Emocije koje biznis ne može zamijeniti

KP: Tvoje aktivnosti na nezavisnoj sceni vezane su uglavnom uz glazbu. Znamo te kao jednog od osnivača Udruženja za razvoj kulture iz kojeg je nastala Močvara, pokretača izdavačkih kuća Moonlee Records i Geenger Records te člana benda Analena. Možeš li opisati kako je izgledala alternativna glazbena scena početkom 1990-ih te navesti razloge zbog kojih si se tako aktivno uključio u organizaciju događanja?

D. S.: Sve je počelo osnivanjem prvih bendova i interesom za muziku, koncerte i svirke. Moja generacija je imala nesreću da je rat izbio baš u vrijeme kada smo krenuli izlaziti i na neki način sudjelovati u sceni. Netom prije, u Zagrebu je postojao velik broj mjesta za koncerte te cijeli niz dobrih i aktivnih bendova. Kada je počeo rat, sve se odjednom ugasilo i nekoliko narednih godina nalazili smo se u šupljini u kojoj nije bilo gotovo nikakvih glazbenih ili klupskih aktivnosti.

Koncerte i svirke koji su povremeno bili organizirani posjećivali bi svi, bez obzira na vrstu muzike koja je bila izvođena. No takva su događanja bila toliko rijetka da mogu reći kako se u to vrijeme scenu jedva moglo opipati, pogotovu u odnosu na dvije ili tri godine ranije. Početkom 1990-ih počeo sam se družiti s Kornelom Šeperom, Markom Matošićem i Markom Vukovićem. Trebalo je proći nekoliko godina da se “skužimo”, da naši bendovi stasaju te da se organiziramo kako bismo se oduprli praznini koja nas je okruživala.

Na samom početku ništa nije bilo formalno. Mi smo bili tek četvorica likova koji žele nešto raditi. U gradu je do sredine 1990-ih s radom počela nekolicina udruga koje se uglavnom nisu bavile kulturom, već ratom i njegovim posljedicama. Osnivanje naše udruge Udruženje za razvoj kulture (URK) pokrenuo je Marko Vuković koji se prije toga bio angažirao oko Antiratne kampanje. Dakle, Marko je bio inicijator ideje o formalizaciji, a na formu udruge smo se odlučili zbog toga što nam je takav oblik djelovanja olakšao postupak oko prijave javnih okupljanja te kasnije i pregovore oko prostora s Gradom. Marko Matošić, Kornel Šeper, a nešto kasnije i ja, činimo onu inicijalnu i formalnu jezgru Močvare oko koje se kasnije okupilo dosta drugih ljudi.

KP: Kako su izgledale prve Močvarine godine i što je prethodilo pokretanju kluba?

D. S.: Močvara je nastala kao projekt spomenutog URK-a koji je registriran 1996. godine. Iduće, 1997. godine počeli smo s organizacijom koncerata, a prvo takvo događanje bio je festival na podsljemenskoj livadi Ponikve. Nakon festivala, koncerte smo radili u KSET-u, Rupi na Filozofskom Fakultetu te izvan Zagreba, u klubovima i prostorima u Ivanić Gradu, Koprivnici i Kutini. Klub Kulušić je nakon višegodišnje stanke ponovno otvoren u to vrijeme pa smo u prvoj fazi i tamo organizirali koncerte. Bez konkretnog prostora smo djelovali sve dok u proljeće 1999. godine nismo sami unajmili građevinu između pruge i Botaničkog vrta u kojoj smo šest mjeseci vodili prvu Močvaru.

U trenutku kada smo iznajmili prostor u kojem smo željeli pokrenuti klub, zapravo nismo imali pojma u što ulazimo. Nismo uopće znali kako se vodi klub te da, kako bi stvar funkcionirala, moramo svakodnevno raditi i osmišljavati neki program. Iako zaista ništa do tada nismo znali, ipak smo uspješno radili šest mjeseci i u Zagrebu stvorili nešto novo.

