Tema Mladi levi 2015, Bunker, Ljubljana
Piše: Una Bauer
Međunarodni festival suvremenih izvedbenih umjetnosti Mladi levi (Mladi lavovi), koji se odvija krajem kolovoza u Ljubljani još od 1998., prilično je jasno profiliran, ali je istovremeno žanrovski i tematski vrlo otvoren. Festival je fokusiran uglavnom na manje predstave i ne-spektakularne forme, umjetnike u ranijim fazama karijere te, kako sami kažu, na “progresivno kazalište” što naravno rezultira i određenim estetskim odabirima. Od predstava iz Hrvatske na Mladim levima su do sad gostovale Mi-Nous Irme Omerzo (2002), Trafikov Hodač (1999), Ivica Buljan sa Schneewitchen After Party (2003) i Macbeth po Shakespeareu (2009), Ivana Müller s How Heavy Are My Thoughts (2004), While We Were Holding it Together (2008) i 60 Minutes of Opportunism (2011), Nataša Lušetić i Damir Klemenić s Egomanijom (2006), Matija Ferlin sa Sad Sam (2007), Marko Jastrevski s Garbage Epic (2008), Tea Tupajić i Petra Zanki s The Curator’s Piece (2013) te Oliver Frljić s Mrzim istinu (2013). Od stranih gostiju Mladi levi kombiniraju manje poznata lica s uobičajenim gostima suvremenih europskih festivala, neke od kojih je u ranijim stadijima njihove karijere predstavljao Eurokaz (ili neka izdanja Tjedna suvremenog plesa), kao što su Showcase Beat Le Mot, Saša Pepeljajev, Manuel Pelmus, La Ribot, Jérôme Bel, Ursula Martinez, Oleg Soulimenko, Station House Opera, Rimini Protokoll, Ivo Dimchev, Stan’s Café, Gob Squad, Les Slovaks.
Danas bi vjerojatno Mlade leve bilo smisleno usporediti s puno mlađim Zoomom Drugog mora ili čak Ganz novim festivalom Kulture promjene SC-a. Kao što je vidljivo iz naslova popratnih okruglih stolova i ostalih događaja, fokus Mladih leva polako se selio s uže profesionalnih tema afirmacije mladih umjetnika i tematizacije produkcijskih uvjeta (“What can we say about theatre and dance of the 90s”, “Spaces of independent performing arts in Ljubljana”, “Slovene artists in international co-production”, “A lecture on the structural funds of European Union”) na šire teme umjetnosti u zajednici, održivog razvoja, reciklaže, suradnje umjetničkih i obrazovnih institucija, naglaska na solidarnosti i pokušaja osmišljavanja alternativa tržišnoj ekonomiji kroz oblike direktne razmjene i slično (recikliranje majica, organizacija ulične razmjene, radionica DJ-iranja, istraživanje lokalnih zelenih površina i uključivanje posjetitelja u proces odlučivanja o tome kako će izgledati park u njihovom kvartu, radionica kuhanja za osobe iz staračkog doma, slušanje muzike u parku, intervencije u javnom prostoru, urbano vrtlarstvo).
Kratka povijest Mladih leva jasno odražava i promjene fokusa u europskim sustavima financiranja, umrežavanja i povezivanja, kao i promjene u generalnoj društvenoj klimi, i oko toga bi lako mogli biti cinični. Mogli bismo i tvrditi da podilaženje aplikacijskim uvjetovanjima dovodi do polaganog sloma ideje da umjetnost mora imati i svoju autonomiju, da ne može biti samo produžena ruka zanemarenog socijalnog rada i mjeriti se po tome koliko pacificira zajednicu. Umjetnost je, kao i politika, prvenstveno prostor konflikta. Međutim, cijenim dugotrajni rad Mladih leva iz nekoliko razloga. Prvo, jasno je da Mladi levi nisu festival inspiriran nečijim genijem i vrhunaravnim talentom, već kolaborativan proces na kojem kontinuirano radi, i radilo je, puno ljudi, koji svi imaju svoje mjesto u procesu. Zato se Mladi levi i lako regeneriraju i transformiraju – jer nisu personalizirani pothvat superindividualaca koji “troše tuđu radnu snagu” u korist stvaranja mita o sebi – tako da neće gubiti snagu onog trena kad ti specijalci izgube inspiraciju ili ih pregazi vrijeme. To naravno uključuje i činjenicu da puno mladih ljudi starta pod okriljem Mladih leva, odnosno preciznije, pod okriljem matične organizacije Bunker, i da Bunker djeluje kao inkubator mladih produkcijskih i kustoskih snaga. Drugo, iako su Mladi levi usklađeni s aplikacijskim “trendovima” jasno je da oni itekako rade na smislenosti svojih projekata i da postoji kontinuitet u načinima na koje pristupaju određenim temama, tako da nemate osjećaj da su te teme nasilno nakalemljene kako bi se došlo do novca za prezentaciju predstava. Činjenica je, primjerice, da su se u različitim projektima u zajednici koncentrirali prvenstveno na Tabor kao četvrt, kao lokalnu priču, i da su onda iz godine u godinu inzistirali upravo na toj četvrti i na aktiviranju njenih stanovnika (Tabor Cultural Quarter, projekt Garden By the Way, Škartov projekt Singeroll, Storoll, Penjalec, pa Map of Wishes prostoRoža). Slično je i sa staračkim domom i radionicama kuhanja – ta se hrana već godinama poslužuje u sklopu otvorenja festivala, umjesto standardiziranih domjenaka, a osobe iz staračkog doma su uključene u cijeli proces. Dobar primjer dobre prakse je i organizacija čuvanja djece dok su roditelji na festivalskim predstavama.
