.
Autorica u knjizi nikako ne dovodi u pitanje činjenicu da je mnogim ženama majčinstvo “nešto najljepše na svijetu” i da im “ništa drugo ne treba jer im se već dogodila najbolja stvar na svijetu”. Ovaj esej je samo pokušaj stvaranja platforme za razgovor o drukčijem izboru, i prihvaćanju izbora žena koje odluče kako ne žele imati djecu. Dakle, nikako nije riječ o veličanju žena koje nemaju djecu odnosno odabira da se ne rađa, već, kako kaže autorica, tek “pokušaj da se pokaže da zaista postoji drugačiji odabir za djevojke”.
Joubert piše bez imalo dociranja, čemu svakako pomaže i autoironija koja tekst čini vrlo protočnim i čitkim. Činjenica da je u pitanju esej izuzetno nabijen referencama i citatima nikako ne otežava čitanje: naime, upravo autoričina duhovitost koja je jedna od njezinih glavnih odlika za učinak ima to da nikada ne prelazi u pesimizam i crnilo, bez obzira na to što je očito kako je u posljednjih nekoliko desetljeća došlo do preokreta kada su u pitanju ženska prava, među koje svakako spada i pravo žene da nema potomstvo. Također, iako Joubert ne posvećuje mnogo prostora pravu na abortus, sasvim je jasno kako je i tu u pitanju komplementarna borba za očuvanje već postojećih stečevina ženske borbe. Ovaj tekst pišemo u trenutku u kojem je u Hrvatskoj došlo do tihog, ili ne tako tihog, medicinskog puča u režiji kršćanskih fundamentalista zbog čega su neke bolnice u potpunosti prestale obavljati abortuse, dakako sve zbog “prigovora savjesti” liječnika i medicinskih sestara. Zbog takvog trenda tekstovi poput S onu stranu dječjih kolica su i više nego potrebni; gnjev koji oni izazivaju barem nam točno pokazuje smanjenje prostora slobode koje se zbiva pred našim očima u ovom turobnom antimodernom i antikulturnom prostoru.
Objavljeno