Takva inicijativa do tada nije bila viđena. U vrijeme kada u gradu nije bilo doslovno ničeg, mi smo odlučili otvoriti alternativni klub, sami smo unajmili prostor, nekako ga uredili te počeli s programom iako nismo imali vodu i WC. Na otvorenju Močvare pojavilo se tisuću ljudi, interes je od početka bio ogroman i stalno smo bili puni. No, nakon pola godine, vlasnici su nam javili da više ne žele produžiti najam te smo ostali bez prostora. Iako nije dugo djelovala, oko prve Močvare se stvorila scena i ekipa koja je u klub redovito dolazila. Upravo zato što smo imali aktivnu i zainteresiranu publiku, u trenutku kada nam je otkazan najam zaključili smo da ipak imamo argumenata za daljnji rad te da bismo trebali ući u pregovore s Gradom i tražiti prostor za naše programe.

U Gradu nisu bili previše zainteresirani, mislim da su nas se jednostavno željeli riješiti, stoga su nam ponudili prostor koji vjerojatno nitko drugi nije htio. Na raspolaganje nam je dana bivša tvornica Jedinstvo i mi smo pristali premda je zgrada bila u užasnom stanju.

KP: Iako je prostor koji ste dobili od Grada bio daleko od adekvatnog, Močvara prelaskom u bivšu tvornicu Jedinstvo samo raste. Kako su izgledali počeci kluba u novom prostoru te koliko je on utjecao na koncepciju kluba?

D. S.: Grad nam je ponudio dio tvornice Jedinstvo u kojem više nije bilo proizvodnje te je služio kao spremište rekvizita gradskih kazališta. Dvorana u kojoj je trebala biti Močvara bila je do stropa zatrpana scenografijama, lutkama, odjećom i kutijama kroz koje smo se probijali kako bismo uopće ušli u prostor. Pola godine smo potrošili na čišćenje i uređivanje prostora, od zime 1999. godine do proljeća 2000. godine kada smo napokon otvorili Močvaru na Savi.

Močvarna atmosfera, 2003.

Iako smo organizirali koncerte i vodili klub kod Botaničkog vrta, još uvijek nismo imali dovoljno iskustva te smo svaki novi projekt morali počinjati od nule. Kroz proces nas nije imao tko voditi, sve smo morali sami istraživati i pronalaziti ispravan način. Radili smo pogreške, izgledali smiješno i sebi i drugima, ali smo uvijek bili uporni i često smo se ponašali poput mazgi koje glavom probijaju zid. S vremenom nam se priključilo dosta ljudi i Močvara je ubrzo prerasla u bitno kulturno mjesto u gradu. U odnosu na onaj stari prostor ovaj novi je nakon dugotrajnog uređenja i opremanja dozvoljavao da počnemo raditi zahtjevnije i posjećenije događaje poput koncerata, predstava ili izložbi.

KP: Močvara nikada nije bila samo prostor za svirku. Možeš li opisati prve neglazbene projekte koje ste organizirali te širenje URK-a?

D. S.: Od samog početka u Močvari su se održavali koncerti koje smo ogranizirali sami ili ponekad u suradnji s nekim vanjskim suradnicima i to nam je, uz slušaone, bio većinski dio programa. Ali usporedno smo priređivali i izložbe, o kojima se brinula Marijana Stanić, zatim predstave u sklopu projekta KUM tj. Kazališta u Močvari, kojeg je vodio Mario Kovač, pa filmske projekcije ili recimo sajam ploča i stripova. Kasnije su dolazili i projekti poput Human Rights Film Festivala ili Otokultivatora kojeg smo na Visu organizirali u suradnji s net.kulturnim klubom Mama i Udrugom arhitekata te smo tri godine zaredom selili Močvarine programe na Vis. Bilo je nešto i vanjskih događanja, uglavnom festivala. Onaj u Kumrovcu smo organizirali s udrugom Gokul iz Zaboka.