Treće, Mladi levi su domaćini koji vode računa o detaljima, o atmosferi, i s pažnjom se odnose prema publici. Navest ću samo primjer interaktivne instalacije Kate McIntosh Worktable koja je gostovala u Ljubljani 2014. Iako se ona može opisati u par rečenica – ulaziš u sobu punu svakodnevnih predmeta, biraš jedan predmet po svom nahođenju, ulaziš u drugu sobu punu raznih alatki koje služe za rastavljanje tog predmeta na proste faktore, razbiješ ili na druge načine uništiš taj objekt, ostaviš ga u idućoj sobi i uzmeš neki tuđi uništeni projekt da bi ga sastavio – ono što je izrazito bitno kod te instalacije jest način na koji je postavljena, jer će to itekako utjecati na osjećaj rada i doživljaj vlastite aktivnosti. Na Mladim levima je soba za uništavanje predmeta bila prilično mala i činila se zvukovno zaštićena. Osjetila sam se kao da sam sama na svijetu i kao da me nitko ne vidi. I ta situacija je nekako osobito otvorena za cijeli emocionalni spektar onoga što vam se može dogoditi dok pokušavate na sitne komadiće razrezati, primjerice, dječju tenisicu ili keramičku figuricu jelena – ukratko, teren je tako pripremljen da sami sebe možete iznenaditi svojim reakcijama – i u tom emocionalnom prostoru se događa ta instalacija, ne u beskonačno banalnoj kombinaciji: slomljeni predmet, sastavljeni predmet, štagod. Nije svejedno jeste li sami dok to radite, i mislite li da vas netko čuje i osuđuje. U tom trenutku možete početi problematizirati što ta instalacija zapravo radi, pa čak i dovoditi u pitanje njenu manipulativnost.
Na jednom drugom festivalu na kojem je gostovala ta ista instalacija, ni približno toliko pažnje nije bilo usmjereno detaljima doživljaja. Prostori su bili odvojeni paravanima, nije bilo nikakve zvučne izolacije, i cijela stvar se doimala na brzinu sastavljenom i… neugodno amaterskom. Naravno da takve stvari ovise o mogućnostima pojedinih festivala, financijama, slučajnosti, ali neke umjetničke forme su toliko fragilne da zaista zahtijevaju da netko vrlo pažljivo promisli o načinu na koji su postavljene. Mladi levi su uzeli u obzir procesualnost te instalacije, specifičnu postepenost premještanja iz jedne faze u drugu – razmišljali su o tome kroz što će publika proći, koja je psihološko-socijalna situacija tog izazova, kakav je odnos “gledatelja” i objekta, a ne samo o instalaciji kao nečemu što zauzima neki prostor, i što je gotovo i prije svog početka. Ističem to zato jer Mladi levi upravo počivaju na tim mikro-političkim situacijama, i u tome je njihova snaga. U pažljivom, recimo to ovako, brojanju kod štrikanja. Dok pišem ovaj tekst osjećam se pomalo idiotski – hvalim festival zato što je profesionalan, što mu predstave počinju na vrijeme, što su umjetnici dobro zbrinuti, što kvalitetno promišljaju svoj program i onkraj predstava, a to bi trebala biti nulta razina, nevidljivi prostor podrazumijevanja, početna točka svakog razgovora. Ali nije. Mladi levi su meka struja želje za “boljim društvom”. Primjer te posvećenosti je i gostovanje predstave Nije to crvena, to je krv! Bojana Đorđeva, o kojoj je Kulturpunkt već pisao. Nije to crvena, to je krv! je u Ljubljani predstavljena uz uvod o partizanskim štamparijama studija tipoRenesansa, posvećenog prvenstveno starim tiskarskim tehnikama. Ta suradnja, kao i brojne druge na Mladim levima, čini se vrlo primjerena i duboko smislena, a cijeli taj izvedbeni događaj dobiva i novu dimenziju materijalnosti, nepraktičnosti, zahtjevnosti tiskarske proizvodnje čime se desentimentaliziraju ponekad izuzetno nabijeni recitativni dijelovi.
