Intervju “Kuharice zlato moje, tebe hvali jelo tvoje” pisalo je na dnu zidnjaka postavljenog na ulazu izložbe Sa zida na zid – od vezenih do virtualno dijeljenih vrijednosti koja se lani mogla posjetiti od kraja rujna do kraja prosinca u Etnografskom muzeju Zagreb. Na tkanini je izvezena obitelj – otac, sin i žena za kuhinjskim stolom, a preko navedenog zidnjaka obješeno je polutransparentno platno s memeom koji prikazuje ženu u kuhinji uz ironični natpis: “Kad me pita što znam napraviti u kuhinji… Požar, dragi”.
Središnja tema izložbe u Etnografskom muzeju bila je presjek internetske kulture današnjice i zidnjaka nastalih u 20. stoljeću, a predstavljena je umjetničkim istraživanjima rodnih stereotipa i njihovog razvoja unutar stotinjak godina ženskog samoizražavanja. Zidnjaci su inicijalno služili kao krpe obješene na zidove kako bi ih sačuvale od prskanja, no ubrzo su dobili ukrasnu komponentu putem pamtljivih natpisa i svakodnevnih prizora.
Autorica izložbe je Gordana Viljetić, a nastala je u suradnji Muzeja s Akademijom likovnih umjetnosti i Vlastom Delimar koja je u tom povodu sredinom prosinca održala performans Šufnudle u suradnji s Milanom Božićem. Primjerci zidnjaka iz Zbirke platnenog posoblja Etnografskog muzeja izloženi su na zidovima muzeja uz popratni materijal postavljen na umetnutim vertikalnim panelima u sredini prostorije. Popratne materijale čine memeovi, zvučni iskazi, nađeni predmeti te radovi studenata Akademije likovnih umjetnosti koji su nastali u sklopu kolegija Antropologija umjetnosti u javnom prostoru.
Uzet ću te, neka znaju, živjet ćemo k’o u raju
Ljubav je jedan od glavnih motiva zidnjaka i prikazana je u “građanskoj maniri odabira partnera na temelju obostrane zaljubljenosti”, kazuje popratni tekst na jednom od postavljenih zidova izložbe, iako je stvarnost bila nešto drugačija.
Na jednom od zidova čuje se iskaz nečije bake A. Ž. Njeno iskustvo odrastanja svjedoči brutalnosti koja nije prikazana na ukrasnim zidnjacima na kojima se djevojčice drže za ruke s dječacima: “Oni su meni njega (budućeg supruga) kući doveli kad sam imala 15 godina. Kad bi ja rekla ne, oni bi uzeli onu veliku toljagu, što bi se stavljala, za konje…, ali bi ja pobjegla ne bi me mogli uvatit’… koliko sam puta ja pobjegla… sakrila se, pa onda bi uveče mi baba otvorila da dođen'”.
Zvučni iskaz vrtio se iz slušalica na panelu postavljenom u sredini prostorije, a na zidovima oko njega visili su zidnjaci s prisnim parovima u plesu, u ležaju u vrtu, a oko njih cvijeće i ukrasni okvirni vezovi.
U istom tematskom bloku predstavljena su iskustva s “modernim algoritmom ljubavi”, stoji u naslovu popratnog teksta na jednom od zidova, odnosno dating aplikacijama za upoznavanje. U tekstu prikazanom na panelu uspoređen je njihov utjecaj s prijašnjim procesom upoznavanja uživo, npr. putem prijatelja.
“Moj prvi poljubac je bio dogovoren putem inboxa”, piše u jednom od iskaza. U istom bloku teksta ukazuje se na nov fenomen – veze na daljinu koje koriste tzv. “sociomentalne prostore” (Orsolya Kolozsvari) koje stvaraju barem dvije osobe, koje imaju osjećaj zajedništva iako nisu fizički prisutne jedna uz drugu. Za primjere takvih prostora navedeni su chat roomovi poput Discorda. Iskustva modernih veza na daljinu popraćena su sa zatvorenim ljubavnim pismima iz 20. stoljeća, naglašavajući da je takav mentalni prostor samo promijenio medij.
Ipak, šteta da u sklopu izložbe tema dating aplikacija nije detaljnije istražena, kako bi pokazala što sve čeka modernu ženu u sociomentalnom prostoru Tindera i sličnih aplikacija.