Močvarci i Marijana Stanić

Mislim da govorim u ime svih koji su radili u i oko Močvare kada kažem da nam je taj klub uvijek značio više od posla. U Jedinstvu smo znali provesti i više od šesnaest sati dnevno. Takav tempo i entuzijazam bi nas potpuno uvukao, promijenio i na bolje i na gore te su se znali poremetiti i odnosi među nama koji smo stalno bili u tome. Rad u Močvari pamtim kao zaista intenzivno razdoblje.

Uredska atmosfera, 2003.

KP: Kao što si već ranije rekao, ti si prvenstveno glazbeni entuzijast, a u srcu te priče nalazi se bend Analena čiji si jedan od osnivača. Budući da se radi o bendu čiji su nastupi gradili i obilježili ne samo domaću, već i europsku hard core punk scenu, možeš li nam kazati nešto više o njegovom nastanku i razvoju?

D. S.: Gotovo svi koji su bili uključeni u Močvaru su imali ili još uvijek imaju bendove. Ono s čim smo započeli i što se pretvorilo u Močvaru, pokrenuli smo zato što smo željeli svirati s našim bendovima – nitko drugi nam nije želio ili mogao raditi koncerte pa smo si ih sami organizirali. Kasnije smo shvatili da moramo u Zagrebu organizirati gostovanja drugih bendova kako bismo i mi mogli svirati negdje vani.

Priča o Analeni počinje 1997. godine i to nakon što Ha Det Bra, bend s kojim sam počeo 1992. ulazi u fazu mirovanja. Bilo je to u vrijeme kada sam s Kornelom počeo organizirati koncerte u KSET-u. Jedan od te ekipe iz KSET-a, bio je i Miodrag Gladović – Mijo s kojim sam se “skužio” i zajedno smo došli do toga da osnujemo bend. On se kasnije uključio i u rad Močvare. Bend je profunkcionirao kada nam se na bubnjevima pridružio Dubravko Dragojević – Zet, koji je također došao iz Ha Det Bra. Nas trojica smo počeli vježbati i svirati pod imenom Analena. U bend smo pozvali i Irenu koja je s nama bila dosta kratko jer smo se nakon nekoliko koncerata razišli.

Nakon što je Irena napustila bend, nabasali smo na Anu Franjić koja je u to vrijeme bila u ekipi okupljenoj oko Schmrtz Teatra, a svirala je u i u bendu The Schizoid Wiklers. Nakon što je Ana ušla u bend, Analena je postala ozbiljan projekt i počeli smo dosta svirati po Hrvatskoj. Prijatelj Sergej iz Njemačke organizirao nam je prvu turneju po Europi. On je bio naš kontakt za klubove vani, puno nam je pomagao, objavio je naš prvi album i zakazao je dosta naših koncerata. Iz Hrvatske to tada ne bismo mogli napraviti. Nije bilo uvjeta, slanje e-maila se tek pojavilo, nije bilo Facebooka ili MySpacea pa smo koncerte morali dogovarati isključivo faksom ili telefonom, što je naravno bilo preskupo. Sergej je živio vani, bio je dio tamošnje ekipe, znao je gdje se što događa i mogao je kraćim putem doći do klubova i dogovoriti svirku. U tom je smislu Sergej puno značio bendu. Mi smo tu priliku dosta ozbiljno shvatili te smo počeli puno vježbati i svirati.

KP: S vremenom će Analena dobiti petog člana, Mirana Rusjana koji je kao izdavač, organizator i glazbenik i danas važan akter na slovenskoj nezavisnoj glazbenoj sceni.

D. S.: Prvu ozbiljnu turneju odradili smo 2001. godine i od tada smo godišnje odlazili na do dvije turneje. Miran Rusjan pridružio se Analeni 2003. godine. Miran je uskočio umjesto Mije koji se razbolio deset dana prije dogovorene turneje te ju je djelomično morao propustiti. Sada kada na to gledam, ne mogu vjerovati da smo bili takvi luđaci i zaista smo našli osobu koja je mogla u deset dana uvježbati čitav repertoar i s ekipom otići na turneju.

