Kritika Hans-Werner Kroesinger i Regine Dura
Razgovarao: Igor Ružić
Stogodišnjica takozvanog Velikog rata nije samo tema za političare i povjesničare, nego i za umjetnike. Među njima su i njemački tandem kazališni redatelj Hans-Werner Kroesinger i redateljica i filmska autorica Regine Dura, kojima je velika obljetnica poslužila kao inicijalna kapsula za projekt Schlachtfeld Erinnerung1914/2014, upravo onoliko koliko je i sarajevski pucanj bio “uzrok” svjetskog rata. Umjesto o ispitivanja povijesnih istina, autorski tandem poznat po posvećenosti dokumentarističkom kazalištu ovim projektom ispituje koncept same povijesti i historiografije kao njezine manifestacije te sjećanja kao njihove dopune. Bojno polje sjećanja 1914/2014 podržao je Goethe-Institut, a nastajao je nekoliko mjeseci putem radionica u Beogradu, Sarajevu i Istanbulu. Premijerno ga je sredinom lipnja u berlinskom kazalištu Hebbel am Ufer izveo međunarodni ansambl okupljen na radionicama: Benjamin Bajramović, Damjan Kecojević, Lajos Talamonti i Armin Wieser. Nakon berlinske premijere projekt gostuje i na velikim kazališnim festivalima u “regiji”: najprije krajem rujna na beogradskom BITEF-u, a nakon toga i u listopadu na MESS-u u Sarajevu. Hans-Werner Kroesinger i Regine Dura u razgovoru objašnjavaju nastanak projekta i autorsku ideju, pojam dokumentarističkog kazališta i utjecaj interpretacije na zbilju, bez obzira je li interpretacija umjetnička ili povjesničarska.
KP: Što je, po vama, dokumentarno kazalište?
Kroesinger: Najjednostavnije rečeno, to je kazalište koje operira dokumentima. Izaberemo događaj iz povijesti i gledamo kako je on opisan i koje materijale o tome možemo pronaći, od protokola događaja, novinskih članaka, intervjua u novinama… Pokušavamo pronaći sve što problematizira određeni trenutak, jer nas zanima kako je to bilo prepoznato u svoje vrijeme, te ukoliko je riječ o starijoj prošlosti, kako se opisivanje mijenjalo kroz vrijeme.
Tako smo radili i u ovom slučaju, koji je poprilično poseban. Zanimalo nas je kakva je bila reakcija u trenutku kad se dogodio atentat u Sarajevu, kakav je povijest tih prostora te kako su se isti događaji mijenjali kroz povijesnu perspektivu, dakle kako se o njima pisalo dvadeset, četrdeset ili, na koncu, i sto godina kasnije. Željeli smo pronaći različite razine interpretacije i slojeve koji su se lijepili na izvornu informaciju kroz vrijeme, a zatim smo sve prikupljene materijale montirali. Uvijek tako radimo: na početku je istraživanje, zatim nešto što nalikuje sveučilišnom seminaru, a onda slijedi montaža i redukcija materijala. Ovo posljednje je, naravno, nužno jer svaka predstava koja tako nastaje, pa tako i ova, mogla bi trajati satima. Možda bi bolje bilo, umjesto redukcije, upotrijebiti pojam filtriranje, s obzirom da je dokumentarno kazalište pravo mjesto za filtriranje sadržaja i događaja. Ne govorom samo iz pozicije autora, nego i gledatelja jer kazalište je još jedno od rijetkih mjesta u današnjoj civilizaciji gdje se čovjek može koncentrirati. U televizijskim vijestima neki događaj vidimo samo na nekoliko sekundi, u najboljem slučaju tridesetak ili devedesetak ukoliko je riječ o zaista velikoj i važnoj stvari, dok u kazalištu čovjek ipak ima barem malo više vremena.
KP: Kojoj publici se obraća takvo, tj. vaše kazalište? Onoj koja ima višak vremena ili onoj koja ga – želi imati?
