O blaženstvu neuspjeha i delikatnoj prosječnosti

Članice_ovi tima za istraživanje anomalija dopisuju se o svom procesu i zajedničkim interesima, među kojima se posebno ističu prosječnost, pizza, žongliranje i druge metode nošenja s nestašicom vremena u kulturi.

The African Desperate (2022), r. Martine Syms

Tim Anomaly čine kustosi_ce, umjetnice_i i istraživačice_i Ana Bedenko, Barbara Gregov, Maximilian Lehner, Dunja Plazonja i Adrijana Gvozdenović. Riječ je o interdisciplinarnoj istraživačkoj grupi okupljenoj na poziv udruge Kurziv (nakladnika Kulturpunkta) koja od rujna radi na promišljanju neuspjeha, ambicije i prosječnosti. Originalno okupljeni_e, kako i ime daje naslutiti, s ciljem istraživanja “anomalije”, grupa je u procesu rada napustila taj fokus i odlučila se zaputiti (naoko) suprotnim smjerom: u istraživanje “prosječnosti”.

Uskoro, u srijedu 17. travnja u 20 sati, u Pogonu priređuju pizza party Happy Hour of Renouncing Ambition, participativnu situaciju u kojoj će s publikom razmišljati, razgovarati, sastavljati popise i jesti pizzu te podijeliti svoje metode istraživanja ‘običnog’ u svijetu koji zahtijeva ‘izvanredno’. Tim povodom, donosimo intervju u kojemu članice_ovi tima govore, pretražuju se i dopisuju o kolektivnom procesu i interesima, anomalijama, uspjesima, promašajima, žongliranju i drugim metodama nošenja s pritiscima i posvemašnjom nestašicom vremena koja vlada u kulturnom sektoru.


Što se pojavi kada upišete vlastito ime u tražilicu, i vjerujete li da vas rezultati dobro predstavljaju? Za što biste iz vašeg rada voljeli da se pojavi prvo, na vrhu, i zašto?

Nismo se osjećali_e najugodnije s guglanjem samih sebe, pa smo odlučili pretražiti jedni druge i za ovu priliku prepustili_e Secret Santa Online Toolu da iz grupe izabere tko čije ime pretražuje. 

Ana: Ovo je vjerojatno prvi put da guglam nekoga “na naredbu”, kao zadatak. Ne znajući što mogu očekivati, ulazim u pretragu otvorenog uma, naoružana samo osobnim (doduše, Zoomom posredovanim) iskustvom Maxa. Osjećaj je pomalo čudan, kao da zabadam nos – voajerka; osjećam potrebu da mu obznanim sve što “otkrijem”, kako bi postalo dijeljeno, manje skriveno…

Maximilian Lehner. Prvo, naravno, Instagram. Ne otvaram ga, već ga imam u svom mobitelu, u timu si stalno šaljemo memeove. Nailazim na par lažnih LinkedIn profila, krivi Maxovi, puno ljudi koji se bave financijama; i onda prepoznam njegovo lice, ozbiljno, ali nježno, s nagovještajem osmijeha. Max nema razloga za brigu, njegova online persona se čini vrlo “ispeglana”, biografija konzistentna i posložena, baš onako kako bi bilo tko poželio da ga/ju se na internetu pronađe.

Malo iznenađenje – postoji SoundCloud profil – kustos / filozof / glazbenik? Inače mi se jako sviđa kako razmišlja, tako da mu dobro pristaje uloga “filozofa”. Nažalost, sve je s profila uklonjeno pa mi Maxove muzičke vještine ostaju nepoznate, barem za sada…

Primjećujem lijepu ravnotežu akademskih referenci i kustoskog rada, radionica i članaka, gubim pojam o vremenu istražujući njegove tekstove na Artforumu i nenamjerno mu šaljem obavijest Academia.edu (sada zna da sam njuškala). S obzirom na to da se bavimo pojmovima anomalije i neuspjeha, čini se da Max ima zaista uspješnu profesionalnu putanju – možda je tako uvijek, ono što mi doživljavamo kao neispravno i nelogično, vanjskim se promatračima_cama čini kao uspjeh.