Kada se Mijo razbolio, nazvao sam Mirana za kojeg sam znao da u slovenskoj Novoj Gorici organizira koncerte i svira u tamošnjim bendovima. Na poziv mi je odgovorio iz Beograda. Pitao sam ga bi li svirao s nama i za deset dana išao na turneju, on je pristao i drugi dan došao u Zagreb na probu. Zvučali smo grozno, ali odlučili otići na turneju na kojoj nam je na kraju bilo odlično. Na koncertu u Pragu ponovno nam se pridružio Mijo koji se malo oporavio i doputovao iz Zagreba. Odlučili smo kako ćemo svi zajedno nastaviti održavati koncerte. Taj prvi zajednički koncert nam je definitivno bio najbolji ikad. Potpuno smo se zavoljeli, u takvom sastavu Analena je postala pravi bend i nakon toga više nismo željeli da nas Miran napusti.

Rusjan se kasnije preselio u Zagreb, ali to nije dugo trajalo te se ponovno preselio, ovaj puta u Ljubljanu. Često je putovao u Zagreb i dolazio na probe, što je sigurno bilo naporno za njega. Ja sam 2006. otišao iz benda, a njih četvero su nastavili svirati.

KP: Kroz suradnju na Analeni, između tebe i Mirana se dogodilo nešto što se zove Moonlee Records. Zašto ste se odlučili osnovati nezavisnu izdavačku kuću? Koji su izdavači u to vrijeme djelovali na alternativnoj glazbenoj sceni?

D. S.: Izdavačka kuća Moonlee je nastala na istu foru kao i Močvara. Analena je bila bend koji nije imao izdavača pa smo u jednom trenutku odlučili da ćemo sami osnovati svoj label. Paralelno se pojavio bend Lunar, u kojem je svirao naš gitarist Mijo, i koji je bio u sličnoj situaciji. Složili smo se u ekipu i pokrenuli Moonlee Records. Ime je smislio ime Bojan, logo je napravio Niksa, obojica iz Lunara.

Albumi Analene i Lunara su bila dva prva izdanja Moonlee Records. Nakon toga smo objavili albume bendova Don’t Mess With Texas, Entreat, Senata Fox, Vuneny i Chang Ffos, sve kroz 2004. i 2005. godinu. Nabrojani su uglavnom zagrebački bendovi s kojima smo bili prijatelji, a kasnije smo se proširili na regiju. Moram reći kako ni danas nismo promijenili način rada, u smislu da ne izdajemo albume nepoznatih bendova iz kojekakvih komercijalnih pobuda.

Prije Moonleeja je postojala izdavačka kuća koja je kao Zvuk Močvare djelovala pod okriljem kluba i koja je objavljivala bendove poput Fakofbolan, Radikal Dub Kolektiv, Zvonko i Gradski ured za kulturu… Label Zvuk Močvare djelovao je 2002. i 2003. godine i ubrzo se ugasio. Kroz rad na Zvuku Močvare naučili smo osnove izdavaštva i Moonlee je u neku ruku nastavak ti naših početaka, no Moonlee je zapravo i nastavak onog što je u to vrijeme radio Ivica Baričević Bara, naš nažalost preminuli prijatelj koji je s Matom Škugorom osnovao Earwing Records i u KSET-u pokrenuo Žedno uho. Mate i Bara su počeli vrtjeti alternativnu indie post rock scenu, a mi smo bili žešći, okrenuti punk i hard core sceni. Moram reći kako smo se dosta “šlepali” na Barino iskustvo. Gledali smo gdje je on štampao omote za CD-ove, kako ih je radio i često bi ga žicali da nam napravi neki omot ili da nam u nečem pomogne. Od njega smo puno naučili i Bara nam je bio uzor.