Kroesinger: Publika na našim predstavama je zaista različita. S jedne strane je takozvana normala svakodnevna kazališna publika, ali tu su i one posebne publike koja se dijeli na one koji uvijek dolaze na naše predstave, bez obzira kojom se temom bavimo, i oni drugi, koji možda i nisu kazališna publika, ali ih iz određenog razloga zanima tema. Ovi posljednji su neka vrsta stručnjaka, na primjer na onaj način kako stručnjake svakodnevnog života kao kazališni termin koristi skupina Rimini Protokoll. S druge strane, mi nismo stručnjaci iz svakodnevice mi smo stručnjaci na određeno vrijeme, ukoliko se to tako uopće može reći jer mi ciljano investiramo određeni dio našeg vremena kako bismo otkrili što više o temi i onda te materijale koje smo pronašli ponudimo publici kako bi (i) ona stvorila svoj odnos prema njima,a samim time i prema temi od koje smo i mi krenuli.
KP: U tom smislu kazalište je i filtar za publiku, ne samo za temu?
Kroesinger: Kad smo počeli raditi ovakve vrste predstava, postalo je normalno da nakon prvih desetak minuta pet do sedam ljudi izađe iz dvorane. Strategija našeg kazališta i jest da zahtijeva puno koncentracije od gledatelja, jer praćenje naših predstava je ‘ozbiljan posao’ na koji treba pristati, i potpuno razumijem ako netko, nakon što je cijeli dan na nekom svom poslu, ne želi i navečer u kazalištu ‘naporno raditi’. Nemam osobno ništa protiv toga da oni koji sami shvate da ne žele investirati u predstavu jednostavno odu. I inače ne volim kada kažu da je kazalište za svakoga, smatram da nije i ne mora biti tako. Uzmem li naše predstave kao primjer, na njima gledatelj mora biti budan, svjestan i koncentriran, mora željeti biti koncentriran nekih sat i pol, i mora biti sposoban stvarati vlastite putove kroz materijal i, na koncu, vlastite zaključke. Naše kazalište nikoga ne vodi za ruku jer to nije naš zadatak. Naprotiv, mi trebamo dovesti gledatelja u kontakt s onime što mi mislimo o materijalu i onime što smo napravili s danim materijalom, a sve ostalo je na publici samoj.
KP: Prije izvedbenog dijela projekta, dakle same predstave, publika može razgledati i izložbu s mnoštvom upravo tog materijala. Zašto posjet izložbi nije čvršće vezan uz izvedbu, nego je tek opcionalan?
Dura: Ne mislim da bi izložba trebala biti obavezna za gledatelje, iako je točno da se mnogo više dobiva od predstave ukoliko se vidi i izložba. Ali ljudi u pravilu odbijaju nešto što je obavezno, barem kao dio kazališnog projekta. Predstava je samo konceptualizacija materijala, iako ni izložba nije baš samo prezentacijska, nego i ona nosi svoju priču, i svoj koncept.
Kroesinger: Zanimljivo je da ljudi dolaze nakon predstave i žele vidjeti izložbu, jer žele znati više.
Dura: Mnogi kažu da će doći ponovno samo na izložbu, jer mnogi se nakon sat i pol izvedbe, pogotovo ukoliko je ovako zahtjevna, osjećaju poprilično iscijeđeni. Ne znam vraćaju li se zaista, nisam to provjeravala! Ali i oni koji posjete izložbu reagiraju drukčije: neki se zainteresiraju za dokumente, neki za zemljopisne karte, neki za povijesne fotografije a neki i za snimke koje smo napravili s današnjim ljudima, koji govore o prošlosti, ali preko nje i o sadašnjosti. Upravo smo tako i zamislili strategiju ovog projekta: ne objašnjava izložba predstavu ili obrnuto, to su kao lice i naličje iste stvari, istog problema ili seta problema. Jedno, uvjetno rečeno, objašnjava ili daje određenu vjerodostojnost drugome, bez obzira što se prvo vidi.
KP: Među posjetiteljima izložbe bilo je i onih koji kao da su se željeli uvjeriti u autentičnost dokumenata koje nudite na izložbi. Planirate li možda objaviti neku publikaciju o ovom projektu, ili kao njegov, recimo, treći segment?
Dura: Možda, ukoliko se pronađu sredstava i mogućnosti za to. Zaista bismo to voljeli objaviti i neku vrstu monografije, ali ionako već postoji zaista opširna web stranica s dosta dokumenata koje smo prikupili i tekstovima koji objašnjavaju kontekst.
