Kritika U kazalište se rijetko ulazi stepenicama koje vode prema dolje, a još rjeđe u prostor koji miriše na vlagu, staru zgradu i nečiju privatnost. Prihvativši prijateljev poziv da uobičajeno hladan i dosadan prosinački dan završim odlaskom na predstavu, očekivala sam još jedan poznat, gotovo rutinski odlazak u kazalište. Nisam puno pitala, dovoljna je bila čuvena “čuo sam da je super” i moja kronična sklonost da na takve pozive uvijek pristanem.
Predstava Antologija sjećanja, intimni izvedbeni projekt glumca Lovre Rimca, nastao u suradnji s redateljicom Marinom Petković Liker i u produkciji umjetničke organizacije Četveroruka, imala je svoje premijerne izvedbe 12. i 13. prosinca 2025. Tom je prilikom Podrum u zagrebačkoj Ožegovićevoj ulici – prostor u kojem su se odigrale brojne Četverorukine produkcije – privremeno transformiran u mjesto u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost, a obiteljska sjećanja i običaji dobivaju posebno mjesto unutar izvedbe.
Umjesto u uobičajenu kazališnu dvoranu u kojoj je prostor tako grubo odvojen na pozornicu i gledalište, zajedno s petnaestak drugih ljudi ulazim u malu prostoriju koja više nalikuje nečijem skučenom stanu nego mjestu izvedbe. Prostorija skromne kvadrature sastoji se od kutka koji tek nalikuje na kuhinju i malog stola smještenog na jednoj strani sobe, dok na drugoj stoji staromodni kauč prekriven onom prepoznatljivom debelom dekom kakvu zasigurno svačija baka čuva u svom ormaru pod tankim slojem prašine.
Scenografiju potpisuju Ana Paulić i Ivana Radić, koje su prostor vješto oblikovale u ambijent koji je istodobno izrazito familijaran, onaj koji na trenutak priziva topla sjećanja i mirise nekih prošlih vremena, ali i distanciran od naše trenutačne stvarnosti. Središte zauzima veći blagovaonski stol, a duž ostalih slobodnih zidova poredani su sklopivi stolci.
Takav raspored neodoljivo podsjeća na improviziran, ali i dalje tradicionalno podijeljen kazališni prostor, no ta se iluzija raspada u trenutku kada smo pozvani i potaknuti da sjednemo za veliki stol u sredini. Iako bi šestogodišnja ja uvijek hrlila u prve redove, ekspresno dizala ruku i hrabro se javljala kao dobrovoljka u kojoj god situaciji je to bilo moguće, odrastanje mi je donijelo dozu rezerviranosti (nedajbože osramotiti se u slučaju interaktivne predstave). Ipak, trenirajući svoju hrabrost, oprezno sjedam za središnji stol, a za mnom još petero odvažnih.
Dok se prostorija lagano popunjava, prostor oko mene poprima sve više detalja – bijele ogoljene zidove krase kablovi, prekidači i cijevi. Iznad kuhinjske površine na zidu visi smećkasti tanjur, a s desne strane raspelo i sat. U kutu je radio iz kojeg muklo svira meni nepoznata božićna pjesma, poprilično loša, ali upravo zato nekako savršeno pogođena. U ovakvom prostoru njezina je svrha tek da nadglasa tišinu koja stalno prijeti da postane preglasna. Isprva oprezna i tiha, publika se s vremenom opušta i gotovo postaje dijelom same scenografije, a prostorijom počinju kružiti nježni, prijateljski razgovori.
Ruke naslanjam na stol prekriven sjajnim srebrnkasto-bijelim stolnjakom s izvezenim cvijećem, na njemu su čaše s printom limuna i naranči, one kakve tek negdje izviruju iz sjećanja iz djetinjstva, i kutija Lilly keksa, svojevrsni madeleine, okidač nekih zaboravljenih okusa i mirisa. Sve djeluje poznato i tuđe u isto vrijeme. Tanka je linija između nečije intime i vlastitih uspomena koje se nepozvano počinju javljati.
Žamor prekida vika iz hodnika i izvedba započinje naglo i bez upozorenja. U prostoriju ulijeće mladi glumac zamaskiran u starca – masku potpisuje Iva Lea Dežmar – psujući glasno i jedva loveći dah. U prvom dijelu izvedbe publika je u ulozi tihog promatrača, gotovo uljeza u seoskoj intimi jednog usamljenog čangrizavca. Promatramo tog muškarca četvrte dobi kako bijesno korača prostorijom, proklinje “coprnicu” koja mu se zamjerila i uzaludno telefonira sinu. Njegove reumatične ruke jedva otvaraju kutiju keksa iz koje potom hlapljivo jede. Kapci su mu teški, disanje otežano, a gunđanje stalno tinja ispod daha.
