Ljepota korisnog

Umjetnost nije što je nekad bila. Što je nekad bila – to nam je uglavnom jasno, ali što je danas, u to je već teže proniknuti. Marcel Duchamp je još 1917. na sveopće zaprepaštenje i čuđenje izložio obični pisoar i proglasio ga umjetnošću. Dok se neki još uvijek oporavljaju od tog šoka, danas se pak događa obrnuti proces – umjesto izdvajanja objekata iz svakodnevice i pridavanja im statusa umjetničkog djela, umjetnici uzimaju tu istu “fontanu” te joj vraćaju njenu izvornu funkciju. Kako kaže kubanska umjetnica Tania Bruguera, “vrijeme je da Duchampov pisoar vratimo u WC” (što je doista i učinila, postavivši pisoar u WC njujorškog Queens Museuma 2010. godine). Što je, dakle, ovdje umjetnost – dekontekstualizacija svakodnevnog predmeta i njegovo “poumjetničivanje”, rekontekstualizacija i vraćanje korisnosti, oboje ili nijedno?

Tragajući za umjetnošću “koja ne pokazuje neku stvar, već koja jest ta stvar”, Bruguera je osmislila koncept “korisne umjetnosti”, Arte Útil, čiji je cilj ne samo ukazati na probleme, nepravdu i nejednakost, već izravno intervenirati u društvo. Tako zamišljena, umjetnost prestaje biti predmet kontemplacije ili upozorenje izloženo, primjerice, u muzeju ili čak u javnom prostoru, i postaje rješenje, nužno uključujući lokalnu zajednicu koja postaje aktivni činitelj u realizaciji projekta. Pod Arte Útil možemo svrstati sve prakse koje su ponudile alternativna rješenja statusu quo koji nameće sustav moći ili tržišne logike, a koja su osmislili i ostvarili ljudi zajedničkim naporima i kreativnošću, samoorganizacijom i suradnjom. Prema Brugueri, dakle, nema potrebe za pravljenjem umjetnosti od svakodnevice, jer svakodnevica već sadrži dimenziju estetike, odnosno ta dva pojma za nju nisu međusobno isključiva.

U Galeriji Nova trenutno je izložen otvoreni arhiv Arte Útil, kojeg je Bruguera pokrenula u suradnji s Van Abbemuseumom iz Eindhovena i već spomenutim Queens Museumom. Arhiv sadrži oko 200 studija – prijedloga, prototipova i ostvarenih projekata – koji obuhvaćaju period od 19. stoljeća do danas. Izložbu su organizirali kustoski kolektiv WHW i Van Abbemuseum, a arhiv – sastavljen od kartica s opisima projekata i računala na kojem možete pretraživati web bazu – izložen je na zanimljivoj (iako pomalo nepraktičnoj) drvenoj modularnoj strukturi koju je dizajnirao Peter Zuiderwijk (Collective Works). Arhiv u Galeriji Nova organiziran je kronološki, dok ga na webu, osim kronološki, možete pretraživati prema nazivu projekta, arhivskom broju ili kategoriji (urbani razvoj, znanost, pedagogija, politika, ekonomija, okoliš, društvo – zanimljivo, nema umjetnosti). Za vrijeme trajanja izložbe svoje projekte predstavit će Dina Rončević (Stažiranje – štakorica) i Jelena Pašić i Matija Kralj (Kulturni lift), a radna grupa k.r.u.ž.o.k organizira i čitanja tekstova. Povodom otvaranja izložbe održana su dva predavanja: članice WHW-a predstavile su izložbu Stvarno korisno znanje održanu u Zagrebu između prosinca 2014. i veljače 2015. (koja je predstavila nekoliko umjetničkih pozicija iz opsežne istoimene izložbe koja je u listopadu 2014. otvorena u Museo Reina Sofia u Madridu), a Nick Aikens, kustos u Van Abbemuseumu i član kustoskog tima Museum of Arte Útil, govorio je o implikacijama “korisne umjetnosti” na izložbene i institucionalne prakse.