Žao mi je Barbare koja mora isplesti kvazisuvisli narativ o tome kako me pretražuje na Googleu… Impresionirana sam i pomalo zastrašena Maxovom profesionalnošću i profinjenom ozbiljnošću. Osjećam da sam mu bliža kad otkrijem Instagram profil badcurating.inc – nagovještaj zaigranosti, čini se osobnijim. Konačno imam dojam da ga prepoznajem među svim zastrašujuće profesionalnim rezultatima pretrage, pritišćem “follow”.

Adrijana: Zanimljiva je pozicija u koju smo dovedene_i ovim pitanjem. Da se gledamo na internetu. Tragovi naših prošlih aktivnosti i biografija koje uglavnom počinju u godinama produktivnog / profesionalnog života žele uspostaviti neku vrstu slike, projekcije uspjeha ili stila života. Izvor tjeskobe, koje smo se otresli u našim video pozivima, zajednički guglajući jedni druge i dijeleći anegdote i pozadinske priče vezane uz ta pretraživanja. Zatim smo promijenili pitanje i umjesto da gledamo u vlastitu sliku, odlučili smo gledati jedni druge. Mene je zadesilo pretraživanje Barbare. To je bilo jako lijepo iskustvo. Čitanje o Barbarinom radu i pregledavanje njezinih tekstova koje sam pronašla online vjerojatno će biti korisno za naš budući zajednički rad. Tako da je ovo možda bilo zanimljivo pitanje kao poticaj za timski rad, ali pomalo je nezahvalna pozicija za pisanje :). No, probat ću nešto:

Ona (koja sam ja u ulozi stalkerice ili možda predane pratiteljice) biva potpuno zaokupljena Barbarinim tekstovima, od onih koje je pisala u ranim dvadesetima do današnjih. Dopustila je da je vode osjećaji divljenja i poistovjećivanja, znajući da to stvara iluziju bliskosti, a možda i neka pogrešna tumačenja. Primjećuje da postoji rupa u njenom poznavanju referenci iz popularne kulture, ali bez obzira na to, njih dvije imaju toliko toga zajedničkog! Zanimaju ih afektivne perspektive, novi formati zajedništva, emocije – posebno one neizvjesnosti i nesigurnosti – i još jedna stvar koju ne treba otpisati kao nevažnu: obje vole mijenjati frizure.

Max: Guglao sam Dunju – nekoliko puta jer bi mi pažnja svaki put pobjegla prije nego što sam počeo pisati. 

Fotografije iz internetskog časopisa svaki put se ističu među ostalim rezultatima pretraživanja. Svaki put bih provjeravao članak za koji sam znao da je Dunjin. Ali ovaj put mi je Ledena bajka odmah privukla pažnju. Dunja nije sama na fotografiji, ali posjet stranici mi govori da je ona snimila ove primamljive Disney-fan fotografije. Između pokušaja da shvatim njezinu teoriju i pametne tekstove i uviđajući da njeni interesi premošćuju pop kulturu i teoriju, lijepo je vidjeti kako se pokazuje još jedan dio njezine osobnosti. Anomalija u akademskoj zajednici i umjetnosti može biti kada netko radi nepovezane stvari, stvari koje možda čak i ne usavršuje. Najvjerojatnije nikada nije bila namjera da se stvori takva slika u javnosti. Ali utješno mi je što drugi ljudi nemaju linearne biografije koje pokazuju na jednu metu.

U razgovorima koje smo vodili kroz naše zajedničko guglanje, primijetio sam da je tražilica otkrila ono što bismo radije sakrili. Možda to naglašava činjenicu da me veseli vidjeti stvari koje ne odgovaraju nekakvoj uglađenoj javnoj slici. Moram se ispričati Dunji što kopam po tom časopisu koji uvijek iskoči. Lijepo je što radi i druge stvari, ali to naglašavam samo zato što sam je upoznao sa svim njezinim znanjem (također sam pronašao njezine publikacije koje zvuče jako dobro. Moram pročitati njezine uvide o arhivi osjećaja, i esej o ljubavnim odnosima… ).

