Intervju Piše: Igor Ružić
Sabiti tako krucijalni povijesni događaj kao što je Prvi svjetski rat u večernju predstavu, velik je i težak zadatak. Ukoliko se čak i ne koncentrira tek na samu činjenicu rata, nego i na njegove dalekosežne posljedice u definiranju navodno najbržeg stoljeća sve do današnjih političko-ekonomskih komešanja koja poprilično nalikuju pripremi za još jedan ozbiljniji sukob u Europi ili na njezinim rubovima, riječ je o gotovo nemogućoj misiji. Pogotovo ako je riječ o predstavi od sat i pol, sa samo četiri izvođača i produkcijski nalik repertoaru Teatra &TD.
Ipak, moguće je povijest tumačiti i tako kako to čine njemački redatelj Hans-Werner Kroesinger i njegova dramaturška suradnica, video-umjetnica Regine Dura u projektu Schlachtfeld Erinnerung 1914/2014 ili Bojno polje sjećanja 1914/2014, predstavljenog početkom lipnja ove godine u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer. Premijerne izvedbe samo su kraj dugog puta, u doslovnom i prenesenom smislu, jer autorski je dvojac, uz podršku Goethe Instituta, materijale i izvođače skupljao tijekom istraživačkih radionica u Beogradu, Sarajevu i Istanbulu. Rezultat je predstava dokumentarističkog predznaka, što je Kroesingerov zaštitni znak, a bio je to i prije nego što je dokumentarizam zbilja spektakularno i masovno ušao u suvremeno kazalište. Ni političko-povijesna tematika mu, sudeći po biografiji, nije strana, jer na svoj se način u kazalištu bavio brojnim recentnim problemima posljednja dva desetljeća, od somalijske i kosovke krize do azilantskog i imigrantskog (ne)uspješnog nasrtanja na Tvrđavu Starog kontinenta. Iako nesumnjivo kompleksne, spomenute teme ipak su donekle partikularne u odnosu na ovu posljednju i pripadajuću želju da se praćenjem tragova Prvog svjetskog rata opiše struktura svijeta kojeg je formirao i koji takav, danas ponovno, uživa u svojim krizama dok mu se milijunskim žrtvama ne obiju o glavu.
Ograničeni realitetima, kako produkcijskim tako i scenskim, Dura i Kroesinger u svojem radu oslanjaju se na izvore iz tri ili, računajući i Berlin, četiri grada ključna za njihov pogled. Ili, još točnije, na pogled koji publici nudi nimalo slučajno odabrani naslov. Bojno polje sjećanja već je po sebi mrtva metafora, koju gotovo ironično koriste u trenutku kad se svijet zajednički klanja žrtvama klanja dok se istodobno svečana obilježavanja i komemoracije pretvaraju u rituale šutnje. Ipak, pitanja se postavljaju, ali izvan sfera konkretne političke vlasti i ideologija jer ih postavljaju najčešće povjesničari i umjetnici. Nažalost, i ona se ponekad svode na banalnosti tipa ‘Tko je kriv za rat?’ i ‘Gavrilo Princip – terorist ili borac za slobodu?’. Na sreću, autori Bojnog polja sjećanja na njih ni ne pokušavaju odgovoriti, ne želeći se uhvatiti u zamku koju nudi i njihov naslov i prisilna medijska buka oko stogodišnjice višemilijunskog klanja. Zato i nude tek filtrirani, problemski susret s prošlošću, koji se i previše, barem iz ugla boljeg ukusa i donekle ozbiljnog shvaćanja zapravo problematične i višestruko opovrgnute teze o povijesti-učiteljici, ogleda u sadašnjosti. No, ne koketiraju niti s previše vidljivim poveznicama, nego tek učincima velikih povijesti na one manje, osobne i svakodnevne, gdje se i sam pojam učenja iz, ili od, povijesti čini kobnim.
Više od izvedbenog dijela ovog projekta, o tome svjedoči(!) njegov izložbeni segment. Instalacija Regine Dura rekonstrukcija je diskursa povijesnih muzeja, ali s tom ključnom razlikom da ona kopirane dokumente, iscrtane mape i fotografije, dakle poprilično kanonizirano znanje i njegove izvore suprotstavlja snimkama disonantnih glasova povjesničara i sudionika kasnijih sukoba stoljeća koje navodno nije moguće razumjeti bez poznavanja Prvoga svjetskog rata. Izložba je uvod u izvedbu, koji bi za publiku trebao biti obavezan, jer bez prezentiranih temeljnih činjenica, trivijalnosti i protuslovlja koje predstavlja, nekome tko nije amaterski ili profesionalni povjesničar teško bi bilo snaći se u njihovoj scenskoj interpretaciji. Od pitanja njemačko-turskog savezništva u Prvom ratu, što je nesumnjivo velika i od strane povjesničara u obje primarno zainteresirane države još uvijek nedovoljno istražena tema, zanimljiviji je, iz jednostavnog razloga spektakularizacije i simplifikacije, aspekt izložbe koji se bavi atentatom u Sarajevu i njegovim posljedicama, vidljivim i nipošto zanemarivim kako u Drugom, tako i u nedavnom ratu u Bosni i Hercegovini. Posebno je zanimljiv odnos prema sadašnjosti, kad se isti rat u BiH, pa i u samom Sarajevu, vodi ne više vatrenim nego drugim, spomeničkim sredstvima. Grafit koji Gavrila Principa slavi u Beogradu, gdje postoji ulica s njegovim imenom, spomenici koji mu se postavljaju istočno od Sarajeva, i najave kako će se u Sarajevo vratiti spomenik Franji Ferdinandu i Sofiji, za gledatelja koji znam malo ili ništa, već su značajan uvod ne samo u Kroesingerovu predstavu.
