Kritika “Groteska je granično stvorenje”, piše Frances S. Connelly u knjizi The Grotesque in Western Art and Culture: The Image at Play, “koje luta graničnim područjem svega što je poznato i konvencionalno”. Estetika je to koja kroči liminalnim prostorom između prihvaćenog i stranog te izaziva čuđenje, nelagodu, a ponekad i odbojnost, stvarajući plodno tlo za promišljanje odnosa između konvencionalnosti i apsurda, odnosno okvira prema kojima ih definiramo.
Iako se stil groteske sukobljava sa svakidašnjom percepcijom ljepote, nije njena direktna antiteza – ružnoća. Groteska i ružnoća postoje kao dva lica iste medalje, često sudjelujući u međusobnim postancima, ali razlika između njih vrijedna je spomena. Obje kategorije problematiziraju standarde ljepote, no groteska u svojoj kreaciji uključuje estetizaciju, prenaglašenost ili komičnost koja ružnoći nedostaje. Kako ju Denise Gigante određuje u eseju Facing the Ugly: The Case of Frankenstein: “ružnoća je sirova, neestetizirana tvar čovječanstva koja prijeti ne samo subjektu, već i cijelom sustavu simboličke reprezentacije”. Drugim riječima, groteska i ružnoća predstavljaju svojevrstan otpor konceptualizaciji ljepote, no realiziraju ga na drugačije načine.
U sličnom duhu kao groteska i estetika ružnoće, camp se također poigrava s granicom između lijepog i ružnog, a njegov stilistički razvoj ukorijenjen je u LGBTQ+ kulturi. Kako je jedan od najistaknutijih predstavnika campa na američkom filmskom platnu, John Waters, poznat prema nadimku The Pope of Trash, napisao u svojoj knjizi Shock Value: A Tasteful Book About Bad Taste: “Da bi se razumio loš ukus, čovjek mora imati vrlo dobar ukus”. Srž campa je ljubav prema pretjerivanju, teatralnosti, i otvorenost da se u onom što bi neki prozvali “ružnim” pronađe humor i vrijednost.
Kroz normalizaciju suvremenih ideja ljepote i “ispravnih” načina življenja, zasnovanih na heteronormativnim i patrijarhalnim idealima, sve ono što im ne pridonosi odbačeno je ili se vrednuje kao ružno. Upravo zato fokus na grotesku, ili “ono ružno” može poslužiti kao subverzivni alat za kritiku odnosa moći i istraživanje društvenih tjeskoba povezanih s odbačenim identitetima u umjetnosti. Pojedinci kategorizirani kao nepoželjni, ružni ili neprirodni u odnosu na uvriježene predodžbe o ljepoti osporavaju valjanost tih kategorija, te u ovakvim strujama umjetničkog otpora pronalaze svoje utočište.
Česti motivi u umjetnosti groteske su tijela, upravo zato što je tijelo prostor na kojem se najjasnije ispisuju i provode društvene norme i kontrole. To se jasno očituje u feminističkim strujama, čiji fokus na prikaz (izobličenih) tijela funkcionira kao prepoznatljiva estetska i tematska konstanta, a može se primijetiti u opusima raznih umjetnica poput Mary Beth Edelson ili Cindy Sherman.
Taj “zaokret prema ružnoći u feminističkim strujama”, koji Erica McWilliams smješta u ’90-e u eseju The Grotesque Body as a Feminist Aesthetic?, svjedoči novom trendu poimanja ženskog tijela u kontrastu s (a time i oslobođenog od) nametnutih društvenih očekivanja. Njegova suvremena forma najsažetije se može objasniti kroz utjecaj glumice i internet kraljice “ružnog” ukusa Julije Fox, koja je 2023. izjavom na TikToku: “Imam pravo biti ružna” ostala ovjekovječena u analima interneta.
Sveprisutnost ovih umjetničkih strujanja također inspirira kustose_ice i umjetnike_ce u lokalnom kontekstu, a prošlo izdanje međunarodnog bijenalnog festivala Organa Vida posvećeno je upravo tim estetikama. Potaknuti zaokretom interneta prema nefiltriranim i neposlušnim ponašanjima koja oponiraju inače idealiziranim prikazima ljepote i životnih rutina (podsjetimo se samo messy vs clean girl estetike, bedrottinga i već spomenute Julije Fox), kustosi_ce Barbara Gregov, Lovro Japundžić i Lea Vene pružili su platformu umjetnicima_ama koji_e svojim radovima u mediju fotografije (ili njenom proširenom obliku) zaigrano preispituju društvene norme.