Na kraju je Moonlee Records, iako osnovan u Zagrebu, formaliziran u Sloveniji. Kao što sam i ranije rekao, mi smo svi bili iz Zagreba, osim Mirana koji je u Hrvatskoj živio tek nakratko. Budući da je Slovenija već pripadala Europskoj uniji, palo nam je na pamet kako bi bilo bolje poslovati u Sloveniji jer nema granica i manji su troškovi slanja CD-ova. Također nam je pitanje ZAMP-a bilo lakše riješiti u Sloveniji nego u Hrvatskoj. Zapravo odmah po pokretanju, Moonlee postaje legalno slovenska izdavačka kuća koja djeluje u sklopu udruge 13. Brat iz Nove Gorice u čijem je radu sudjelovao Miran. Oni su se bavili izdavaštvom, fanzinima i koncertima.

KP: Iako se pojavio u vrijeme kada glazbeno izdavaštvo počinje stagnirati, Moonlee Records je s vremenom narastao u prepoznatljivu etiketu koja se može pohvaliti nekolicinom kultnih izdanja. Što je sve utjecalo na uspjeh i vitalnost tog projekta?

D. S.: Izdavaštvom smo se počeli baviti u vrijeme kada su izdavačke kuće krenule umirati, kada je nastupilo vrijeme dijeljenja sadržaja, preuzimanja s interneta, piratstvo, masovno presnimavanje i kada je prodaja nosača zvuka sve više padala. Poslovno gledano, to je bio sumanut projekt osuđen na propast.

S druge strane, u drugoj polovici 2000-ih, alternativa više nije toliko čudna ili nova. Također, pojavljuju se neki novi mediji, poput društvene mreže MySpace, otvaraju se novi klubovi u drugim gradovima – u Splitu Kocka, u Dubrovniku Orlando, Palach u Rijeci, bendovi odlaze na svirke u Sloveniju, u Beograd i Novi Sad, organiziraju se koncerti u i Banja Luci, kreću festivali – Exit, InMusic, Ponikve, Kumrovec festival, Dirty Old festival te je scena dosta ojačala.

Od 2004. do 2007. je bilo zaista živo na sceni, postojali su bendovi koje smo željeli izdavati i postojala je publika koja je takvu glazbu željela slušati. Moonlee je do 2008. godine brojao petnaestak izdanja. Objavili smo albume Damira Avdića, Bernays Propagande, Debelog precjednika, drugim riječima, na našem su labelu osvanula izdanja nekoliko jakih glazbenih imena koji su svoju reputaciju stekli ranije. Realno, oni su mogli i svoje albume objaviti i na većim izdavačkim kućama, no ipak su ocijenili kako im je naš način rada bliži te da je možda bolje da budu jaki na Moonlee Records nego da postanu sporedni bend u nekoj većoj izdavačkoj kući.

Mislim da su i u nama prepoznali ljudskost. Nikad nismo bili i nikada nećemo biti tipovi koji nose odijela i kofere i vrbuju bendove da potpišu ugovore. S bendovima se uvijek prvo nađemo na pivi, napijemo se i dogovorimo se objaviti album ako kliknemo kao ekipa. Naravno da takav pristup ima jednak broj mana kao i prednosti pa tako cijeli proces ne traje dva mjeseca već pola godine, ali smatram da i to daje draž ovom poslu.

KP: Nakon Moonlee Records, pokrenuo si još jednu izdavačku kuću. Po čemu je poseban tvoj novi izdavački projekt Geenger Records u odnosu na Moonlee? Kakva kretanja možemo primijetiti na izdavačkoj i glazbenoj sceni u posljednjih nekoliko godina?

D. S.: Kroz Geenger Records nastojimo raditi s bendovima iz regije koji tu i nastupaju te im nastojimo osigurati neki status na ovim prostorima. Taj posao više nije tako jednostavan. Nekada je ipak bilo nešto lakše jer je u međuvremenu na sceni došlo do zasićenja. Pojavom MySpacea i Facebooka, scena je jednostavno eksplodirala. Koncerti su brojni, ali su slabo posjećeni i više nisu rentabilni. Primjećujem kako je danas nepoznatom bendu teško dogovoriti koncerte izvan regije. Uz to, turneje više nisu samoisplative jer nitko ne dolazi na koncert neprovjerenog benda pa ako nemaš neku rezervu novaca, osuđen si na financijsku katastrofu. Bend mora sam u sebe ulagati. Ako je na početku i ne može opravdati ulaganje u turneju, krahirat će financijski, a efekt koji će vani postići neće odgovarati uloženom. Publika više ne otkriva bendove kao nekada. Nekad smo odlazili na koncerte nepoznatih bendova jer je to bio najbolji način da čujemo novu muziku. Danas je vrlo jednostavno poslušati bend na internetu i tek tada se odlučiti na odlazak na koncert.