A ona počinje – na srpskom. Glumac Damjan Kecojević, ‘ulog’ Centra za kulturnu dekontaminaciju kao beogradskog partnera ovog projekta, izlazi pred publiku i najavi kako će se ‘večeras razgovarati o ratu u Bosni’, zatim pokuša nešto sporije, a kad i tada naiđe na zid nerazumijevanja, ipak prijeđe na engleski. U izravnoj, predglumačkoj ali ne i neglumstvenoj, poziciji prezentera pridružuju mu se njemački izvođači Armin Wieser i, sudeći po imenu i prezimenu ne slučajno odabran, Lajos Talamonti, a na koncu i Benjamin Bajramović iz Sarajevskog Ratnog Teatra (SARTR-a), također lokalne stanice Bojnog polja sjećanja. Njihovi se iskazi razlikuju, od namjerno zamornog nabrajanja činjenica o Velikom ratu i okolnostima njegovog početka, o poplavi atentata nalik onom sarajevskom tih godina, o turbulentnoj povijesti Bosne i Hercegovine, sve do intimnih i tek nešto manje dokumentaristički ‘osušenih’ stranica osobnih ili obiteljskih povijesti. Svaka od njih pomno je odabrana, poput činjenice da je Wieserov djed bio njemački vojnik u Prvom, a otac u Drugom svjetskom ratu, kad se upravo u Bosni ‘tukao’ s jugoslavenskim partizanima.
Redukcija (pre)velike teme autorskom i izvođačkom timu bila je nužna, pa se umjesto ‘cijelim’ Prvim svjetskim ratom, Bojno polje sjećanja, u skladu s Kecojevićevom najavom, bavi primarno ‘tamnim vilajetom’ i njegovom ulogom u svjetskoj ili barem europskoj povijesti, sve do danas. Bosna, ili Bosna s Hercegovinom, ključna je činjenica Balkana, ali i odnosa snaga koje se na tom ‘graničnom’ području dotiču, taru i iskre. Odnos Njemačke i Turske tako je ispao iz vida predstave jer bi joj dao drukčiju, možda i pogrešnu notu, dok je BiH dovoljno blizu i istodobno dovoljno daleko, a nezanemariva je i činjenica Sarajeva kao već nebrojeno puta opjevanog sjecišta religija i etniciteta, simbolično mjesto suživota koji se u redovnim povijesnim razmacima pokazuje kao i ne tako dobro skrojena iluzija. Bojno polje sjećanja partikularnu povijest Bosne i Sarajeva, i događaja koji ga je proslavio u svjetskim okvirima, pritom tek usput spominjući Olimpijadu i opsadu u ratu devedesetih, pokušava raznovrsnim poveznicama protegnuti na simboličku sliku cijelog stoljeća, unaprijed svjesna skokovitosti te strategije, nedovoljne argumentacije i nužno ne uvijek potpuno točnih tumačenja. Suženi fokus ipak nudi i mogućnost razrade pojedinih motiva ili prikaza od kojih su najmanje zanimljivi inzistiranje na činjenicama poput nabrajanja ključnih povijesnih datuma, ili (re)citiranje povijesnih datuma i događaja, poput zauzimanju Sarajeva od strane Austro-Ugarske nakon četiri stotine godina otomanske vladavine. Naprotiv, kad se povijesna vatra slegne, ostaju ljudske priče i svakodnevni motivi, i umjetnička refleksija poput čuvenog Pisma iz 1920. Ive Andrića, bez koje ni ovo tematiziranje bosanskog kompleksa nije moglo proći.