Središnja ideja arhiva Arte Útil je okupiti prakse i inicijative u kojima se umjetničko promišljanje upotrebljava kao alat za interveniranje i pomoću kojeg se mogu ostvariti opipljive promjene. Najčešće je riječ o održivim, dugoročnim projektima koji odgovaraju na konkretne potrebe i probleme zajednice, razvijajući u tu svrhu nove metode i oblike društvenih odnosa. U arhivu možete pronaći doista različite vrste projekata: od predavanja, kontrakulturnih časopisa, kampanja za ljudska prava, do javnih parkova i knjižnica, privremene arhitekture, projekata koje bismo okarakterizirali kao tipično umjetničke (Bauhaus, Boalovo Kazalište potlačenih) te online platformi kao što su Ubuweb i Wikipedija.

Najstariji unos u arhivu, Cincinnati Time Store, potječe iz 1827. godine, autor mu je anarhist Josiah Warren, a riječ je o trgovini koja se zasnivala na načelima teorije radne vrijednosti (ljudi su mogli kupiti robu u zamjenu za rad). Brojne inicijative iz arhiva koje su započete ranih 1970-ih traju i danas. Primjerice, People’s Park u Berkeleyju uredili su sami građani, donoseći drveće i sadnice, arhitektica i umjetnica Bonnie Ora Sherk postavila je prijenosne parkove uz autoceste u San Franciscu, a Liz Christy započela je pokret Zelena gerila, čiji su pripadnici bacali sjeme na zelene površine u New Yorku te izgradili Bowery-Houston Community Farm and Garden (danas poznatiji kao Liz Christy Garden). Od projekata koji su izravnije vezani uz umjetničke institucije, ističu se 4 actions of Maintenance Art Mierle Laderman Ukeles, te dokumentacija koju je skupljao Conrad Atkinson, vezana uz štrajk radnica tvornice Brannans u Londonu. Kako bi potkopala granicu između rada i umjetnosti te ukazala na rad koji žene obavljaju kod kuće, Laderman Ukeles izvela je 4 akcije: čišćenje staklene vitrine s mumijama, čuvanje ključeva muzeja, pranje glavnog stubišta i mramornog poda vodom, kamenom i pelenama (koje konzervatori koriste za čišćenje umjetničkih djela). Atkinson je pak 1972. dokumentirao borbu radnica za bolje radne uvjete, a prikupljene isječke iz novina, studije slučaja, privatne fotografije i sl. prikazao je na izložbi te prikupljao novac za radnice prodajom printova. U arhivu su se našli čak i neki hrvatski primjeri: Destigmatizacija (projekt posvećen resocijalizaciji psihički oboljelih osoba) i Početnica zajedničkog djelovanja (prostorna i prenosiva instalacija koja sadrži pojmovnik, arhiv dosadašnjih borbi i literaturu iz područja sindikalizma, direktne demokracije, feminizma, praktične teologije i angažirane umjetnosti) Andreje Kulunčić. Tu je još i ekološki WC Marjetice Potrč u dijelu Caracasa koji nema kanalizaciju, multifunkcionalno vozilo za beskućnike Krzysztofa Wodiczka, mobilna klinika za beskućnike u Beču, ili brod Rebecce Gomperts (Women on Waves) u međunarodnim vodama na kojem žene mogu obaviti pobačaj.

Prilično je očito da su navedeni projekti izuzetno raznoliki te da nemaju zajednički stil, tematiku ili ikonografiju. No, ono zbog čega se nalaze u istom arhivu je, da posudimo objašnjenje Nicolasa Bourriauda, činjenica da djeluju unutar istog horizonta: sfere međuljudskih odnosa.