Opipljivu prazninu koja ga okružuje popunjava razgovarajući s preminulom ženom, kao da je ta imaginarna komunikacija jedini oblik bliskosti koji mu je još dostupan. Banalnost njegove svakodnevice paradoksalno drži pažnju potpuno prikovanom. U toj sporosti i gotovo ničim ispunjenoj radnji, ima nečega hipnotičkog. Njegovi starački pokreti toliko su vjerodostojni da se uhvatim kako zaboravljam da gledam predstavu i na trenutke se čini kao da sam iza nekog mutnog stakla, i da svjedočim tuđoj intimi.
Prijelaz u drugi dio izvedbe događa se iznenada. Starac zastaje, kao da se upravo nečega sjetio, i polako podiže pogled prema publici. Gleda nas dugo i zadržava pogled na svakome od nas, kao da u svakome pokušava prepoznati poznato lice, ono koje nije vidio godinama. Prostorija utihne, a on zatim progovara jednostavno: “Tu ste.”
Trenutak u kojem se prostor scene i gledališta stapaju u jedno mijenja dinamiku, a čangrizavac postaje mekši, sporiji, gotovo nježan. Prilazi stolu, gladan razgovora, a među nama se nakratko javlja suzdržanost – ne toliko nelagoda koliko tiho preispitivanje svega što smo dotad podrazumijevali o izvedbi i našoj ulozi pasivnih promatrač(ic)a. Jednostavna kazališna konvencija stajala je na putu najosnovnijem ljudskom impulsu za komunikacijom. U početku odgovaramo oprezno, gotovo dječjom sramežljivošću, nesigurno prihvaćajući igru koju nam starac nudi. Odgovori postupno postaju dulji i slobodniji, možda i izmišljeni (iako je to manje važno), i nevidljivi zid između nas pada, a publika prihvaća svoju novu ulogu.
Sjedimo zajedno s glumcem i postajemo dijelom pripovijedanja, suigrači u javnoj izvedbi i u fiktivnom svijetu lika. Starac s nama dijeli stare priče i viceve, nudi nas domaćim špekom, gemištom i keksima, koje sada bez zadrške prihvaćamo. Postupno preuzimamo i male domaćinske geste, režemo, točimo, dodajemo onima pokraj sebe i iza sebe, pa se kroz te sitne činove zajedničkog sudjelovanja otvaramo jedni prema drugima, razmjenjujući iskustvo na neočekivano intiman način. Predstava sada kao da iznova nastaje u zajedničkom prostoru, onome između svakog od nas, a interakcija postaje srž izvedbe.
Lovro Rimac u tom prostoru pokazuje izniman talent – svaki detalj, od treptaja do pokreta ruke, od izraza lica do daha, oblikovan je istraživačkim procesom, toliko precizno da gotovo zaboravljamo da je riječ o mladom glumcu koji tumači starca, a ne stvarnoj osobi u svojim osamdesetima. Njegova izvedba balansira između dokumentarnog i emotivnog, oslobađajući prostor u kojem publika postaje suautor i gdje predstava nastaje u interakciji s prisutnima. Upravo u toj suigri, koja koristi intimni prostor, predmete koji prizivaju prašnjavu prošlost, tišinu, pokrete i samu publiku, jasno se nazire metodologija Četveroruke: kazalište se tretira kao proces, izvedba kao istraživanje, a publika kao aktivni sudionik.
Antologija sjećanja ne nastaje iz klasične kazališne potrebe za još jednom predstavom, već iz intimnog istraživačkog procesa. U središtu tog procesa nalazi se osobni arhiv – obiteljske priče, fragmenti sjećanja, zabilješke i specifično narječje samoborskog kraja koje inače rijetko pronalazi svoje mjesto na sceni.
Rimac propituje kako nas genetsko nasljeđe, obiteljska povijest, jezik i rituali oblikuju. Tijekom istraživačkog rada sustavno je bilježio audio i video zapise svoje obitelji, a s vremenom su te snimke postale osnovni materijal za razmišljanje o sjećanju kao nečemu što nije apstraktna ideja, nego nešto što doslovno pripada tijelu, glasu, i gestama. Tako ovaj projekt ne funkcionira kao unaprijed zadani dramaturški materijal, on predstavlja arhiv koji nastaje prikupljanjem onoga što se obično gubi: sitnih narativa, obiteljskih mitologija, zaboravljenog narječja i svakodnevnih detalja koji oblikuju nečiju povijest i identitet, ali rijetko prelaze granice privatnog prostora.
Antologija sjećanja se na taj način prirodno nadovezuje na širi rad Četveroruke i njene voditeljice Marine Petković Liker. Organizacija u svom manifestu i dosadašnjoj praksi inzistira na kazalištu kao procesu, a ne proizvodu, prisvajajući angažirani i empatijski pristup intimnim temama. Umjesto zatvorenih formi i hijerarhijski postavljenih odnosa, njihov se rad temelji na istraživanju, participaciji i radu izvan institucionalnih okvira i unutar kolektiva. Kazalište se pritom shvaća kao mjesto razmjene, eksperimenta i dijeljenog iskustva, a ne kao sustav s unaprijed zadanim pravilima.
Tekst je nastao u sklopu programa Kulturpunktove novinarske školice.
ObjavljenoObjavljeno