Bizarnost, camp, i groteska preuzeli su pozornicu trinaestog izdanja Organa Vida, znakovito naslovljenog Creeps and Butterflies, koje se održalo 2024. godine, a razmatranje tih tema nastavili su u narednoj godini trodnevnim događanjem Off Godina. U sklopu ovog programa, sredinom prosinca 2025. predstavljeni su radovi triju “čudakinja” iz područja vizualnih umjetnosti koji su “zasladili” kraj godine.
U prostoru KO:KE od 12. do 23. prosinca mogla se pogledati izložba Druga Koža finske fotografkinje Emme Sarpaniemi, koja u svojem radu istražuje definicije ženstvenosti i performativnost rodnih uloga. Slijedila je izvedba Dodatna usta: [Ona voli prazne fontane] latvijske koreografkinje i multimedijalne umjetnice Laime Jaunzeme u Pogonu Jedinstvo 13. prosinca, koja je u izvedbi od tri čina objedinila predavanje, pjesmu, i ples preispitujući dinamike moći i nepisana pravila ponašanja. Program Off Godine zaključen je 15. prosinca projekcijom filma Magična farma (2025), argentinske redateljice i vizualne umjetnice Amalije Ulman u kinu Kinoteka.
Zaigrana Ženstvenost
Emma Sarpaniemi svoje fotografije transformira u maštovite prikaze koji podsjećaju na dječju igru i istražuju teme roda i rodnih uloga na zaigran, campy način, kroz jarke boje, šarene točkice i upadljive kontraste. Samostalna izložba Druga Koža predstavila je razvoj tog upečatljivog stila. Deset fotografija, grupiranih na zidovima u setove od dvije ili tri jednake veličine, ukrasilo je zidove prostora KO:KE, a tri su izložene u sredini prostorije, na mala drvena postolja u obliku čizmica sa potpeticom.
Izložba je prikazala Sarpaniemine autoportrete dokumentirane u privatnim i javnim prostorima, predstavljajući vizualne ideje izgrađene uz pomoć raznobojnih pozadina ili na dječjem toboganu u parku. Autoričini kostimi i poze su odveć stilizirane, a objekti na slikama sugestivni – poput valjka za tijesto koji drži ispod stražnjice ili konjića na drvenom štapu na čijoj glavi sjedi – naglašavajući performativnost roda i ženskog pogleda.
Sarpaniemi u svojem radu presvlači ženstvenost u različite kože, vizije same sebe koje iz svojih okvira provociraju gledateljev pogled. Oči se smjesta susreću s ozbiljnim pogledom umjetnice uprtim u publiku, izazivajući nelagodu. Na slici Ohjus (finski: oružje), Sarpaniemi sjedi na podu u crveno-bijelom točkastom kostimu i blond perici. Ono što odvraća pažnju jest velika igračka olovke koja, usmjerena prema gledatelju, leži između njenih nogu.
Fotografija nije seksualizirana, naprotiv, umjetnica simbolici falocentrizma (kao i u ostatku opusa) prilazi zaigrano, sa suptilnom dozom ironičnog humora. Upravo ta zaigranost izvrće očekivanja, uznemirujući uobičajene načine percepcije slike i dovodeći koncept roda kao performativne prakse do granica apsurda kroz njenu estetizaciju.
Kao i pažljivo stilizirana oponašanja ženskih arhetipova iz popularne kulture u seriji fotografija Untitled Film Stills (1977-80) Cindy Sherman, u kojem autorica imitira uloge domaćice, romantične junakinje, fatalne žene i ostale filmske klišeje, Sarpianemina prenaglašenost također ukazuje na rod kao društvenu konstrukciju i poigrava se gledateljskim očekivanjima o prikazima ženstvenosti na fotografiji. Iz te razigranosti proizlazi sva moć njezinih fotografija koje pretvaraju white cube galerije u dječju igraonicu, mjesto za istraživanje same sebe kroz autentične oči neopterećene društvenim konvencijama.