KP: Dakle, za razliku od Moonlee Records, u prvom planu Geenger Recordsa je pomaganje bendovima?

D. S.: Više nego kao izdavačka kuća, Geenger s bendovima želi raditi po principu consultinga, što znači da ih želimo uputiti u to kako stvari funkcioniraju i pustiti da se sami izbore za sebe. Glavni razlog za to jest što je teško odvajati vrijeme i brinuti se za tuđe bendove, ako sam nemaš nikakve financijske koristi od toga. Pogotovo zato što mi sada svi imamo neki drugi izvor prihoda i na kraju je efektivnije naučiti bend kako

da sam uspješno radi, nego da posao odrađuješ za njega. Osim toga, za bend je bitno da ima stvari u svojim rukama. Bend koji je tek u nastajanju mora naučiti kako da djeluje sam i da se sam probija. Jednako kao što sami pišu pjesme i stvaraju glazbu, bendovi na našoj izdavačkoj kući moraju se brinuti o dizajnu omota, web stranice i načinu na koji će komunicirati prema publici i klubovima. I mi smo to svojedobno sami radili, stekli smo iskustvo i sada s tim znanjem pomažemo mlađim bendovima.

Volio bih da se dogodi situacija u kojoj ćemo moći preuzeti nekoliko bendova za koje ocijenimo da neće propast ili se raspasti za sljedećih godinu, dvije te da ih vodimo kroz taj proces od prvog albuma nadalje. Bilo bi super kada bi se na kraju pojavilo nekoliko imena koja bi mogla postati toliko rentabilna da od toga može živjeti bend i još nekoliko ljudi oko njih. Međutim, još uvijek nemamo sastav koji je toliko popularan i uspješan da bi mogao financirati sam sebe i još neke ljude koji su potrebni za njegovo funkcioniranje.

Kod svih bendova s kojima radimo postoji kvalitativni potencijal, no uvijek ima puno zapreka i stvari često mogu krenuti po krivu. Nije jednostavno okupiti četiri do pet ljudi koji će zagristi i koji će glazbi posvetiti cijeli život. Uvijek uz svirke moraju živjeti, studirati, trošiti mnogo novca na opremu, na snimke, na promociju, što na kraju ispada mnogo vremena i ulaganja. Kada malo bolje pogledaš, brzo ti je jasno da 90 posto uspješnih bendova čine likovi koji su cijeli svoj život preusmjerili na to da im bend uspije i sve što rade posvetili su samo tome. Onih drugih 10 posto su srećkovići kojima je uletjela neka lova ili neko čudo. Svi koji računaju da će bit u tih 10 posto srećkovića mogli bi se gadno opeći.

KP: Geenger Records domaću nezavisnu glazbenu scenu upoznao je i s alternativnim oblicima financiranja. Možeš li se osvrnuti na financijske aspekte bavljenja nezavisnim izdavaštvom te reći nešto više o kampanji crowdfundinga koju ste prošle godine pokrenuli?

D. S.: Kada smo radili s Moonleejem, u velikoj smo mjeri i sami financijski ulagali u druge bendove. Ne u sve, ali smo ponekad iz vlastitog džepa morali poduprijeti druga izdanja. Surova je realnost kako izdavačke kuće više nisu u mogućnosti financirati snimanja, studijske troškove, spotove, nosače zvuka… Ono čim se bave je uglavnom promocija i marketing te zapravo, bendovi moraju ili sami snositi troškove ili već imati toliko toga iza sebe da budu zicer i siguran posao.