U suradnji s kustosima iz Queens Museuma i Van Abbemuseuma, Bruguera je definirala kriterije koji moraju biti zadovoljeni da bi određeni projekt bio “koristan”. Naime, on mora predložiti novu upotrebu umjetnosti u društvu, postaviti se kritički prema polju u kojem djeluje, reagirati na aktualne probleme, djelovati u stvarnim situacijama, imati praktične, konkretne rezultate, prilagođavati se novim uvjetima, promatrače pretvoriti u korisnike i uspostaviti estetiku kao sustav transformacije. Za razliku od tradicionalnog, privilegiranog odnosa između gledatelja i umjetničkog djela, korisna umjetnost dokida ideju publike, ali i autorstva (autor je tek inicijator), temeljeći se na ostvarivanju zajedničkog prostora u kojem svi daju svoj doprinos. Iako je riječ o utopijskoj ideji, ona se ipak uspijeva realizirati na svojevrsnoj mikro-razini: umjesto da pokušavaju promijeniti društvo u cjelini, umjetnici danas traže privremena, ali učinkovita rješenja, i na taj način stvaraju mikroutopije.

Za neke od predstavljenih projekata neizbježno ćete se, poput mene, zapitati “Zašto je, pobogu, to umjetnost?!”. I doista, teško je dokučiti što je to točno umjetničko u skloništu za ovisnice i seksualne radnice, centru za kompostiranje, programu vrtlarenja za zatvorenike ili radu ruskog botaničara i genetičara Nikolaja Vavilova. Po čemu se razlikuje umjetnost od, primjerice projekata civilnih organizacija ili inicijativa za ljudska prava? Odgovor je – ni po čemu. No, možda ne postavljamo pravo pitanje? Možda trebamo kritički razmotriti vlastito shvaćanje (uloge) umjetnosti? Možda umjetnički medij ne trebamo više tražiti u formi, već u ideologiji?

Bruguera nudi zanimljivo objašnjenje, ističući da je jedan od ciljeva korisne umjetnosti izgraditi ekosustav u kojem činjenica da sudjelujete u transformaciji sama po sebi predstavlja estetski doživljaj: “Razvili smo koncept est-etike, koji podrazumijeva da kroz etiku zapravo dolazite do estetike, do one točke u kojoj obje moraju biti ujednačene i povezane”. Drugim riječima, u kontekstu Arte Útil pitanje estetike i etike ne svodi se na ili-ili, već estetika označava ljepotu korisnosti. Na taj način trebamo pristupiti i vrednovanju rečenih projekata: ne prema formalnim karakteristikama ili etičkim implikacijama, već prema tome da li ih i u kojoj mjeri ljudi za koje su napravljeni prihvaćaju, koriste i dodatno razvijaju.

Međutim, problem, odnosno svojevrsna proturječnost, nastupa upravo premještanjem u prostor muzeja, u kojem ovi društveno angažirani projekti bivaju izloženi kao studije u prostoru kojeg u pravilu ne posjećuju oni kojima su prvotno namijenjeni (beskućnici, imigranti, ali i pripadnici niže i srednje klase, primjerice). Zbog načina na koji su predstavljeni oni neizbježno gube velik dio svog učinka, ne uspijevajući komunicirati složenost pojedinačnog konteksta i nastalih odnosa. To nam ukazuje na manjkavost postojećih izlagačkih modela, koji nisu u stanju vjerno re-prezentirati onu metodologiju koja svjesno izbjegava tradicionalne funkcije (konzervacija, sistematizacija, prezentacija) i ključne ideje muzeja kao institucije (autorstvo, vlasništvo, stručna javnost).

Dok koncepcija i prostorna organizacija Muzeja Arte Útil u Eindhovenu predstavlja pokušaj rješavanja te kontradikcije, u većini slučajeva (pa tako i u Zagrebu) izlaganjem u galeriji “korisna umjetnost” zadržava se unutar okvira one “beskorisne” (koja utjelovljuje “svrhovitost bez svrhe”). Također, unatoč tome što ih možemo promatrati kao mikroutopije koje donose rješenja konkretnih problema, ovi projekti nikako ne bi smjeli postati korektivi koji krpanjem rupa u sustavu (pružanjem usluga koja bi trebala pružati država, ali to ne čini) omogućuju njegovo daljnje funkcioniranje. U konačnici, alternativna povijest na koju arhiv navodno upućuje nije toliko povijest korištenja umjetnosti kao alata koliko povijest kronično manjkavih sustava u kojima je upotreba takvih alata nužna.