Žena Gušterica u Praznoj Fontani
U Malu dvoranu Pogona Jedinstvo Laima Jaunzema ušla je noseći svežanj pruća i guštersku masku, a tijekom izvedbe Dodatna usta [Ona voli prazne fontane] preodjenula se i namjestila jarko plavu periku nakon čega je publici uputila pitanje: “Možete li me shvatiti ozbiljno s ovom perikom na glavi?”. Samosvjesno i komično. Ironično komentirajući uvriježena očekivanja o odnosu između izvođačice i gledaoca, Jaunzema na početku performansa propituje i izgradnju procesa percepcije kroz koji publika aktivno sudjeluje u njegovu oblikovanju.
U svojim hibridnim performansima Jaunzema objedinjuje teorijska predavanja i izvedbu, pronalazeći nove izričaje koji bi popunili praznine u međuljudskoj komunikaciji ili otkrili nove emocionalne intime. Pritom nastupa igrajući lik “Žene-gušterice”, enigmatične provokatorice koja se publici predstavlja kroz prizmu svojih alter ega.
Izvedba se sastojala od tri dijela: predavanja (analiza povijesti fontana i “drugih usta“), vokalne izvedbe/recitacije poezije, te na kraju plesne koreografije. Predavanje, najopsežniji dio ove izvedbe, bilo je fokusirano na dekonstrukciju općeprihvaćenih hijerarhija znanja. Akvarij koji je umjetnica uz pomoć balona i tlaka (polu uspješno) pretvorila u improviziranu fontanu služio je kao centralni rekvizit predavanja. Kroz povijest, fontane i moć nad vodom funkcionirali su kao simbol prestiža, nauštrb onih kojima je posredno uzrokovana nestašica vode. No potonja činjenica slabo je upamćena, zato Ona voli prazne fontane.
Kao i arhetip “žene-boginje” iz serije kolaža Trickster Series (1973) Mary Beth Edelson, u kojem na svoje fotografije ucrtava arhaične božanske figure kako bi predstavila žensko tijelo kao izvor moći, lik “žene-gušterice” kod Jaunzeme utjelovljuje simboličku figuru koja spaja pokret, mit i performans, istražujući na koje načine tijela usvajaju ili pružaju otpor društvenim normama.
Obje figure okupiraju liminalan prostor između svjetova; no dok Mary Beth Edelson u božanskom pronalazi realizaciju urođenog ženskog identiteta, a u zamjeni muških likova s poznatih umjetničkih djela ženskima prepravlja patrijarhalnost povijesti umjetnosti, Jaunzema iskorištava ambivalentnost groteskne figure čovjeka-reptila kako bi u potpunosti narušila hijerarhije moći i rodne odnose.
Jaunzemina dodatna usta u izvedbi funkcioniraju kao metaforički organ pomoću kojeg umjetnica prepričava zakopane prošlosti i otkopava potisnuta sjećanja. Njenom intervencijom utišani ili autocenzurirani marginalizirani glas postaje instrument kojim se otvara prostor za alternativne (pri)povijesti.
Jaunzema je ideju oslobađanja marginaliziranog glasa demonstrirala postavljanjem groteskne gumene maske sa dlakavim zubima koji strše iz prevelikih usta na lice volonterke. Ona se time pretvorila u izobličenog maskerona, vodorigu bez filtera koja se rasterećuje svojih kulturnih trauma i vokalizira utišana iskustva.
Magična farma
Program Off Godine završio je projekcijom filma Magična farma (2025) argentinske redateljice i vizualne umjetnice Amalije Ulman. Njen drugi dugometražni film prati skupinu američkih dokumentarista koji, pokušavajući snimiti materijal na temu supkultura u različitim dijelovima svijeta, odlaze u ruralnu Argentinu u potrazi za glazbenikom Super Carlitosom. Nakon što im nade da ga pronađu ispare jer su se u svojoj nepripremljenosti našli na krivom mjestu, odluče lažirati trend kao zamjenski materijal. Magična farma ponajprije kritizira odnos privilegiranih Njujorčana koji profitiraju nad egzotifikacijom argentinskog stanovništva.