Dunja: Guglala sam Adrijanu za ovaj naš mini projekt i odmah mi je sinulo nekoliko stvari. Prvo, shvatila sam da se njezina umjetnička praksa bavi pojmovima arhiva, (“ljepljivosti”) emocija, utjelovljenjem, itd., što je uvelike rezoniralo sa stvarima na kojima volim raditi i kakve me zanimaju u mom pisanju. 

Drugo, njezina je web stranica prvi rezultat koji mi je iskočio na Googleu i odmah me na njoj hipnotizirala fotografija (njezine?) ruke u tropskoj šumi prekrivenoj nečim što bi moglo biti ili tropska biljka ili voće ili gljive ili neki drugi organizam. To me natjeralo na razmišljanje o vanzemaljcima i alijenaciji, otuđenosti, spajanju tijela i stvaranju anomalijskih novih stvorenja, i to mi se jako dopalo. Mislim da je ova fotografija izvrstan primjer njenog rada i umjetničke prakse. Također me zapanjio još jedan primjer “ljepljivosti” u njezinu radu, a to je fotografija Adrijane s vilenjačkim ušima. Takva me luckastost i razigranost oduševila. Osjećam da se radi o demonstraciji čudesnosti kakvu možemo osjetiti kada same sebe ne shvaćamo previše ozbiljno.✨

FOTO: Adrijana Gvozdenović

Barb: Prva pomisao koja mi je prošla kroz glavu kada je Secret Santa Online Tool dodijelio Anu bila je: “Pih, ovo ne bi trebalo biti preteško.” Dosad mi se Ana činila kao osoba koja je profesionalno usredotočena, temeljita i radišna – ukratko, lako “ugugljiva”.

Sjećam se da sam je upoznala prije nekog vremena, na internetu, kad smo obje bile dio žirija za jednu umjetničku rezidenciju. Ane se sjećam kao jedine osobe iz grupe s kojom sam se u potpunosti slagala. Artikulirala je sve što sam i sama namjeravala izraziti, ali za razliku od mene, nije se upuštala u strastvene monologe, struju svijesti. Jasno je artikulirala svoje misli (poštujući sintaksu!), pružala inteligentne uvide i pritom je bila vrlo ljubazna.

Shvaćala sam je ozbiljno i željela sam joj se svidjeti.

Google pretraživanje potvrdilo je moje sumnje. Ana održava dosljedan profesionalni profil pun postignuća. Surađivala je s mnogim uglednim domaćim i međunarodnim organizacijama, institucijama i događanjima. Otkrila sam njezin trajni interes za arhitekturu, povijest umjetnosti i izdavaštvo. Sve što je radila činilo se dobro urađeno, i impresioniralo me!

U nadi da ću pronaći kakvo iznenađenje, neobičnost ili simpatičan eksces, upustila sam se u misiju stalkanja njezinih hobija, interesa, osobnog života. Njezin Facebook profil nije se pokazao kao vrijedan resurs. Kao i ostale milenijalke_ci koji rade u kulturi, Ana ga koristi samo kako bi obavijestila svoje prijatelje o događajima koje organizira ili u kojima sudjeluje. Većina objava su tegovi, pa sam pretpostavila da Ana odobrava, ali potajno možda prezire samopromociju. Živio takav stav!

Proučila sam Anin filmski ukus – uglavnom klasici i indie, što mi je potpuno imalo smisla. Bilo mi je zanimljivo u njenom izboru pronaći Easy A, jer je to jedini klasični tinejdžerski film koji bih ja ocijenila tvrdom trojkom. Napravila sam mentalnu bilješku da Anu nekad pitam o tome.