Međutim, kod Hans-Wernera Kroesingera Andrićevi su ulomci jednakopravno supostavljeni navodima iz impozantne studije Vladimira Dedijera Sarajevo 1914., u želji da se pogled na prošlost, koji neupitno formira i pogled na sadašnjost, odredi u jednakoj mjeri takozvanim historiografskim činjenicama, književnošću i njezinom slobodom, te mitovima poput onih o srpskim junacima, od Miloša Obilića do, na koncu, i Gavrila Principa. Između mita, zbilje i njihovih kalkova, prijepisa, tumačenja i ignoriranja, ali i prisilnog ili primirenog suživota kao ipak nezaobilazne komponente u oblikovanju kako nacionalne tako i svijesti o povijesti, što je prava tema ove predstave, nastaju nesporazumi od kojih su opasniji samo konsenzusi. Iz istih se izvora, naime, može čitati drukčije a ponekad ili vrlo često i potpuno suprotno: Andrićeva je mržnja obračun ili zagovor, Principov čin mladenački entuzijazam ili proizvod manipulacije, današnja BiH mlada je država na putu u Europu ili potpuno nefunkcionalna zajednica etničkih skupina koje gravitiraju ‘matičnim zemljama’…
Istine današnje ili istine bivše međusobno se ogledaju i, nerijetko, poništavaju, a povijest se u svemu tome snalazi onako kako se s njome upravlja: crno-žutom, crnom ili bijelom, crvenom ili zelenom… rukom. Zato je, pored podatka da je ploču kojom je obilježeno mjesto Principovog atentata Adolf Hitler dobio za rođendan kao svojevrsnu ratnu uspomenu i dokaz konačne dominacije germanskoga duha nad pobunjenim nižerasnim provincijama, bitno zanimljivija priča o cigaretama marke ‘Drina’, nazvanim po mitskoj rijeci koja označava granicu što za jedne spaja a za druge razdvaja, u kojoj se ogleda dobar dio današnje povijesti odnosa Srbije i BiH, ili Srba i bosanskih muslimana. Današnja slika tog dijela Bosne, ali i cijele BiH počiva na nizu asocijacija temeljenih na istini i mitu, konstrukcijama koje su dugo stvarane s namjerom da ih se teško ili nikako sruši. Obale Drine opisane su i opjevane, ali Marš na Drinu za jednu je stranu nacionalna budnica i uspomena na žrtve u Prvom svjetskom ratu, a za druge podsjećanje na sukob prije dvadesetak godina i rane koje su zato ipak nešto svježije, a time i bolnije. Drugim riječima: jednima je to melodija herojstva i borbe za slobode, drugima podsjećanje na plansko silovanje, etničko čišćenje i genocid.
Utoliko borba na bojnom polju sjećanja i dalje traje, cigaretama i interpretacijama, obiteljskim vojnim knjižicama i smrtovnicama, požutjelim razglednicama s fronta i spomenicima simbolike uperene u sadašnjost i budućnost više nego u (ne)slavnu prošlost. Višeglasje i višejezičnost predstave, koja zbog toga podsjeća na glazbenu partituru jer nije sve prevedeno i odigrano na svim jezicima, pa uvijek ostaje i neki sumnjivi višak, samo naglašava činjenicu da različiti izvori različito tumače ionako nesigurnu zbilju. Tu tezu, koja to zapravo i nije jer ju je sama povijest već dovoljno puta potvrdila, scenograf Dominik von Stillfried suptilno ilustrira knjigama-ciglama, istodobno metaforama razaranja i izgradnje, i praznim kadrom koji projicira starinski kino-projektor. Na knjigama i dokumentima gradi se povijest koju poznajemo, ali se s druge strane puni i sasvim osobno i subjektivno, kao palimpsest ili, u suvremenijoj inačici, prazni kadar u koji izvođači svojim iskazima upisuju ‘svoju’ povijest.
Nešto kompleksnije, pitanjem interpretacije i praznog polja ‘izvornika’ i ‘izvora’, bavi se i perkusijska instalacija Daniela Dorscha sastavljena od niza udaraljki koje tumače same sebe, jer reagirajući na zvukove izvedbe zapravo ponavljaju svoj zvuk u uvijek novoj inačici.
Unatoč suptilnosti tih posrednih reakcija i dokumentarnoj hladnoći pripovjednog modusa u kojem se odvija osnovni, donekle narativni tok gotovo cijele predstave, Bojno polje sjećanja 1914/2014 Hans-Wernera Kroesingera i Regine Dura intrigantan je spoj objektivnosti i subjektivnosti, teksta historiografije i teksta teatra, s pristupom koji spaja dokumentarno i privatno u ekvidistanci. Pritom ne pokušava zabaviti, što nije loše, ali ni postaviti konkretniju tezu, pa mu svrhovitost, osim one koja se iscrpljuje obljetničarskim pogodnostima i općeprihvatljivim pacifističkim nazorima, ostaje lebdjeti u zrakopraznom prostoru dezideologiziranosti i općenitosti. U metateatralnom obratu, ne samo zato što bi mu svaki gledatelj poželio još ponešto dodati, i sam je projekt konačno živi dokaz kako je čitanje povijesti ujedno i njezino pisanje, na bilo kojem od zainteresiranih jezika. Nažalost, oni koji se pritom bolje razumiju, čak i toliko da im ne treba službeni prijevod, nerijetko i imaju najveće probleme s poviješću. No, to je već tema za neku novu stogodišnjicu, kad će se ponovno paliti svijeće i saditi cvijeće, prigodno zaklinjati u mir i promovirati svoju verziju povijesti.
ObjavljenoObjavljeno