KP: Sami ste spomenuli stručnjake, što je poseban kazališni termin koji se najčešće veže uz rad skupine Rimini Protokoll. Iako vi sami, kao autori predstave, to niste, izvođači to jesu. Oni jesu profesionalci, ali su s istodobno i, u različitim stupnjevima, uronjeni u prošlost i sadašnjost o kojoj govore. Što su oni i koliko su njihove privatnosti i njihove osobne ili obiteljske povijesti unijele u projekt? Jedan je izvođač iz Sarajeva, drugi iz Beograda, trećem su otac i djed sudjelovali u Prvom i Drugom svjetskom ratu…
Kroesinger: Glumci su bili potpuno otvoreni, a naš proces je bio ponešto različit u Beogradu, Sarajevu i Istanbulu. Već i u prvoj fazi prikupljanja materijala unijeli su, i donijeli, mnogo: fotografije, povijesne materijale, prijedloge, sjećanja… Armin Wieser je donio pjesmu, Lajos Talamonti je donio turistički vodič po BiH iz 1910. iz kojeg se lijepo vidi odnos Austrije prema svojim pokrajinama, Benjamin Bajramović i Damjan Kecojević napravili su cijelu scenu samo s kutijom cigareta znakovitog imena ‘Drina’… U toj istraživačkoj fazi pojavila se i priča o knjizi Stevana Dedijera Sarajevo 1914., i o njezinim različitim izdanjima, koja lijepo i vrlo jednostavno ilustrira različite odnose prema povijesti i njezinoj historiografskoj interpretaciji. Mogu pojasniti: jugoslavensko izdanje je bitno različito od njemačkog jer su izvori ponešto drukčiji, neka objašnjenja su skraćena a neka produljena. Dakle, to nominalno je ista knjiga, ali istodobno i nije, ovisno s koje se strane gleda i na kojem se jeziku, točnije u kojem izdanju, čita.
Dura: Ima i življih primjera! Upravo dok smo radili na predstavi, Emir Kusturica je otvarao svoj filmski festival u Andrićgradu, a u sklopu ceremonije otvaranja je odigran i svojevrsni “reenactment” Sarajevskog atentata. Nas je to zaintrigiralo, i s kritičkim smo interesom poželjeli o tome saznati nešto više. Međutim, svi s kojima smo komunicirali su od samog početka razgovora imali potrebu objašnjavati tko je i što je Kusturica kako ne bismo identificirali stvari previše jednostavno ili jednostrano. U takvim slučajevima se zaista otvara pravi razgovor, s pravim iskrenim argumentima, i saznaje se puno više nego suhim promatranjem ili skupljanjem dokumenata.
Kroesinger: Naravno, to smo očekivali i priželjkivali. Kad se otvore pitanja o Prvom svjetskom ratu, razgovor vrlo brzo stigne do posljednjeg rata i logično je da se sugovornici najprije oslanjaju na izravnije iskustvo, a to je ono rata, ili ratova, iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Znali smo to od početka i očekivali smo to, ali znali smo da u strukturiranju predstave ta iskustva i te impulse treba balansirati jer je riječ o vrlo osjetljivim temama. Istodobno je i osobna iskustva trebalo balansirati s očekivanjima gledatelja najprije u Beogradu, Sarajevu i Istanbulu, a onda i u Berlinu.
KP: U predstavi svaki glumac povremeno govori i svojim materinjim jezikom, a iskazi su tek donekle prevedeni, a ponekad se i preklapaju. Koja je funkcija, osim ilustrativne, tog jezičnog ‘mišunga’?
Kroesinger: Htjeli smo da jezici komuniciraju, jer svaki jezik ima svoju specifičnu melodiju i zvuk koji se u prijevodu gube. Naravno, postoji i metaforički razlog za to miješanje jezika, i tek djelomični prijevod. Publika razumije da joj onda nešto nedostaje i pita se što je to ili zašto je baš taj dio izostavljen. Takav se učinak postiže čak i kod onih gledatelja kojima svi ti jezici nisu nerazumljivi. Tako je i s poviješću: svi smo svjesni da je nešto izostavljeno, ali ne znamo što je to ili to ne znamo razumjeti. Prvi prizor u kojem Damjan Kecojević pokušava govoriti sporije na srpskom kako bi ga njemačka publika usred Berlina razumjela, već najavljuje sve strategije kojima će publika biti izložena u ostatku predstave.
KP: Paradoksalno zvuči, ali možda i najmanje istine ima u dokumentarističkom kazalištu. Pritom i ne odgovarate na nijedno pitanje oko kojih se rasprave vode, s većim ili manjim intenzitetom, već cijelo stoljeće. Zašto onda radite takvo kazalište?