Otkrila sam i da Ana uživa u jahanju, indie glazbi i srednjovjekovnoj umjetnosti. Bilo je to previše nasumičnih informacija koje su se na kraju čudno stopile u mom umu, što je završilo tako da sam je krenula zamišljati kao neku vrstu kaubojke, koja sluša popularne YT srednjovjekovne verzije indie klasika dok jaše u zalazak sunca i sluša ovako nešto

Anini profili na društvenim mrežama razotkrili su i da je Ovan. To me iznenadilo jer poznajem nekoliko znatno melodramatičnijih Ovnica. No, kako nemam boljih ideja o tome što raditi s ovom informacijom, i budući da smo sve ovo vrijeme razgovarale o poslu i slobodnom vremenu, odlučila sam provjeriti koji je lik Ana lik iz Bijelog lotusa prema njezinom horoskopskom znaku. Iznenađujuće, Ovan je spojen s Cameronom Sullivanom, drskim investicijskim menadžerom i samoprozvanim vođom odmora parova u drugoj sezoni.

To me navodi da predvidim dva moguća ishoda za našu radnu grupu: a) Ana se razotkriva kao potpuna gadura i preuzima naš kolektivni radni proces, ili b) Anina karta otkriva složeniji skup zvjezdanih konstelacija i karakternih osobina. Navijam za drugu opciju, ali iskreno, prva bi bila puno više u duhu anomalije!


Što za vas znači anomalija? (odgovore primamo u svakom formatu osim teksta – meme, gif, video, črčkarija 🙂 itd.)

Dunja:



Ana:

Can the anxiety stemming from the lack of control over one’s trajectory and the fear of mediocrity and aimlessness be reframed as a unique kind of freedom? Turning the fear of  not being perceived or read clearly/easily into the question – would you want that?

Može li se tjeskoba, koja proizlazi iz nedostatka kontrole nad vlastitom putanjom i straha od prosječnosti i besciljnosti, preoblikovati u jedinstvenu vrstu slobode? Pretvaranje straha da vas netko ne percipira ili ne može jasno/lako pročitati u pitanje – biste li to uopće željeli_e?

Adrijana:


Barb: Zahvaljujući našim razgovorima, trenutno vidim anomaliju kao prosječnost, nešto što pripada “lošem ukusu”, populističko… Prilažem moodboard sa snimkama zaslona mog mobitela za koje se nadam da će imati smisla.


Max: Potaknut našim brojnim razgovorima o ideji prosječnosti, sada sam skloniji razmišljati o pojavi nečega što je svima OK kao o anomaliji. Izbjegavanje potrebe da budemo posebni, sada mi to postaje anomalija…

https://www.instagram.com/p/BS4KktbBbq4/?utm_source=ig_web_copy_link


Postoji li neki vaš profesionalni propust ili pogrešna procjena koja je bitno utjecala na kasnije odluke, i jeste li o tome spremni_e razgovarati?

Ana: Imam neki tip problema s ovim pitanjem, tj. ne znam kako mu pristupiti, jer ono podrazumijeva ideju da zeznete nešto, napravite strašnu pogrešku, a onda naučite iz toga i grešku više nikada ne ponovite. Uključuje puno konačnosti, kao da se sve vrti oko točnih ili netočnih odgovora i poteza u životu, zatim i ideju žaljenja s kojim se često nosim, a rado bih je napustila. Time što uključuje puno odgovornosti i pritiska, takav način razmišljanja ne dopušta da se ideja o neuspjehu razvije, ne dopušta nam da sami definiramo anomaliju ili neuspjeh bez guranja svake odluke, trenutka ili radnje u binarne kategorije. To ne znači da bismo trebali ignorirati odluke ili razočaranja iz prošlosti a da iz njih ništa ne naučimo, ali mogli bismo ih naučiti tretirati kao iskustva, živjeti s njima bez stalnih trenja i hiper-analize, potencijal za neuspjeh također je potencijal za bilo što drugo, on je samo potencijal i proces. Sviđa mi se ovo razmišljanje Heather Havrilesky: “…ako slijedite svoje strasti, vaši nominalni ciljevi mogli bi završiti kao sporedna stvar u odnosu na stvarno zadovoljstvo procesa: uranjajući u granično apsurdne prakse, navike i ponašanja kojima se ne postiže mnogo, koji drugima izgledaju smiješno ili glupo, koji se pojavljuju kao teret ili nepotrebna gnjavaža na kalendaru, ali vam donose neki tajanstveni mir.”