Jedan od omiljenih umjetnika Mladih leva, po njihovom otvorenom priznanju, je Benjamin Verdonck koji je ove godine gostovao s one more thing i notallwhowanderarelost. Pogledala sam petnaestominutnu one more thing i činjenica jest da ona dobro utjelovljuje estetske odabire i vrijednosti ovog festivala. Radi se o izvedbenoj minijaturi, i u vremenskom i prostornom smislu, koja nastaje kao rezultat uvježbane igre izvođača, samog autora, posve vidljivog “lutkara”, koji bi jednako tako mogao biti i scenski radnik, jer njegova realnost može i ne mora biti dio iste realnosti pozornice. one more thing upada u disciplinarni procijep, negdje između kazališta bez protagonista, vizualnih umjetnosti, animacije uživo. Konstrukcija počiva na drvenim nogama, malo iznad glava publike, poput pozornice na pozornici, a s nje vise konci različitih dužina i boja. Povlači ih sam autor, a oni ne animiraju lutke ili likove već riječi i oblike. Intenzitet pažnje stvara se načinom na koji jedna riječ smjenjuje drugu jer se čini da tvore logički i rečenični slijed. Možete samo promatrati boje i oblike i prepustiti se postepenom pomicanju riječi, ali možete i ponavljati riječi koje su prethodile u sebi, kako bi ono što će doći imalo smisla u odnosu na ono što je bilo. Kada tako postupate, riječi se slažu u rečenicu, a konačna rečenica je smiješna i blesava: “You sniff the air and listen to the birds and you realize the animals and trees don’t give a damn about you”. Možda me je jedino pomalo zasmetalo “konačno rješenje” ove male izvedbene zagonetke i forma duhovite poante – činilo mi se da bi cijela stvar bila zanimljivija da je stvar ostavljena poetski otvorenom, kao rečenica s raznim mogućim krajevima, meandrirajuća i beskonačna.
Treća predstava koju sam pogledala na ovogodišnjim Mladim levima, YOUARENOWHERE Andrewa Schneidera, na suprotnoj je strani dijagonale od Verdonckove one more thing, a to je nekako komično jasno i iz naslova. Dok jedan naslov kao da pokušava predstavu najaviti u obliku dodatka nečemu, epiloga već zaokružene cjeline, u formi rečenice koju dodajemo na odlasku, ali koja istovremeno može biti i najznačajnija rečenica razgovora, drugi naslov, pisan velikim slovima kojima se obično u tekstu viče, pomalo pompozno najavljuje, uvjerava onoga koji prisustvuje predstavi u to što je zapravo na stvari. I zaista, Andrew Schneider, inače nekadašnji član grupe Wooster, izvođač je koji djeluje kao TV propovjednik ili vođa sekte koja te želi uvjeriti da je život koji živiš iluzija. Sumnja koju on pokušava uspostaviti čini se kao priprema za neku novu teoriju realnosti koja, srećom, izostaje. Međutim, naslov ostavlja manje sigurnosti nego što se na prvi pogled čini, jer se može čitati i kao Ti si sada ovdje i Ti nisi nigdje. I uistinu, Schneider uspijeva zbuniti publiku na vrlo snažan način, ostaviti nas da se pitamo zašto nam ono što izgleda kao zrcalna slika, zrcali posve druge ljude. Ali iluzija je trenutna, i nema intenzivnijih posljedica – uz sav trud i preciznost, Schneideru ne uspijeva zadržati jezovitost sumnje, već se ona pretvara u spektakl. S te strane, Schneiderova YOUARENOWHERE nije idealna predstava za Mlade leve. Jer su Mladi levi festival koji svojom pažnjom za detalje, brigom za umjetnike i zajednicu, odabirom većine predstava koje prezentiraju i svjesnošću o trenutku kao da govori – dok ne znamo hoće li prije doći propast svijeta ili kraj kapitalizma, nije svejedno hoće li neka zemlja u idućih pet godina primiti 20 000 izbjeglica ili, pak, 500 000 izbjeglica godišnje. Ni umjetnički ni politički.
Objavljeno