Kroesinger: Definitivno ne zbog “istine” ili “odgovora”. Smatram da ova predstava najprije daje dosta dobar uvid u načine kako se ljudi bave poviješću. Poviješću se moramo baviti jer dolazimo iz nje i, reći ću to tako, nosimo je sa sobom. Ja pogotovo, kao Nijemac, moram biti svjestan svoje povijesti. U svim našim predstavama bavimo se, nazovimo to tako, historiografskom suverenošću, ili suverenošću historiografije. Drugim riječima, najviše nas zanima tko ima pravo ili si je uzeo pravo pisati povijest! Danas je Prvi svjetski rat tako velika tema zbog stogodišnjice, ali nije bio tako velika tema prije pedeset godina, jer je bila još previše blizu Drugom svjetskom ratu. Sad, kad je povijesna distanca malo veća, to se mijenja pa se i interes vraća. Na primjer, danas postoji knjiga The Sleepwalkers: How Europe went to War 1914 povjesničara Christophera Clarkea, u Njemačkoj je to pravi hit koji se izvrsno prodaje ne samo zato što je dobro napisana. Naime, došla je u pravom trenutku s obzirom da u Njemačkoj traje debata o krivnji za rat, i ta debata jest gotovo u jednakoj mjeri povjesničarska koliko je i politička. Pa se tako zauzimaju i strane u njoj.
Dura: Na primjer, kad smo bili u Beogradu, iznenadilo nas je da su svi spomenici na to vrijeme ne nose uobičajene godine 1914. – 1918. nego “počinju” već s 1912. Dakle, tamo rat nije počeo 1914. nego ranije, s Balkanskim ratovima. Tako i rat u Bosni možda počinje 1878. ili ranije. Uzme li se sve to u obzir, priča postaje malo kompleksnija. Povijesni događaji ne dolaze sami od sebe, oni se uvijek nastavljaju na nešto što je bilo ranije, oni su reakcija. Našim kazalištem pokušavamo gledatelje natjerati da postanu svjesni događaja oko njih, upozoriti ih ili im ukazati na koje događaje treba obratiti pažnju a na koje ne, kako društvo i politika reagiraju na te događaje, na koncu i koliko takvi događaji zaista znače svakome od njih. Tada se i možda jasnije uviđa i kako javnost reagira a kako mediji, te koliko napora treba uložiti kako bi pojedinac stvorio i zadržao vlastitu sliku. Jer pojedinac se uvijek treba potruditi imati svoje mišljenje, svoju sliku događaja i svijeta.
KP: Kako se, kao autori, nosite s mogućnošću, ili opasnošću, da vaš rad postane slika vaše slike, ili vaše inačice slike? Koliko predstava na kraju to ipak jest?
Kroesinger: Ona to jest, ali nije u tome bit. Mi nudimo i sliku i okvir, ali na slici ima i praznih mjesta, koje svaki gledatelj pojedinačno treba popuniti tako da poveže određene činjenice koje smo mu ponudili i tako stvori svoje viđenje. Mislim da na taj način, ostavljajući dio gledateljevoj imaginaciji, interesu i osobnosti, uzimamo našeg gledatelja izrazito ozbiljno. Tražimo, može se to i tako reći, gledatelja koji shvaća što ga točno zanima i koji je u stanju stvoriti svoju sliku, a time i svoje mišljenje.
KP: U okruglom stolu nakon jedne od prvih izvedaba teoretičar Boris Buden povijest je usporedio s kazalištem, želeći povezati proizvodnju slika, interpretacija i posljedičnih emocija koja im je zajednička. Je li povijest ujedno i oružje?
Dura: Pisanje povijesti, i povijesni narativi kao njegova posljedica, mogu biti oružje. Teško mi je govoriti o povijesti, jer o čemu zapravo govorimo kad kažemo povijest? Jesu li to činjenice ili narativi koje smo stvorili oko činjenica, gledajući iz osobnih ili na druge načine partikularnih perspektiva?
Kroesinger: Naravno da je oružje, vrlo korisno oružje. Ona je način kako se stvara priča i kako se prenose ideje, jer tako proizvodi temelj za ono što se sad radi i što će se raditi u budućnosti. Da, povijest je i vrlo učinkovito oružje.
Objavljeno
Objavljeno