Barb: I ja sam imala poteškoća s ovim pitanjem. Iako neuspjeh doživljavam ili kao vanjsku prosudbu ili kao unutarnji osjećaj oblikovan vanjskim čimbenicima ili predrasudama, postoje projekti na kojima sam radila s kojima nisam u potpunosti zadovoljna, situacije u kojima bih danas postupila drugačije i odluke koje danas ne bih donijela. Općenito, odbijam prihvatiti takav pogled na svoj rad; kada bih ga prihvatila, to bi značilo da poništavam svoje napore, da si uskraćujem priliku za preispitivanje, nadogradnju ili čak odustajanje na “zdrav” način. Međutim, opiranje takvoj percepciji može biti nevjerojatno iscrpljujuće. Unatoč želji da svoje profesionalne neuspjehe vidim kao (ne)namjerno protivljenje kapitalističkim idealima produktivnosti, ponekad čamljenje u samosažaljenju može biti jednako katarzično.

Dunja: Već neko vrijeme razmišljam o ovom pitanju i odvelo me nekim vrlo mračnim osobnim stazama, što pokazuje da u konačnici ne mogu odvojiti svoj profesionalni i osobni život. Neki bi to smatrali neuspjehom, ali moj me feministički rad uči da se radi o velikom uspjehu. Jednostavno rečeno, neke od mojih profesionalnih putanja mogle bi se smatrati neuspjesima, neke uspjesima, a te su se pozicije s vremenom pomicale i mijenjale, čineći naizgled jasnu granicu između “neuspjeha” i “uspjeha” vrlo mutnom i propusnom. Općenito izbjegavam vezati osjećaje krivnje, žaljenja ili srama uz svoje “neuspjehe” ili “uspjehe” jer bi to značilo odustati od osobne i profesionalne promjene, rasta, ponovnog promišljanja itd. U tom slučaju, ono što bi mi preostalo je hiperproduktivnost (uspjeha), a znam da bih u tome blaženo podbacila. Iskreno, oko toga bih se osjećala skroz OK.

Max: Ovo pitanje i svi mogući načini njegovog zaobilaska zapravo su me naveli na razmišljanje o idućem pitanju: imamo li odgovarajući narativni oblik za neuspjeh? Kada stvarno fulamo, kako govoriti o tome? Svaki put kad se približimo ovoj temi, na neki način to se pretvara u priču o uspjehu. Možda smo iz sveopće pozitivnosti raširene kroz serije i filmove našeg djetinjstva (i odrasle dobi), u kojima smo navikli vidjeti da se iz neuspjeha uvijek može nešto naučiti, naučili da u njemu postoji dobar element ili da čak postajemo bolji, jači ili koji god rast želite ubaciti u formulu.

Ali možda je riječ o nečemu vrlo jednostavnom: nismo navikli javno priznavati i dijeliti neuspjehe i pogreške. Većinu vremena ni ne primjećujemo svoje pogreške. Puno bolje prepoznajemo tuđe. Pa čak i kad postane očito da smo učinili nešto krivo, skloni smo svaliti odgovornost na nekog drugog ili na okolnosti. Dobro je razmišljati o neuspjesima, ali i načinima kako gledamo tuđi ili vlastiti neuspjeh. Često smo tako oštri prema pogreškama drugih, a velikodušni u prosuđivanju naših nedostataka i želimo ih vidjeti kao tuđu pogrešku. Načini da se pozabavimo time, kao i paradigmatski oblici za govor o neuspjehu, ono su što mi nedostaje za prevladavanje pomisli da bih previše razotkrio u javnom odgovoru na ovo pitanje – unatoč tome što ja stvarno volim govoriti o neuspjesima.

Adrijana: Da, gradim svoju praksu iz situacija i u prostorima gdje se takva iskustva mogu podijeliti, gdje se može govoriti o radu ne samo kroz sigurnosti, već i kroz sumnje. Dakle, gdje možemo govoriti o “profesionalnom neuspjehu” kao prilici da zamislimo kako raditi drugačije.