Za svakog muža sreća je ta, kad žena dobro kuhat’ zna
“Nitsam zborila, nitmi večera zgorila, nitje dragi na sliki, jer sam je ja vezla”, odgovara reinterpretiran zidnjak studenta Akademije likovnih umjetnosti, Luke Kraljevića. Umjesto kuhinje, žena na slici sjedi i izrađuje zidnjak uz asistenciju sina (na većini zidnjaka kćer pomaže mami), a tanka linija konca spaja se u okolni ukrasni motiv cvijeća, s velikim križem na vrhu.
Osim žena, dio tradicionalnih zidnjaka prikazuje i djevojčice u kuhinji pa tako na jednom, ukrašenom plavim vezovima, djevojčica valja tijesto, a oko nje lebde riječi: “Budi vredna kuharica, da te diči gazdarica”. Dok se neki zidnjaci mogu čitati kao memeovi, tj. kao pametne dosjetke, tekst ovog zidnjaka podsjeća na tužni inspiracijski citat koji unaprijed zadaje vrhunac djevojačkih snova koji ne sežu dalje od kućanskog rada.
Nasuprot tradicionalnoj kućanici, izložba upućuje na novi internetski arhetip, tzv. tradwife. Ovaj trend nastao je u Americi, a promovira “tradicionalne” rodne uloge i poziciju žene u kućanstvu. Utemeljen je na idealiziranoj slici kućanice kakva se može naći, između ostalog, na zidnjacima ili u starim američkim časopisima. Tradwife influencerice snimaju videe sebe dok kuhaju u dugačkim lepršavim haljinama, potpuno našminkane, a od iznimne im je važnosti raditi hranu ili higijenske proizvode from scratch.
Influencerice poput Nare Smith ne vode nužno život koji promoviraju u obliku vizualno primamljivog lifestylea – dapače, Smith zarađuje velike sume novca, jede u skupim restoranima, leti u Europu kad joj se prohtije i ima kuću punu radne snage koja joj čisti i čuva djecu dok ona radi žvakaću gumu od nule.
U lokalnom kontekstu, tradwife trend predstavlja mokri san subotnjeg klečavca koji mašta o ženi koja je subordinirana nekom imaginarnom ili stvarnom muškom autoritetu .
Gdje vlada mir i sloga, tu je blagoslov od Boga
Dok su zidnjaci motiva kuharica i hrane tradicionalno bili postavljani u kuhinji iznad peći, oni s religioznim motivima primjereno su smješteni iznad bračnog kreveta. Njihova lokacija, vezana uz moralno nadgledanje i samorepresiju, simbolički funkcionira kao Foucaultov panoptikon.
Na ekranu preko puta zidnjaka s prikazima anđela i Isusa, prikazuje se nečiji Facebook post (#Evanđelje stoji u opisu) s mnogobrojnim AI generiranim slikama Isusa i golubica. Vizuali su popraćeni religioznim tekstovima poput: “Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo”.
Suprotno tradicionalnim vjerskim motivima, studentica Akademije likovnih umjetnosti Leonarda Folić satirizirala je moderni oblik religioznosti kod mladih, koji se svodi na moć manifestacije. Ovaj tip moderne religioznosti ne zahtijeva moljenje nepoznatom entitetu niti čednost i poslušnost. “Ono što je namijenjeno meni, jednostavno će me pronaći”, ističu Zidne afirmacije na zidnjaku u kojem par gleda televiziju.
Kad čovjek nije čist, ne vrijedi ništ’
Još jedan nezaobilazan online trend koji ide ruku pod ruku tradwifeu je tzv. cleangirl, koju je izložba nažalost propustila oprimjeriti higijenskim trendovima na društvenim mrežama. Cleangirl trend svoju estetiku temelji na urednosti, minimalizmu, uklanjanju svih nepoželjnih nesavršenosti na ženskom tijelu, potiho ju maksimalno normativizirajući, a svako odskakanje signalizira i moralnu nečistoću.
U ’20-im i ’30-im godinama prošlog stoljeća, Škola narodnog zdravlja Andrije Štampara provela je veliko zdravstveno opismenjavanje hrvatskih sela putem raznih medija u borbi protiv ondašnjih epidemija te kako bi digli nacionalni higijenski standard, stoga i teme zidnjaka odražavaju novu ideju čistoće u kolektivnoj svijesti stanovništva.