U svijetu za financiranje potreba bendova postoje alternativna rješenja koje smo sada počeli i ovdje primjenjivati. Radi se o crowd ili fan fundingu, nekoj vrst kreditiranja benda od strane fanova koji bendu unaprijed osiguravaju novac za novi nosač zvuka i slično. Za sada nemamo ništa opipljivo i ne mogu reći da li dobivamo rezultate, ali je takav način potpore benda vani relativno poznat i uspješan. Ovi prostori su specifični, ljudima se teško odvojiti od novca i uglavnom nisu osjetljivi na potrebe bendova. Kroz naše kampanje bismo željeli ovdje potaknuti nastanak kulture podržavanja bendova, glazbenika i umjetnika, jer i oni troše svoje vrijeme i resurse te koriste tehnologiju koja košta.

Kao što Moonlee Records u Sloveniji djeluje pod okriljem udruge 13. Brat, tako Geenger Records postoji kao projekt udruge Gokul iz Zaboka. Naravno, to što neka udruga postoji, ne znači da ona ne generira neki kapital ili ne stvara troškove. Mi smo se odlučili za rad kroz udrugu jer smo pokušali dio sredstva prikupiti tako da prijavljujemo projekte na natječaje, što je u Europi sasvim normalno. Problem je i specifičnost muzičke scene. Za razliku od književnosti i književnog izdavaštva ili kazališnog i filmskog svijeta, glazbenici, barem ovi rock ili alternativnog zvuka, ne koriste sredstva Ministarstva kulture ili raznih zaklada. Vani sam sretao ljude koji upravljaju nezavisnim izdavačkim kućama i dijelom svoje aktivnosti na životu održavaju donacijama države, to jest ministarstava. U Skandinaviji se glazba tretira kao izvozni artikl pa njihovo Ministarstvo kulture troši novac na stimulaciju bendova, plaća gostovanja i turneje, izdanja, studije jer smatraju da tako promoviraju lokalni identitet i na kraju od glazbenika imaju neku korist.

Djelomično je situacija po tom pitanju u Hrvatskoj takva kakva je zbog konzervativnog aparata koji o sredstvima odlučuje. S druge strane, krivi su i glazbenici koji se nikada nisu organizirano borili za bolji status. U Sloveniji postoje slučajevi da su nezavisne izdavačke kuće dobivale sredstva i sada mislimo i Moonlee i Geengeer Records pokrenuti i u tom smjeru.

KP: Rekao si kao Geenger Records djeluje kao projekt udruge Gokul iz Zaboka. Kako je došlo do te suradnje?

D. S.: Geenger Records osnovali smo 2009. godine kako bi se više posvetili bendovima za koje nije bilo mjesta na Moonlee Records. Prvenstveno stoga što su bili prežestoki pa je tako Geengeer preuzeo metal bendove. Želio sam proširiti lepezu izvođača koje sam kao izdavač podupirao i zaći u neku vrst ekstrema. Kako sam dosta često i ranije surađivao s udrugom Gokul i prijatelj sam s Nenadom Borovčakom koji je udrugu i osnovao, predložio sam mu da Geengeer Records postane dio udruge Gokul. On je pristao i potpuno stao iza nas.

URK i Gokul u Zaboku

Suradnja između Nenada i mene traje još od prve godine Tabor Film Festivala i Kumrovec Music Festival kojeg su zajednički radili URK i Gokul. Kada su Nenad i ostali u Zaboku počeli s projektom multimedijskog prostora Zelena dvorana, mi smo odmah u Zagorje poslali neke bendove s Moonleeja. Dakle, u trenutku kada je Gokul proširio svoju djelatnost i ozbiljno krenuo s glazbenim programom u Zaboku, mi smo shvatili da je Geenger nešto što se može povezati s njima. Naravno, bilo mi je drago da imam priliku priključiti se nekoj udruzi koja postiže rezultate i da ne moram sve ponovno sam počinjati. Općenito mi u životu nije bitno da sve radim sam, nego smatram da trebamo tražiti rješenja o nekim zajedničkim formalnim ili neformalnim okupljanjima ili udruženjima, projektima.