Recimo da u odnosu na uvjete za stvaranje postoje dva načina kako se može biti umjetnik_ca: jedan podrazumijeva da utjelovljujete predodžbu umjetnika kao kreativne osobe, koja jamči da možete razviti odgovarajuću umjetničku produkciju (a ideja “odgovarajućeg” (samo)nametnuta je sistemom evaluacije). Vježbate kako biti dosljedni, s jasnom vizijom i snažnim mišljenjima. Obećanje uspjeha je ono što ovaj put čini tako zavodljivim. Drugi bi put bio raditi s uvjetima, ne zato da bi ih se slavilo ili fetišiziralo, već da bi se razmislilo o tome koliko su oni specifično “vaši”, i vježbati znatiželjnu usmjerenu tome što se još može stvoriti, osim predodžbe koja se pojavila kad ste pomislili na prvog umjetnika. Zvuči lako, ali od trenutka kada to počnete raditi, vaše tjeskobe počinju: izvana možete izgledati kao da niste sposobni isporučiti rezultate, kao da “još niste tu”, kao da to je samo još jedan korak do “pravog” mjesta. I vi internalizirate ta razmišljanja, i sami često nesigurni jesu li vaši motivi stvarni. Kako bi ostala na ovom putu, putu koji pokušava djelovati “drugačije”, ne možeš biti sama; taj put moguće je stvoriti tražeći okruženja u kojima “uspješna isporuka” nije konačni cilj, a to implicira potrebu da se formati javnosti i načini vidljivosti ponovno razmotre i preosmisle.

Koje biste tekstualne ili audiovizualne sadržaje istaknuli kao važan izvor za promišljanje i komunikaciju o temama kojima se bavite?

Tijekom proteklih nekoliko mjeseci zajedno smo istražile_i brojne teme; razgovarale_i smo o vremenu i nestašici vremena, posebno u odnosu prema hiperproduktivnosti, prekarnosti, freelanceanju, umjetničkom, kustoskom ili radu pisanja, te o tome kako provodimo vrijeme u svakodnevnom životu dok žongliramo sve svoje poslove.

Imamo srodne interese i polazišta, pa su se i teme koje promišljamo počele organski razvijati i granati u različitim smjerovima; otuda smo krenuli_e, i prilično smo se spontano se prepuštale_i određenoj temi/interesu – taj smo temelj razvijale_i kroz istraživanje raznih izvora i sadržaja, cijelo vrijeme ispitujući može li se ovakva vrsta rada uopće smatrati “poslom” (zasad se ne čini tako, ali možda je to poanta), i često se hvatajući u koštac s usklađivanjem naših ideja i navika hiperproduktivnosti s manje strukturiranim, ležernijim i spontanijim načinom suradnje, kroz učenje kako raditi kad nema uobičajenih ograničenja i očekivanja.

Ponekad, a pogotovo nakon što smo se upoznale_i i kako smo postajale_i sve bliže, učinilo bi nam se da su neki od naših sastanaka eksperimenti u razigranom radu – dopustile_i smo si da ostanemo “potiho” s nekim idejama o kojima smo razgovarale_i, u smislu odvajanja vremena za razmišljanje. Uz neke pomalo “blesave” domaće zadaće i grupne zadatke, razgovarali_e smo o predodžbama prosječnosti, što znači biti “basic” ili poštovati “normu”, i puno smo se igrale s idejama za ovaj mini-projekt.

Kako bismo zadržale_i fokus, zadavali_e smo si male istraživačke zadatke i zadaću, a zatim smo o tome zajedno raspravljali_e na našim sastancima. Bilo je lijepo vidjeti koliko je proces suradnje prirodan i lak.

Do sada smo u našim razgovorima spominjali Jacka Halberstama, Lauren Berlant, Jenny Odell, Ane Hjort Guttu, Shumona Basara, Martine Syms, Alinu Popa, Pamelu M. Lee, Leeja Edelmana, Saru Ahmed

Objavljeno
Objavljeno

Povezano