Međutim, neke od poruka zidnjaka, poput naslovne, uvode paralelu između čistoće i ljudske vrijednosti. Iz toga se može zaključiti da cleangirl i trend čistoće na zidnjacima nisu nužno samo odraz higijenskih navika ili estetike, nego šire političke stvarnosti povijesnog trenutka, odnosno rastuće ideologije fašizma koja voli naglašavati motiv “čistoće”.
Puna kuća voća slada, al’ najslađa žena mlada
U bloku posvećenom hrani, česti su motivi punih zdjela voća na zidnjacima. Međutim, priloženi tekst nas podsjeća na glad i neimaštinu u vrijeme njihova nastanka, stoga zdjele egzotičnog voća funkcioniraju kao motiv hrane za kojom se žudi, a ne realistične prehrane lokalnog stanovništva 20. stoljeća. Kao što se žudilo za egzotičnim voćem savršenog izgleda, tako se žudilo i za idealnom ženom koja je (sudeći po naslovnom citatu zidnjaka) mlada.
Internetski presjek predstavljen je tekstom o foodstagramu, odnosno dijelu Instagrama posvećenom pripremi hrane. Poznata sintagma food porn koja označava prikaze hrane na društvenim mrežama ili njene pripreme na vizualno primamljiv način, često je popraćena erotiziranim spremanjem ili konzumacijom hrane (npr. influencerica Gabbriette koja je poput Nare Smith ali za ljubitelje Brat albuma), kako bi se izazvao spomenut osjećaj žudnje.
Iako food porn nerijetko koristi rodne stereotipe u svoju korist kako bi kapitalizirao tuđom žudnjom, tekst ih opravdava postfeminističkom pozicijom prema kojoj se radi o “subjektnoj konstrukciji digitalne ženstvenosti i namjernog poigravanja pojmovima ženskog tijela, konzumacije i seksualnosti”. No, dok influencerice profitiraju od poigravanja sa svojom tjelesnošću i naglašavanjem ženstvenosti, njihova publika trpi drugačije posljedice objektifikacije ženskog tijela.
Tko na jelo dugo čeka, izgubit će pola teka
Na izložbi, studentica Iva Žepina u stilu brainrot internetskog sadržaja montira velik broj zidnjaka i njihove raznovrsne poruke brzim izmjenjivanjem. Saturirani u iznimno žarke boje, zidnjaci se iščitavaju kao apsurdna propaganda. U par sekundi što se daju pročitati, poruke o kuharicama, štedljivim gazdaricama i Bogu postaju poprilično mučne za gledatelja_icu.
Umjesto postova i kratkih videa, žena 20. stoljeća imala je svoju vrstu analognog brainrota u obliku zidnjaka s jasnim porukama o ženskoj poziciji u društvu koja je bila ograničena na sferu kućanstva pa tako nije niti imala ikakve druge težnje.
Oslobođena domene kućanstva, moderna žena slobodna je preispitati samoekspresiju svog roda, igrati se identitetom i njegovim društvenim utjecajem za vlastitu dobit. Međutim, izložba naglašava da je i dalje najprofitabilnije igrati istu uvriježenu ulogu – submisivnu i “moralno” čistu ili požudnu mladu zgodnu kuharicu.
Presjekom sadržaja starih zidnjaka i modernog internetskog medija, izložba mi jasno komunicira da su rodne uloge ostale jednako uvriježene i danas, s naznačenom razlikom u samoobjektifikaciji za profit. Time je očito da smo daleko od potpune emancipacije od tradicionalnih viđenja žene u društvu, koliko god nas društvene mreže navode na suprotno. Ista poruka bila bi jača da je izložba dublje istražila neke elemente moderne kulture, no postojeći paralelizam je neupitan.
Međutim, za kraj bih dodala jedno iskustvo starije žene navedeno u izložbi. Ona spominje svoju ljubav prema izradi vezova jer ju podsjećaju na osnovnu školu u kojoj ih je krenula učiti. Iako dobivamo vrijedne zaključke o rodnoj nepravdi iz zidnjaka, smatram da je važno naglasiti i njihov značaj tadašnjim ženama – međusobno su ih povezivali i na kraju krajeva, omogućili su im vrijeme da sjednu.
ObjavljenoObjavljeno