Gokulova Zelena dvorana je jedan od rijetkih prostora van Zagreba u kojem kontinuirano sviraju kvalitetni bendovi. I to je već impresivno. Da ne govorim o Nenadovom gostoprimstvu i oduševljenju bendova koji iz Zaboka gotovo pa da ne žele otići. Takve stvari nisu naplative, za to treba puno ljubavi i ludosti, a to su svakako emocije koje biznis ne može zamijeniti.

KP: Rad s novim akterima na sceni zdvojio si kao jednu od ciljeva svog posljednjeg izdavačkog projekta. Tko u ovom trenutku čini Geenger Records i koje su vam aktivnosti u fokusu?

D. S.: Uz mene, tu je još nekoliko mlađih ljudi čiji broj varira, no na projektu rade još i Petar Pečur, Mirijam Mafalani, Žarko Dragojević, Antonija Karača i mi u ovom trenutku činimo jezgru oko koje raste Geenger Records. Nabrojani su kao što sam rekao mlađi ljudi, koje zanima izdavaštvo i koje znam još iz vremena kada smo gradili Moonlee Records.

Bendovi se uglavnom nama javljaju. Mi ne vrbujemo bendove, nego imamo tu sreću da nam se bendovi sami jave i onda unutar tima zajednički odlučimo hoćemo li ući u suradnju s njima ili ne. Kasnije zajedno vodimo poslove oko distribucije, radimo s bendom, pišemo projekte, osmišljavamo vizualna rješenja albuma te se bavimo pravnim stvarima.

KP: Kakvu budućnost predviđaš Geenger Recordsu?

D. S.: Kad se glazbi ne možeš dovoljno posvetiti, barem onoliko koliko misliš da bi trebao, onda pribjegneš drugim rješenjima – okupiš istomišljenike, podijelite zaduženja i radite zajedno. Cijeli proces se tada odvija sporije, možda i manje kvalitetno, ali još uvijek ide. Uvijek možeš staviti ključ u bravu i reći kako nema načina da se živi od nezavisnog izdavaštva. A možeš i ovako gurati malo po malo i nadati se da će se jednog dana, kad se skupi dovoljno rezultata, ostvariti neki stabilan priljev profita od kojeg možeš živjeti. U Geengeeru smo se odlučili da još uvijek želimo gurati. Do kada ćemo to moći – ne znam i ne mogu reći da nam se smiješi lijepa budućnost. No, nekako se potajno nadam da će upornost, s dozom sreće, jednog dana uroditi plodom.

Pogotovo jer na neki način naše izdavačke kuće, pod tim mislim na Moonlee i Geengeer Records, konkuriraju većim i komercijalnim izdavačima. Nikako ne po prodaji, ali svakako po zastupljenosti u specijaliziranim glazbenim emisijama i u jednom dijelu klubova. Na toj im sceni zasigurno pariramo jer neki bendovi s nezavisnih izdavačkih kuća pune iste klubove u kojima sviraju i bendovi koji su potpisali za Dancing Bear ili Dallas. Tu su i godišnje top liste i odabiri kritičara na kojima svake godine visoko kotiraju bendovi s Moonlee Records ili Geenger Records.

Iskreno, nekad mislim da to što radim radim tek iz navike i da mi ništa ne bi nedostajalo kada se ne bi u tom smjeru trošio. S druge strane, češće mislim kako taj posao volim i u njemu uživam, kako ne mogu bez nove muzike i slušanja novih bendova, kako volim upoznavati nove ljude i gledati ih u situacijama u kojima sam i ja bio te im na koncu na neki način im pomoći. Izdavaštvo je moj hobi, ali i strast, no to ne znači da znam kako bih funkcionirao kada bih od toga živio.

Za sada radimo tako kako radimo. Polako, možda nekad neefikasno, ali u tome uglavnom uživamo.

Objavljeno 06.10.2013.