Filmska radnja počiva na situacijskoj ironiji u kojoj “dokumentaristi”, proizvode lažan, skoro clickbait sadržaj. Preokupiranoj sobom, skupini izmiču kompleksne priče vrijedne spomena koje se odvijaju oko njih, kao što je zdravstvena kriza uzrokovana štetnim pesticidima sveprisutna u selu i zavičaju. Spomenuta zdravstvena kriza definira svakodnevicu sela, čiji mještani komentiraju kako voda nije za piće, a djeca se rađaju s urođenim manama. Gledatelju_ici je natuknuta kroz film isječcima konverzacija i kontekstualnim naznakama, no američkim protagonistima posve promiče – i dok s jedne strane film ostaje površan u razvoju likova i radnje – što sprječava zakucavanje nekih interesantnijih poanti – s druge strane ta površnost perspektive i suptilnost značajnih trenutaka male argentinske zajednice funkcionira kao imitacija privilegiranog pogleda.
Iskustvo svakodnevnog života lako promakne onima koji se u državi zadrže kratko, dolazeći sa već (polu)formiranim mišljenjima o stanovnicima i kulturi ili svakodnevici, i obilazeći isključivo mjesta koja su na bespućima interneta za njih kurirana kao najljepša ili najvažnija.
Magična farma ismijava neke od tih zakutaka interneta, ljude koji materijale na društvenim mrežama objavljuju bez obzira za lokalne zajednice, generirajući sadržaj koji umjesto kvaliteti služi profitu. Poštujući načela ekonomije pažnje – da bizarno, egzoticizirano i estetično donosi preglede (engleski frazem content farming možda bi mogao podariti uvid u interpretaciju naslova) – bitno, stvarno i nefiltrirano je zanemareno, ostavljeno postrani. U svoj oštroj kritici film ostavlja uzak prostor i za nježnije note i prikaz osobnih mikro potresa koje proizlaze iz spontanih međuljudskih odnosa; iz sukobljavanja vlastitih stvarnosti sa tuđima i pronalaska mjesta za refleksiju u neočekivanim trenucima.
Vizualno je film zanimljiv, prevladava paleta prezasićenih boja, a kadrovi dobiveni snimanjem 360° kamerom ili postavljanjem kamere na psa ili konja ostaju upečatljivi koliko i dezorijentirajući; no forma u ovom slučaju ne spašava ispraznost sadržaja. Poante ipak ostaju nedovoljno razrađene i površne s obzirom na kompleksnost tema, a suhi humor koji prevladava filmom čini određene dijelove pamtljivima i lakšima u tonu, no ne čini Magičnu farmu smješnijom.
Prošlogodišnji program Off Godine otvorio je prostor za promišljanje estetika izvan ograničenja konvencionalne ljepote, u kojem one ne funkcioniraju kao provokacije, već načini artikulacije iskustava koji svoje mjesto ne pronalaze u uglađenim estetikama. Umjetničke prakse koje se okreću “manje lijepim” muzama time šire prostor vidljivog i izrecivog. Nelagoda, prenaglašenost i nefiltiranost složenih osobnih iskustava i društvenih odnosa koje izmiču jednostavnoj kategorizaciji otvaraju mogućnost promjene perspektive.
Campy fotografski rad Emme Sarpianemi u svojoj naglašenoj stilizaciji proširuje načine ekspresije ženstvenosti izvan okvira muškog pogleda, perspektive koja bi etiketom “ružnog“ zagovarala njen nedostatak umjetničke vrijednosti. Srodno pomicanje granica reprezentacije prisutno je i u radu Laime Jaunzeme, u kojemu groteska postaje sredstvo istraživanja tijela kao prostora manifestacije unutarnjih nemira i kulturnih trauma, otkrivajući kako ono, poput društva, uvijek nosi tragove potisnutih iskustava.
Tematski naizgled najviše odstupajući u programu Off Godine, film Magična farma Amalije Ulman igra se s estetikom društvenih mreža u punom sjaju njihovog nenamjernog kiča, gradeći gotovo karikirani portret internetske kulture i posljedičnog otuđenja, a njegova se kritika nalazi u humorom obavijenoj nelagodi koju pobuđuje.
I rastući korpus estetike ružnoće te groteske i odabir teme trinaestog festivala Organ Vida i popratne Off Godine svjedoče da u vrijeme tenzija između prezentacije, iskrenosti, inkluzije i odbačenosti, postoji otpor spram jednostavnih kategorija. Nagon za bijegom iz zamke dobrog-lošeg ukusa i potragom za sirovim i neurednim u najavi teme festivala sažima Julia Fox ističući da “sve, čak i ono ružno, ostavlja bez daha”.
Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.
Objavljeno
